‘ONI’ I TITO

Izdvajamo

• Njemački kancelar Willy Brandt, ključni protagonist tzv. istočne politike koja je u mnogome promijenila politički pejzaž Staroga kontinenta u vrijeme blokovskog sučeljavanja i hladnoga rata, državnik koji je imao poštenja, snage i hrabrosti suočiti se s njemačkom prošlošću i priznati je, kleknuvši pred spomenikom ubijenima u ustanku u židovskom getu u Varšavi, rekao je: ‘Za jugoslavenske narode bio je dar sudbine što su u opasnim vremenima imali takvoga vođu. Vidim predsjednika Tita kao jednu od najistaknutijih ličnosti našega vremena. Iznimno cijenim njegovu hrabrost i državničku mudrost.’

Povezani članci

• People on the Move in Bosnia and Herzegovina in 2018: Stuck in the corridors to the EU
• Preminuo Pero Kvrgić (1927.-2020.)
• EVOLUCIJA SURADNJE PONAVLJANJEM DILEME ZATVORENIKA
• ODLAZAK ZABAVLJAČA
• Lucić: Taši taši tanana, bjež’te, djeco s manama!
• Schmidt iz raja

Foto: Arhiv

Ni ove godine, ljeta Gospodnjega 2023., neće se širom prostora na kojemu se nekada prostirala država što se zvala Jugoslavija, četvrtoga dana mjeseca svibnja/maja točno u 15 sati i 5 minuta oglasiti sirene. Ni ove godine, kao ni toliko prethodnih, generacije su već odrasle, a da i ne znaju o čemu govorimo, promet neće stati i prolaznici se na taj dan i u to vrijeme neće ukočiti na ulicama i zastati kako bi odali počast. Jer, godinama već, desetljećima zapravo, ‘oni’ dosljedno zatiru sjećanje na čovjeka kome se odavala počast početkom svibnja/maja, na doživotnog predsjednika Jugoslavije i vođu Narodno-oslobodilačke borbe, maršala Josipa Broza Tita.

Odavanje počasti Titu, foto: Arhiv

Naslovili smo ovaj tekst ‘Oni’ i Tito. Trebalo bi biti obratno, Tito bi trebao biti prvi, jer ‘oni’ mu ni po čemu nisu dorasli ni do gležnjeva. Ipak, ‘oni’ su ti koji određuju kako će protjecati naši životi – danas, oni su ti koji pišu novu verziju stare povijesti, oni su ti koji – na primjer – bestidno slave obljetnicu osnivanja Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti na dan kada je biskup Josip Juraj Strossmayer utemeljio Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti, s jasnom i proklamiranim namjerom da to bude akademija južnoslavenskih naroda, a ne samo hrvatskoga. ‘Oni’ su, takvi kakvi jesu, naša stvarnost, a Tito je ipak samo uspomena, samo sjećanje sve manjeg broja onih koji su živjeli u ‘njegovo vrijeme’ i još manjeg broja onih koji nisu, podliježući oportunizmu, pristali to vrijeme zaboraviti, ili – što je nerijetko slučaj – svjesno o njemu lagati.

Tito je umro prije više od četiri desetljeća. A ipak, protiv toga mrtvog Tita ‘oni’ već desetljećima vode bespoštednu borbu, ne bi li ga potpuno izbrisali iz kolektivnog sjećanja, ili – ako to već ne ide – ne bi li ga u to sjećanje utisnuli kao suštu suprotnost onoga što je bio. Pretvaraju rijetko uspješnog vojskovođu, vrlo uspješnog čelnog čovjeka višenacionalne zemlje koji ju je uspijevao održati na okupu i povesti putem napretka, iznimno uspješnog i jednog od najmarkantnijih svjetskih političara druge polovice dvadesetoga vijeka u ‘jednoga od deset mega-zločinaca prošloga stoljeća’. Pretvaraju ga u nemilosrdnog diktatora i krvnika – e, tu se njegovi osporavatelji počinju razilaziti – jedni bi htjeli da je, mada Hrvat, pobio najviše Hrvata, nevinih naravno, drugi opet tvrde da je, baš zato što je bio Hrvat, pobio najviše Srba, i opet nevinih, to se razumije samo po sebi. Slikaju ga kao anacionalnoga progonitelja Crkve i vjernika, mada je on sam sebe u susretu s hrvatskim biskupima neposredno nakon završetka Drugoga svjetskog rata opisao kao ‘Hrvata i katolika’.

Nitko ne osporava da je i na strani pobjednika bilo zločina, da su u obračunu s kvislinzima i suradnicima naci-fašističkih okupatora, stradali i nevini ljudi, nitko ne osporava da su pri neutraliziranju Staljinovih pristaša (i onih koji bi bili za to optuženi), koliko god da je to neutraliziranje tada sa stanovišta opstojnosti države bilo nezaobilazno, primjenjivane (i) krajnje nehumane metode. Sve su to činjenice, kao – uostalom – i sve što smo prethodno naveli. Ali, činjenica je i to da se, nakon razlaza sa Staljinom, Jugoslavija razvijala na način koji je bio bitno različit od razvoja bilo koje zemlje ‘istočnog bloka’, uključujući i Sovjetski Savez. Činjenica je da se ni Tita, ni Jugoslaviju ne može uspoređivati ni sa kojom vodećom ličnosti tadašnjeg tzv. socijalističkog svijeta, kao ni s bilo kojom zemljom koja je tome svijetu pripadala.

I umjesto bilo čega drugoga, navest ćemo u nastavku ono što su o Josipu Brozu Titu izjavljivali ljudi koji su, na ovaj ili onaj način, obilježili svjetsku povijest, ljudi koje se nikakvim spinovima ne može prikazati kao ‘komunjare’, ‘jugonostalgičare’, ‘staljiniste’, ili pak ‘lijeve ekstremiste’. A počet ćemo s neprijateljima, kojima je Tito na čelu najprije partizanskih odreda, a potom Jugoslavenske armije, priznate na konferenciji ‘velike trojice’ u Teheranu dijelom Savezničkih snaga, zadavao itekakve glavobolje.

Notorni Heinrich Himmler, vođa SS-a i čelnik zloglasnog Gestapoa (tajne policije u Hitlerovoj Njemačkoj, odnosno okupiranoj Evropi), čovjek koji je, kao ratni zločinac, uspio izbjeći suđenje u Nuernbergu i smrtnu osudu tako što je počinio samoubojstvo čim je zarobljen, nije Tita sigurno simpatizirao, ali je govorio o njemu s respektom. Rekao je 1944. ovo: ‘Da vam navedem još jedan primjer izdržljivosti, izdržljivost maršala Tita. Moram reći da je on stari komunist, taj gospodin Josip Broz, da je vrlo snažna ličnost. Nažalost, on je naš neprijatelj. Taj zaista zaslužuje titulu maršala. On jest naš neprijatelj, ali ja bih volio da u Njemačkoj imamo tucet Tita, ljudi koji bi bili vođe, koji bi imali takvu odlučnost i tako dobre živce da se nikada ne predaju, čak i kada su u potpunom okruženju…  Uvijek se znao probiti. Nikada nije kapitulirao.’

Jedan od najpoznatijih američkih generala u Drugom svjetskom ratu, iznimno obrazovan, nerijetko kontroverzan, ali strateg gotovo bez premca, George Patton, iznio je sljedeću ocjenu: ‘Maršal Tito i njegovi partizani imali su usred okupirane Evrope, kada naša stvar nije stajala dobro, političku i vojničku hrabrost dići se na oružje i zadati Hitleru neočekivane moralne udarce. I ne samo moralne, nego i ozbiljne vojne udarce, vežući veliki broj njemačkih divizija što su nedostajale na drugim bojištima, na zapadu i na istoku Evrope.’

Vođa Slobodne Francuske i kasniji francuski predsjednik, državnik koji je imao snage otrgnuti se iz zagrljaja ratnoga saveznika, Amerike, i izvući Francusku iz vojne strukture Atlantskoga pakta, general Charles de Gaulle, Tita je opisao kratko kao ‘legendarnog heroja’.

Svjetski poznati američki književnik Arthur Miller rekao je ovo: ‘Kada smo čuli o snažnom otporu Titovih partizana njemačkim hordama i fašizmu, prvi smo puta tokom Drugoga svjetskog rata shvatili kako Hitlerova Njemačka nije nepobjediva.’

Richard Nixon, američki predsjednik koji je najprije posjetio Jugoslaviju, a potom ugostio Tita u Bijeloj kući, ovako ga je doživio: ‘On je vođa koji ima svoje principe, ima smisla za humor, izvanredno pamćenje i on se nas, Amerikanaca, ne boji.’ Nije li ovo posljednje nekako posebno intrigantno u vremenu u kojemu živimo? Potreba američkog Predsjednika da naglasi, kao vrlinu, to da se Tito ne boji Amerikanaca (odnosno Sjedinjenih Država). A još jedan američki predsjednik, Jimmy Carter, smatrao je kako je Tito ‘u miru i u ratu dio svjetske povijesti. On je čovjek nepresušne snage, mladosti, borbenog duha i hrabrosti.’

Njemački kancelar Willy Brandt, ključni protagonist tzv. istočne politike koja je u mnogome promijenila politički pejzaž Staroga kontinenta u vrijeme blokovskog sučeljavanja i hladnoga rata, državnik koji je imao poštenja, snage i hrabrosti suočiti se s njemačkom prošlošću i priznati je, kleknuvši pred spomenikom ubijenima u ustanku u židovskom getu u Varšavi, rekao je: ‘Za jugoslavenske narode bio je dar sudbine što su u opasnim vremenima imali takvoga vođu. Vidim predsjednika Tita kao jednu od najistaknutijih ličnosti našega vremena. Iznimno cijenim njegovu hrabrost i državničku mudrost.’

I, napokon, američki astronaut Neil Armstrong, prvi čovjek koji je kročio na Mjesec, ocijenio je kako je Tito ‘čovjek koji je razaranje pretvorio u stvaranje i mir.’

Josip Broz Tito, foto: Arhiv

I time je rečeno sve što treba reći i što treba znati. O Titu kao vojskovođi, o Narodno-oslobodilačkoj borbi, o Titu kao državniku svjetskog formata, ali i o Titu kao čovjeku i vizionaru jednog boljeg svijeta.

Sve su te izjave zabilježene, dokumentirane, provjerljive. Ništa nije izmišljeno, ništa nije ‘frizirano’, sve je dokazivo. Za razliku od ‘njihovih’ monstruoznih optužbi iz kojih izvire samo jedno: mržnja, golema mržnja poraženih (bilo bukvalno, bilo u idejnom i političkom smislu) prema pobjedniku. No, budimo realni: vrijeme je ‘njihovo’, vrijeme je obračuna s istinom, vrijeme je u kojemu će ‘oni’ opet jednom četvrtoga svibnja/maja osjetiti silno zadovoljstvo što se nitko u publikacijama i medijima što formiraju javno mnijenje, neće sjetiti Tita (ili ga se neće smjeti sjetiti); što ga se neće sjetiti onako kako bi ga se valjalo prisjećati. Ne zbog nekakve ‘jugonostalgije’, ne zbog nastavljanja ‘kulta ličnosti’, nego zbog povijesne istine.

‘Oni’ misle da su pobijedili u ratu protiv mrtvog Tita. U trenutnoj fazi toga rata – jesu. To se poreći ne može. Bitku su dobili. U konačnici, međutim, pokazat će se da su, i opet, rat izgubili.

Ovaj je tekst napisan u obranu istine o jednome vremenu i o jednome čovjeku. Napisan je uz korištenje riječi suvremenika koje ne treba ni komentirati, ni interpretirati. One govore same za sebe, obarajući u prah i pepeo teze povijesnih revizionista. Sirene se četvrtoga svibnja/maja u 15 sati i 5 minuta već dugo ne oglašavaju. Neće ni ove godine. Umjesto njihovog zvuka neka odzvanjaju riječi.

Riječi o čovjeku koji je nepovratno ušao u povijest i kojega nikakva kampanja, ma koliko jaka i dugotrajna, ma koliko lukava i zlobna, iz povijest neće izbaciti. A na svakome je da makar samome sebi odgovori na pitanje: je li to (bila) i moja povijest? Pri čemu treba imati na umu da je povijest samo jedna, ona bez ikakvih bilo nacionalnih, bilo ideoloških obilježja, ona povijest zasnovana na neprijepornim činjenicama. Sve izjave navedene u ovome tekstu povijesne su činjenice. I ništa više ne treba reći.