Ta čudesna obitelj Filipović

Izdvajamo

• Svjedoci smo da se danas u Hrvatskoj dobro zaobilazi, a zlo afirmira. Zato tu nema mjesta ni za Stjepana, ni za Šimuna, ni za Nikolu Filipovića, ali ima za Milu Budaka i Miru Barešića. Danas u Hrvatskoj Stjepan Filipović spomenik nema, a Miro Barešić ima. Onaj koji je u cijelom svijetu pojam za dobro spomenik je izgubio, a doživotno osuđeni terorist je spomenik dobio. Zar je to Hrvatska kakvu želimo, tražimo i ljubimo? Što je to Crkva pronašla kršćanskoga u ostavštini Mira Barešića? Ako danas u Hrvatskoj dobro odbacujemo, a zlo sijemo dobiti ćemo nevaljalo stablo koje će rađati plodove zla.

Povezani članci

• Dr Eso Boškailo: KAFA ILI KAVA, ČUDOM SE ČUDE BUBREZI MOJI
• Komandanti teški 12 miliona eura
• Ropotarnica sadašnjosti
• Kao što je činila kad je osnovana, Evropska unija i danas podupire žene u Evropi i diljem svijeta
• Povodom predstavljanja Tužilačke strategije za istragu i gonjenje ratnih zločina u Republici Srbiji za period 2018-2023.
• Mali deo velike energetske šahovske partije

PROŠLO JE 26 GODINA OD RUŠENJA SPOMENIKA STJEPANU FILIPOVIĆU UZ SRAMOTNU ŠUTNJU GRADSKIH VLASTI

„Ovako su bili hrabri samo kršćanski apostoli“, zabilježio je lokalni novinar u Valjevu riječi jedne žene iz okupljenog mnoštva, koje se sabralo na trgu tog 22. svibnja 1942. godine nešto prije 13.00 sati, prisustvovati vješanju Stjepana Filipovića. Taj narod na trgu i ta žena koja je opčinjena hrabrošću Stjepana Filipovića, koji uzvikuje antifašističke parole dok ga vode ulicama Valjeva na gubilište, nisu tada ni slutili da prisustvuju povijesnom činu i da će fotografija tog smaknuća postati jedan od najvećih simbola Drugog svjetskog rata, a da će Stjepan Filipović, zahvaljujući toj fotografiji, otići u vječnost i ući u legendu.

„Što  čekate? Što trpite?

Uzmite puške i istjerajte ovu žgadiju iz zemlje.

Živjela oslobodilačka borba i naši saveznici i prijatelji“.

Tako je govorio Stjepan Filipović u „posljednjoj riječi“ koju je dobio pred sam čin vješanja. Dok izgovara te riječi uzdignutih ruku, stisnutih pesti, na drvenom stočiću kojeg će za koji trenutak sam gurnuti i ostati visjeti sa omčom oko vrata, u odjelu i drap hlačama sa prugama koje mu je sestra Jelica prilikom zadnje posjete donijela u zatvor. A te drap hlače sa prugama kao da su konopčićem vezane, isto onako kako su to radili neretvanski težaci dok su prskali lozu modrom galicom.

Okružen četnicima Koste Pećanca, Srpskom Državnom Stražom Milana Nedića i sa tri njemačka oficira, Stjepan Filipović na fotografiji koju je snimila 17-godišnja Slobodanka Vasić, prkosi moći, sili i nepravdi, te poput apostola koji su umirali za svoju vjeru, on umire za svoje ideale dajući svoj život za vječni cilj njegove borbe – jednakost, bratstvo i pravednost.

„Ovako su bili hrabri samo kršćanski apostoli“, govorila je u publici ta žena diveći se činu hrabrosti „razapetog“ Stjepana Filipovića, koji odlazi u legendu kao svojevrsni neretvanski Che Guevara, ali isto tako i hrvatski koliko i srpski i europski. Jer Stjepan Filipović je bio najpoznatiji Hrvat koji se borio u Srbiji, u srpskim partizanskim odredima. Tako je svoj ovozemaljski život okončao Stjepan Filipović, postavši simbol borbe protiv fašizma u Europi i svijetu, a simboli su ti koji žive vječno.

Danas se ta njegova fotografija u naravnoj veličini nalazi na ulazu u zgradu Ujedinjenih naroda u New Yorku, a isto tako je dio stalnog postava Memorijalnog muzeja holokausta u Washingtonu. Jedan Hrvat, Stjepan Filipović simbol je borbe protiv fašizma, tog najvećeg zla koje je u povijesti ljudskog roda pogodilo čovječanstvo. Njega slavi, priznaje i poštuje cijeli civilizirani svijet, ali to nije dostatno za sjećanje u rodnom Opuzenu i Hrvatskoj. Ovdje ga ponovno ubijaju šutnjom. Četnici su ga objesili u Valjevu, a u Opuzenu ga još jednom žele ubiti zaboravom i to njegovi susjedi, rođaci i prijatelji. Ubijaju ga njegovi najbliži koji su izbrisali i ime Osnovne škole koja se po njemu zvala Osnovna škola Stjepana Filipovića u Opuzenu. Njegov je spomenik u Opuzenu miniran i srušen u noći sa 17. na 18. srpnja 1991. godine, prije točno 26 godina, a na sramotu opuzenskih vlasti do dan danas nije obnovljen.

Ta čudesna obitelj Filipović, pored Stjepana dala je još dvojicu njegove braće u borbi za slobodu tijekom Drugog svjetskog rata. Ante i Ivka Filipović imali su petero djece, tri sina Stjepana, Šimuna i Nikolu i dvije kćeri.

Brat Stjepana Filipovića Šimun je strijeljan u Kragujevcu 20.10.1941. godine u sklopu odmazde i nezapamćene naredbe generala Franza Bomea – Sto Srba za jednog Nijemca, kada je ukupno ubijeno u dva dana blizu 2800 srpskih civila. Kao Hrvat, Šimun je mogao izbjeći strijeljanje, istupiti i otići. Ali Šimun nije bio od tih, on nije istupio, ostao je dijeliti sudbinu sa svojim prijateljima, braćom i sestrama.

Treći brat iz ove nezaboravne junačke obitelji Filipović, Nikola, je bio borac Kragujevačkog partizanskog odreda. Kao i tisuće dalmatinaca i Nikola je poginuo na Zelengori – Sutjesci u svibnju 1943. godine, kao borac Prve proleterske.

Sve što su ovi uzorni ljudi plemena Filipovića iz Opuzena na Neretvi radili je bilo časno i pošteno. Sve što su ova tri sina Ante i Ivanke Filipović učinili bilo je žrtvovanje za druge, žrtvovanje za opće dobro i zajednicu. Njihovi su postupci uzorni, plemeniti i humani, a te su vrijednosti utkane u svako ljudsko biće kao dobro koje te čini čovjekom. Pa ako je sve to tako, zašto ovi čudesni i dobri ljudi roda Filipovića nisu više prisutni u našoj stvarnosti, kako bi bili uzor drugima, mladima, neiskusnima, onima koji izrastaju da im pokazuju pravi put svojim svijetlim  primjerom?

Znate zašto?

U Hrvatskoj je na djelu revizija, mijenjanje naše prošlosti. S tim se svakodnevno suočavamo a da toga nismo ni svjesni. Počinje odmah u rano jutro TV Kalendarom HRT-a, a završava kasno navečer zadnjim vijestima. Ispiraju se mozgovi, nastoje se promijeniti društvene vrijednosti. Danas, na žalost, u Hrvatskoj nisu poželjni oni koji ljube dobro, već oni koji promiču zlo. Osnovni razlog nepoželjnosti Stjepana Filipovića je u tome što on predstavlja simbol borbe protiv fašizma.

U današnjoj Hrvatskoj poželjniji su neki drugi ljudi, oni sa druge strane vrijednosne ljestvice. U Hrvatskoj svoje ulice, trgove, obale, što god treba dobija ustaški ministar prosvjete i bogoštovlja Mile Budak, potpisnik rasnih zakona tzv. NDH, kako bi se pospješilo da Židovi, Srbi, Romi i nepodobni Hrvati što prije stignu na mjesta za njih „predviđena“, Jasenovac i Gradiška Stara.

U više naselja i gradova Hrvatske ustaški terorist Miro Barešić, kojeg je osudio švedski sud na doživotni zatvor, osudio Sud Kraljevine Švedske a ne „komunističke“ Jugoslavije, ima danas svoje ulice i trgove a dobio je i spomenik. Ako spomenike podižemo zaslužnicima za njihova djela, pogledajmo po čemu to imamo pamtiti Mira Barešića po knjizi prof. Vladimira Vodinelića, izdane u Splitu 1973. godine, a koja sadrži originalne dokumente sa suđenja u Stockholmu.

U jugoslavensku ambasadu u Stockholmu došli su 7.4.1971. godine u 9.30 sati dvojica jugoslavenskih državljana Miro Barešić i Anđelko Brajković ovjeriti pasoše. Sačekali su u predvorju dok je došao ambasador Rolović, te ga ugurali u kancelariju, a Barešić ga odmah ranjava u nogu. Vezanog ga polažu na kauč, a Brajković mu gura pištolj u usta ispaljujući mu u nepce tri metka. Po naredbi Barešića gura mu maramicu u usta kako se ne bi čulo hroptanje. Rolović je već gotovo mrtav, ali iživljavanje nad vezanim i polumrtvim ambasadorom se nastavlja te mu Brajković puca u glavu. To sadističko maltretiranje vezanog Rolovića je trajalo oko pola sata, a neposredno prije ulaska policije u ured Barešić ispaljuje još jedan hitac u desnu stranu Rolovićeve glave.

Za ubojice je ovo nedjelo i zločin bio „politički“ čin, a švedski tužitelj Carl Axel Robert  na to kaže:  „Čak i da su njihovi razlozi stvarno bili ideološke prirode, čak i da je akcija imala političke motive, zločin je bio izveden na način koji je toliko svirep, nečovječan, gnusan da svaka priča o političkoj prirodi akcije gubi svaku vrijednost i smisao“.

Zar su ovo novovjeki hrvatski junaci?

Hrvatski odličnici?

Hrvatski uzornici?

Čitatelju, zar ćeš dozvoliti da ti djecu odgajaju na mržnji, na lažnim uzorima pretvarajući bjelosvjetske lupeže i ubojice u „uzorne“ domoljube? Nema dugo, možda mjesec dana, gledam anketu među Hrvatima u Dublinu i čovjek iz Osijeka kaže: „Otišao sam iz Hrvatske u Irsku sa obitelji kako bi djeci omogućio obrazovanje, a ne da mi ih u Hrvatskoj preodgajaju!“

Svjedoci smo da se danas u Hrvatskoj dobro zaobilazi, a zlo afirmira. Zato tu nema mjesta ni za Stjepana, ni za Šimuna, ni za Nikolu Filipovića, ali ima za Milu Budaka i Miru Barešića.

Danas u Hrvatskoj Stjepan Filipović spomenik nema, a Miro Barešić ima. Onaj koji je u cijelom svijetu pojam za dobro spomenik je izgubio, a doživotno osuđeni terorist je spomenik dobio. Zar je to Hrvatska kakvu želimo, tražimo i ljubimo? Što je to Crkva pronašla kršćanskoga u ostavštini Mira Barešića? Ako danas u Hrvatskoj dobro odbacujemo, a zlo sijemo dobiti ćemo nevaljalo stablo koje će rađati plodove zla.

No, da onima koji žele mijenjati društvene vrijednosti  i povijesne fakte neće sve ići tako glatko kao što misle, potvrđuje činjenica da je na Opuzenskom filmskom festivalu glavna nagrada kipić Stjepana Filipovića, rad akademskog kipara Davora Popovića.

Oni koji ovu našu hrvatsku zajednicu moralno devastiraju i iznutra izjedaju rušeći dosegnuti civilizacijski stupanj vrijednosti, vode hrvatski narod u sigurnu moralnu i svaku drugu propast i katastrofu. Dok Plenković osniva komisije, zlo Budaka i Barešića se širi. Dok predsjednica izgurava Broza, uskrsava Pavelića!

Žalosna je činjenica da u svemu važnu ulogu igra i Katolička crkva, čiji župnici i Biskupi svetom vodicom škrope zločinačka djela Mira Barešića i Mile Budaka. U njihovim aktivnostima nije bilo ničeg ni kršćanskog, ni evanđeoskog, a ponajmanje ljubavi i nečeg dobra.

I uzalud je ona žena u Valjevu bila zadivljena hrabrošću Stjepana Filipovića – „Ovako su bili hrabri samo kršćanski apostoli“.

U Katoličkoj crkvi za Stjepana, Šimuna i Nikolu Filipovića i dobro koje su širili poput apostola, nema ni očenaša, ni ljubavi, ni pravednosti, pa ni svete vodice.