Oči u oči sa fašizmom

Povezani članci

• Najveći srpski tajkuni zaduženi do grla
• Ova jedina zemlja
• Promocije knjiga za vrijeme Sarajevo Film Festivala u Buybook-u
• Pljačka bez tačke
• Idi onom što te vuče!
• Kraj kontrarevolucije?

Ne zaboravlja Heni  Erceg  Bosnu i Hercegovinu, podsećajući na zločinačke namere Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, na njihov dogovor o podeli Bosne koji je rezultirao etničkim čišćenjem i masovnim zločinima, podseća na zločinačku tvorevinu Herceg Bosnu, na hašku presudu o udruženom zločinačkom poduhvatu, na razaranje Mostara i rušenje Starog mosta, na konc-logore u kojima su zlostavljani i usmrćivani Bošnjaci.

Piše: Tomislav Marković

Heni Erceg: “Sir, vrhnje i fašizam” ( Tačno.net, Centar za kritičko mišljenje,Ex libris, Rijeka)

U knjizi “Sir, vrhnje i fašizam” koju čine odabrane kolumne Heni Erceg pisane za ljubljansku „Mladinu“ od 2008. do 2019. godine izložena je detaljna hronika civilizacijskog sunovrata Hrvatske u tom periodu, koja se nadovezuje na prethodnu fazu sunovraćivanja opisanu u knjizi „Deset(kovanje) građana“. Erceg bespoštedno secira ideološku i političku patologiju društva ogrezlog u istorijski revizionizam, rehabilitaciju ustaštva, poricanje zločina, veličanje ratnih zločinaca, šovinističku mržnju, zatiranje antifašizma, homofobiju, klerikalizam, mračnjački konzervativizam i sve moguće i nemoguće vrste desnila. Mračna je slika hrvatskog društva koju vidimo u ovim kolumnama, iz prostog razloga što je naslikana golim činjenicama, faktografijom koju većinska javnost najčešće gura pod tepih, ne želeći da vidi svoj istinski odraz u ogledalu.

A na toj slici prikazani su pakleni prizori, kao kod Hijeronimusa Boša, samo što je ovde reč o čistom realizmu: masovni ubica Dario Kordić koji studentima u Zagrebu drži predavanje na verske teme jer je nedavno otkrio Hrista (valjda dok ga je klao), ploča s natpisom „Za dom spremni“ usred nekadašnjeg konc-logora Jasenovac, medijski izveštaji o romantičnoj svadbi Mirka Norca u kojima se ne spominje da je mladoženja pucao u glavu srpskoj starici samo zato jer je bila Srpkinja, mučenje i ubijanje zatočenika u splitskom logoru Lora, država koja omogućava ubici Branimiru Glavašu da pobegne u Hercegovinu, opravdavanje ubijanja u ime države, hiljade sistematski uništenih antifašističkih spomenika, izbacivanje nepoćudnih knjiga iz biblioteka, crkveni velikodostojnici koji negiraju zločine i blagosiljaju masovne koljače, obični građani koji jatimice pljačkaju oslobođeni Knin, otimanje srpskih stanova po Splitu, predlozi da se pravno sankcionišu novinari koji kritikuju crkvu, „Hod za život“ u kojem ubica tromesečne bebe slavi svetost života, državni funkcioneri koji negiraju haške presude i slave herojsko samoubistvo Slobodana Praljka, prezir prema nevinim žrtvama i uzdizanje onih koji su ih pobili…

Mozaik užasa i zla

To su samo neke sitne kockice u ovom mozaiku užasa i zla koji čini današnju stvarnost Hrvatske. Povremeno se Erceg dotakne i zbivanja u susednim zemljama, najčešće u Srbiji, a tamo se vidi potpuno ista slika kao u Hrvatskoj, isti nacionalistički mrak, isti odnos prema svojim zločincima kojima se stavlja oreol oko glave, ista klerikalna zadrtost, isti kult države i nacije, isto negiranje zločina i genocida, ista zloupotreba žrtava u besramne ideološke svrhe, isti revizionizam i rehabilitacija kvislinga, ista tužna priča o propasti.

Ne zaboravlja Erceg ni Bosnu i Hercegovinu, podsećajući na zločinačke namere Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, na njihov dogovor o podeli Bosne koji je rezultirao etničkim čišćenjem i masovnim zločinima, podseća na zločinačku tvorevinu Herceg Bosnu, na hašku presudu o udruženom zločinačkom poduhvatu, na razaranje Mostara i rušenje Starog mosta, na konc-logore u kojima su zlostavljani i usmrćivani Bošnjaci. Podseća Erceg zaboravne kako je konkretno izgledala saradnja dve strane.

Evo samo jednog detalja: „Tako je u jeku sukoba Hrvata i Bošnjaka 1993. iz hrvatskog proraču­na Mladiću isplaćeno čak 9 milijuna tadašnjih njemačkih maraka za oružje i ‘napravljene usluge’. Ali to je tek dio duge i plodne suradnje Tuđmana i Miloševića na uništenju BiH, tokom koje je Hrvatska uredno Srbima u Bosni isporučivala naftu kojom su punjeni tenkovi za ubijanje Sarajeva i drugih gradova BiH. Valjda baš zbog te ‘povijesne’ suradnje hrvatski sudovi ni do danas nisu podignuli optužnicu protiv Ratka Mladića zbog masakra u selu Škabrnja, kao ni zbog drugih zločina počinjenih u Hrvatskoj. Uostalom, zajednička nit koja veže Srbiju i Hrvatsku jest upravo nježan odnos prema svojim ratnim zločincima, kojima same te države odbijaju suditi, jer su svi do jedan ‘heroji, a ne zločinci’“.

Reč je o srodnim ideološkim projektima koji završavaju u fašističkoj praksi istrebljenja svega drugog i drugačijeg, svakog ko bude proglašen za neprijatelja u datom trenutku: “I gdje je uostalom razlika između hrvatskog zločinca Merčepa i srpskog Mladića? Tek u veličini brojki, jer obojica su vođeni, više ili ma­nje uspješnom, ali svakako zločinačkom državnom politikom istrebljenja druge etničke skupine”. Tako se dva poguba nacionalizma objavljuju kao dve strane iste krvave kame. I nije im prvi put, njihovi ideološki očevi su sprovodili sličnu praksu tokom Drugog svetskog rata, a saradnja četnika i ustaša savršeno je funkcionisala pod fašističkom čizmom. Pošto danas okupatora više nema, ovog puta su domaće snage morale same da se pobrinu za propagiranje kukaste teorije krvi i tla i za njeno sprovođenje u rušilačku praksu.

Nazvati stvari pravim imenom

U jednom eseju ruski pesnik i esejista, nobelovac Josif Brodski piše o tome kako je njegovu domovinu zahvatila atrofija sposobnosti da se stvari nazovu pravim imenom. Od slične bolesti pate i naša društva, osakaćena višedecenijskom zločinačkom propagandom, te ostrakizmom svakog ko se usudi da progovori o nepočinstvima ugrađenim u temelje naših anticivilizacijskih državica. Jedna od najvećih vrlina ove knjige je to što Heni Erceg naziva mučne stvari pravim imenom, dajući nepogrešive dijagnoze propalog društva, bez imalo sklonosti ka samozavaravanju i lažnom optimizmu. Tako Erceg piše da žilavi ovdašnji nacionalizam “počast uvijek odaje samo lažnim idolima, sjecikesama, protuhama, zločincima”. Takođe, za nju je “suvišna svaka rasprava o nacionalizmu na ovim prostorima. Budući da uvijek po­kazuje samo jedno lice. Ono prljavo, ružno, fašističko”.

Erceg piše kako je “komemoriranje Praljka, u prisustvu članova vlade, ministara, raznih kriminalnih tipova koji se ovdje tituliraju društvenom kremom, zapravo odvratno službeno humaniziranje zločina. I još jedan korak dublje u moralnu mizeriju hrvatskog društva”. Ne libi se ni preciznog određenja uloge crkve u uništenju društva, pa piše kako su “biskupi i svećenici direktno odgovorni za sistemsku uspostavu ideologije ustaštva, nacionalizma i homofobije”, te kako je crkva ustoličila vlast kao “izvršitelja svoje protukršćanske ideologije mržnje i isključivosti”.

Razbija Erceg i nagomilane lažne mitove o slavnoj istoriji, to neprestano izmišljanje tradicije ovdašnjih patuljastih elita: “Što da se radi s tolikim Trpimirima, Krešimirima, Tomislavima… to jest kraljevima koji su svi s reda bili barabe i ubojice, skloni krvavom ka­žnjavanju vlastitih podanika? Što sa znamenitim banom Jelačićem koji je, sve onako po Ženevskim konvencijama, masakrirao Mađare, a čije ime nosi središnji zagrebački trg? Ili nešto bliže u povijest — zaslužuje li na desetke ulica i trgova Franjo Tuđman, zločinac i diktator, koji se s neistomišljenicima ili etnički drukčijima obračunavao najgrubljim metodama?” Došla su tako neka vremena kad je osnovna kvalifikacija za dobijanje ulice ili podizanje spomenika nekoj istorijskoj ličnosti količina leševa koju je dotični sin nacije ostavio iza sebe. Što veći zločinac – to grandiozniji pamjatnik i širi bulevar.

Neki detalji koje Erceg uočava u razobručenoj stvarnosti zaista deluju nadrealno. Na primer, hrvatska Wikipedija u kojoj stoji da je antifašizam ustvari „genocidna pojava“ i „predstavlja ograničavanje svih ljudskih sloboda”, a da je u ustaškom logoru Jasenovac stradala 481 osoba. “Tako je jedna velika riznica informacija u Hrvatskoj pretvorena u fašistički svinjac, paralelnu povijest, sve zahvaljujući upravo privlačnom, agresivnom kretenizmu”, zaključuje kolumnistkinja.

Doživotni taoci Tuđmana i Miloševića

Erceg piše o odnosu srpskih i hrvatskih vlasti prema Haškom tribunalu: “Svakako, uz nerazumljivu dugotrajnost sudskih procesa i time njihovo banaliziranje, uz snažan kolektivni otpor presudama ‘našim’ hero­jima, induciran od svih političkih elita u Hrvatskoj i Srbiji, Haški sud jedva da je imao ozbiljnih šansi. I zato je na terenu, haškim presudama unatoč, sve isto ili još gore, to jest nastavlja se unisono revidiranje i poricanje zloćudne povijesti, te produbljuje opasni, fašistički potencijal ovdašnjih društava. Kao svojevrsni nastavak ratnih zločina”.

Ima tu još pogubnih sličnosti: “Srpske optužnice za ratni zločin Hrvata dođu kao melem srpskim na­cionalistima. Zato jer je riječ o istim političkim režimima koji, otuđeni od sadašnjosti i demokratskih procesa, već dva desetljeća njeguju živo sjećanje na rat, uzgajaju nacionalizam kao stalnu prijetnju drugima, ali svakako najviše vlastitim narodima. Takvima je stoga upravo retardirano, lažno domoljublje, koje po pravilu uvijek isključuje, prezire ili mrzi drugi etni­citet, jedina karta kojom igraju na pobjedu. I nažalost, najčešće pobjeđuju”. Iz toga neminovno sledi zaključak da su “Srbi i Hrvati doživotni taoci krvavog nasljeđa svojih vođa, Tuđmana i Miloševića”. Na drugoj strani, javlja se retoričko pitanje: “Onda, jesu li dezerteri toksični, vražji otpad ili ipak najbolji dio svake beznadne države?”

Tu negde treba tražiti i izlaz iz ćorsokaka u koji su nas gurnuli sumanuti nacionalisti uz masovnu podršku građana. Svetla tačka u tom zgrušanom mraku su upravo dezerteri i svi oni koji su pružali otpor fašizaciji društva, počev od ljudi koji su stvarali “Feral Tribune” u kojem je Heni Erceg godinama bila glavna urednica. Dok nad najboljim listom u bivšoj Jugoslaviji nije izvršeno mučko ubistvo na podmukao način iz niskih pobuda.

Susret sa Vaclavom Havelom

Postoji ipak u knjizi jedna kolumna koja se razlikuje od ostalih. Reč je o tekstu “Samo sam slučajno Čeh” u kojem se Erceg priseća svoje posete češkom predsedniku, velikom piscu Vaclavu Havelu, u zimu 1996. godine. Havelove reči zaista zvuče razumno i lekovito, pogotovo za ovdašnje mahnite nacionalizme: “Volio je Havel slobodu i poštovao demokraciju, nije vjerovao u nacionalizam, nego je nacionalnu pripadnost smatrao samo ‘jednom od razina naših brojnih identiteta’, kao pripadnost obitelji, crkvi ili krugu prijatelja. Opasnost je vidio u uzdizanju nacionalnosti iznad svih ostalih identiteta, grozio se etnički čistih država, a identifikaciju s nacijom nazvao ‘jeftinim modelom’ tvrdeći da bi bio samo Čeh, ‘ne treba ti ništa drugo, ni pamet, ni poštenje’. I dobro pamtim upozorenje ‘ako je najvažnije to što sam Čeh i sve radim samo u ime toga, onda to postaje nacionalizam’. A taj je, smatrao je, uvijek opasan jer provocira druge nacionalizme”.

Posle stotina stranica o nacionalističkom mahnitanju, nakon probijanja kroz gustu šikaru od nitkova, lažova, ambicioznih mediokriteta, notornih podlaca, zločinaca, ubica, saučesnika, podanika, fašista, neoustaša, novočetnika, lažnih vernika, poklonika pokolja, obožavalaca masovnih ukoljica – kolumna o Vaclavu Havelu  čitaocu deluje kao izlazak u neki drugi svet u kojem može slobodno da se diše, u kojem i dalje postoje nepomućeni pojmovi o dobru i zlu. Erceg navodi detalje susreta, kako se češki predsednik smejao “na spomen ‘unutrašnjih neprijatelja’, kazavši kako svaki čovjek ima u sebi ‘neprijatelja domovine’, ali samo u vidu loših ljudskih osobina”. I tu bi za svakog razumnog trebalo da se završi svaka rasprava o patriotama i izdajnicima, te da počne obračun sa istinskim unutrašnjim neprijateljima, dakle sa sopstvenim karakternim mukama i nevoljama.

Govorio je tada češki pisac i političar i o jugoslovenskim i srpskim prilikama: “Posebno se Havel protivio bilo kakvoj kolektivnoj krivnji i nagla­šavao pojedinačnu odgovornost političara koji su od nekadašnjih tvrdih komunista preko noći preuzeli barjak nacionalizma, a svako izjednačavanje srpskog naroda sa zlom njegovih vođa smatrao je uvredom za srpski narod. I vjerovao kako je ‘ravnodušnost prema onima koji žele razbiti krug mržnje i nacionalizma ravna izdaji, budući da zlo ima zaraznu narav’”. Zapravo je Havel u ovom delu preterano optimističan, kamo sreće da ovdašnje sredine neguju ravnodušnost prema onima koji se suprotstavljaju mržnji, zlu i nasilju – protiv takvih inokosnih pojava vodi se pravi medijski rat, svako malo se podlažu lomače, a neretko se pribegava i oštrijim represivnim merama u rasponu od sudskog progona, preko premlaćivanja do podmetanja bombi i umorstva.

Slučajni Česi i Srbi s predumišljajem

Na kraju teksta možemo pročitati i neku vrstu Havelovog zaveštanja ili ključne poruke svetonazora koji zagovara: “Upravo se danas dobro prisjetiti Havelova uvjerenja da se ‘ljudi određuju kroz njihove različitosti’, te da je ‘negiranje tih različitosti poče­tak nesreće’. ‘To što sam Čeh’, kazat će mi, ‘samo je puki slučaj. Mogao sam se roditi i kao Argentinac’”. “Ili Hrvat, Slovenac…”, dodaje Heni Erceg, identifikujući se sa Havelovim opšteljudskim univerzalizmom i bekstvom od svake nacionalističke parohijalizacije koja – kao što smo mogli da pročitamo u celoj knjizi “Sir, vrhnje i fašizam” – neminovno okončava u zločinu. Moglo bi se reći da je sva kritika domaćeg zla i naopakog u ovoj knjizi ispisana upravo iz te humanističke, razumne i tolerantne havelovske perspektive.

Kolumnu o Havelu, napisanu 2011. godine, posebno je zabavno čitati iz srbijanske perspektive. U međuvremenu su ovde dežurni kumovi smislili novi nadevak za izdajnike, strane plaćenike, autošoviniste i otpadnike od vaskolikog homogenizovanog srpstva koji glasi “slučajni Srbin”. To je pogrdan naziv za one koji pripadnost naciji ne doživljavaju kao utemeljujuću vrednost, kao ključni faktor identiteta koji ih određuje, za one koji ne veruju u teorije krvi i tla. Kao da su “namerni Srbi”, oni koji su još od postanka vaseljene planirali da se rode u Srbiji i to kao pripadnici srpske nacionalnosti – pročitali ovu kolumnu Heni Erceg, a potom rešili da rečima češkog pisca daju kretenski smisao, jedini koji im je dostupan. Da parafraziram njihov voljeni narod: Čega se Havel stidi, time se nacionalistička budala ponosi.