Nemoć Zapada?

Izdvajamo

• Dodikova antidržavna i antiustavna ofanziva odgovara i hrvatskoj i bošnjačkoj strani. Dragan Čović odobrava Dodikovo političko nasilje jer se nada da bi iz svega toga i njegov HDZ mogao izvući korist, prije svega kad je riječ o promjeni Izbornog zakona. Ovakvo stanje odgovara i bošnjačkim političarima koji zbijaju probošnjačke i probosanske redove i pozivaju građane na obranu domovine. Neke od njih je Dodikovo iživljavanje nad državom toliko izludilo da pozivaju Bošnjake da se spremaju za rat. Svi se slažu, i političari i analitičari, da je trenutna politička kriza najveća u daytonskoj BiH. Sve to unosi strah i nepovjerenje u ljude, jer nitko ne zna kako će Dodikova politička avantura završiti.

Povezani članci

• Nestašne olovke
• Ozren Kebo: Davor Dragičević je noćna mora Milorada Dodika i Dragana Lukača
• Predstavljena Povelja EFJ o radnim uslovima novinara
• GALA KONCERT POVODOM DANA IGRE
• 8. GREEN FEST – ČETIRI ZELENA DANA U BEOGRADU
• Šemsudin Hasić: Čovjek koji je prošao iza postera Rite Hayworth

Zapad je u prošlosti bosansko-hercegovačke građane znao razočarati i ostaviti na cjedilu. Nijemo je promatrao rat koji je odnio stotinu tisuća života. Ali taj isti Zapad je zaustavio rat i pokrenuo obnovu zemlje. Ponovno odustajanje od Bosne i Hercegovine imalo bi nesagledive posljedice za ovu zemlju i cijelu regiju, a to bi istodobno značilo da je Zapad nemoćan štititi vrednote na koje se sam poziva i na kojima počiva zapadni demokratski svijet.

Piše: Drago Bojić

Prošlo je više od tri mjeseca otkako je u Bosnu i Hercegovinu došao novi visoki predstavnik Christian Schmidt. Najavljivan je kao iskusan i odlučan političar koji će uz podršku Europske unije i Amerike urediti političke odnose u zemlji. U više od sto dana boravka u BiH novi visoki predstavnik nije učinio ništa konkretno. Dok se Christian Schmidt sastaje s domaćim i stranim političarima, pri čemu trpi niske političke i diplomatske udarce, Milorad Dodik i predstavnici vlasti iz Republike Srpske uz podršku dijela međunarodne zajednice provode političku samovolju, blokiraju državne institucije i unose nemir i psihozu straha u bosansko-hercegovačke građane.

Dodikova antidržavna i antiustavna ofanziva odgovara i hrvatskoj i bošnjačkoj strani. Dragan Čović odobrava Dodikovo političko nasilje jer se nada da bi iz svega toga i njegov HDZ mogao izvući korist, prije svega kad je riječ o promjeni Izbornog zakona. Ovakvo stanje odgovara i bošnjačkim političarima koji zbijaju probošnjačke i probosanske redove i pozivaju građane na obranu domovine. Neke od njih je Dodikovo iživljavanje nad državom toliko izludilo da pozivaju Bošnjake da se spremaju za rat. Svi se slažu, i političari i analitičari, da je trenutna politička kriza najveća u daytonskoj BiH. Sve to unosi strah i nepovjerenje u ljude, jer nitko ne zna kako će Dodikova politička avantura završiti.

I prije Schmidtovog dolaska u BiH bilo je jasno da je BiH talac međunarodnih odnosa i da se nijedna važnija odluka ne može donijeti bez suglasnosti velikih svjetskih sila. O tome je često govorio bivši visoki predstavnik Valentin Inzko kad su mu prigovarali zašto ne djeluje odlučnije i zašto ne koristi bonske ovlasti. Sad to posebno dolazi do izražaja, budući da Rusija i Kina ne podržavaju Schmidta, a Europa i SAD, bar se tako sad čini, nemaju političku moć da svoje odluke provedu do kraja. Zapad, kako se kolokvijalno kaže za Ameriku, Europsku uniju i njihove saveznike, ili je kao i devedesetih godina nedovoljno zainteresiran za stanje u BiH, ili ne želi odlučnije djelovati zbog drugih i većih interesa, ili smatra da nije vrijedno pogoršavati odnose na globalnoj razini zbog nereda u strateški, politički i ekonomski nevažnoj državi na europskoj periferiji, ili je naprosto politički nemoćan?

O suodgovornosti Zapada za istočni i južni dio Europe i o njegovoj nezainteresiranosti pisao je svojevremeno češki predsjednik Vaclav Havel. Još 1993. godine, četiri godine nakon pada komunističkog sistema, Havel je primijetio da Zapad ne zna što bi s postkomunističkim zemljama i da bi nekad radije da su one ostale u komunističkom političkom sustavu. U vrijeme komunizma sve je bilo jednostavnije: znalo se tko je glavni neprijatelj Zapada, tog se neprijatelja uvažavalo i taj neprijatelj je ujedinjavao Zapad. Padom komunizma sve je postalo složenije, teže i nerazumljivije. Ne bude li Zapad sposoban brzo i aktivno sudjelovati na zajedničkom stvaranju novog poretka europske i euroazijske stvarnosti, pisao je početkom devedesetih godina Havel, mogao bi ga početi stvarati netko drugi, a taj bi poredak mogao biti gori od onog prijašnjega.

Havel je smatrao da „nepostkomunistički“ svijet, dakle, svijet Zapada, probleme postkomunističkog svijeta „ne bi smio promatrati kao puki posjetitelj zoološkog vrta ili gledatelj filmskog horora, već bi te procese morao uočavati u najmanju ruku kao nešto što ga se bitno tiče, što odlučuje i o njegovoj sudbini, što ga obvezuje na aktivan angažman i poziva na brojne žrtve u interesu podnošljive budućnosti svih nas.“ U svom članku Havel se tada dotaknuo i ratova na području bivše Jugoslavije: „Događanja u bivšoj Jugoslaviji morala bi nam biti upozoravajući primjer. Ta ne radi se samo o krizi Balkana. Nesposobnost Europe i SAD-a da djelotvorno interveniraju u obranu temeljnih civilizacijskih vrednota, govori nešto i o samom demokratskom svijetu.“ Bude li Zapad, zaključuje Havel, „bespomoćno promatrao istočni ili balkanski nacionalizam, upalit će zeleno svjetlo svojemu vlastitom potencijalnom nacionalizmu s kojim je tako lako izišao na kraj u razdoblju komunističke prijetnje.“

Havelovi strahovi i upozorenja s početka devedesetih godina danas se pokazuju proročkim. U svim postkomunističkim zemljama u međuvremenu su ponovno ojačali nacionalizmi, uključujući i Havelovu domovinu Češku. Sve je to još složenije i dramatičnije na području bivše Jugoslavije, ponajprije i ponajviše u Bosni i Hercegovini gdje se konstantno sukobljavaju tri nacionalizma. Jasno je svakome tko iole prati politička događanja u BiH da Dodikovi zahtjevi za više autonomije Republike Srpske nisu izraz njegove brige za srpski narod, nego naprosto nova strategija srpskog nacionalizma koji ne odustaje od svojih ratnih aspiracija. I Čovićeva politika, izuzmemo li opravdani zahtjev za promjenu Izbornog zakona, posve je u duhu hrvatskog i hercegbosanskog nacionalizma koji u zadnje vrijeme snažno podržava i političko vodstvo Republike Hrvatske.  Konačno, inzistiranje bošnjačke politike na građanskoj BiH ne vodi se logikom individualnih i kolektivnih prava i sloboda građana, nego je naprosto izraz bošnjačkog nacionalizma koji svoje unitarističke aspiracije pokriva brigom za domovinu, na što u zadnje vrijeme sve češće pristaju i građanske stranke.

Trenutna politička kriza u BiH ne tiče se samo ove zemlje i ona bi mogla utjecati i na cijelu regiju, gotovo svakodnevno upozoravaju domaći, regionalni i međunarodni političari. Za stanje u BiH su jako zainteresirane i susjedne države, prije svih Hrvatska i Srbija čija se politička vodstva na dnevnoj bazi susreću s Dodikom i Čovićem, a slučaj Christiana Schmidta, kojeg dio međunarodne zajednice podržava, a dio osporava, pokazuje da Bosna i Hercegovina zanima i velike svjetske sile, bar ako je suditi prema njihovim javnim očitovanjima. Od tog silnog interesa regionalne i međunarodne politike ova država trenutno nema velike koristi. Što se više političkih aktera za nju tobože zanima, to je sve gore stanje u njoj.

Pozicija Christiana Schmidta nije jednostavna. Razapet između različitih unutarnjih i vanjskih zahtjeva, on se zasad odlučio za strategiju strpljivog pregovaranja i traženja kompromisa. To u slučaju Bosne i Hercegovine najčešće nije donosilo nikakve rezultate. Sve što je postignuto u ovoj zemlji, od Daytonskog mirovnog sporazuma do drugih važnijih odluka, sve do prošlogodišnjeg dogovora o izborima u Mostaru, moralo je biti iznuđeno i nametnuto. Tako će vjerojatno biti i ovaj put te je besmisleno odgađati nametanje odluka kad je jasno da se bosansko-hercegovački političari ni oko čega neće sami dogovoriti. Bosansko-hercegovački građani i ovaj put oči upiru u međunarodnu zajednicu i nadaju se da će visoki predstavnik konačno izvaditi „bonske ovlasti iz svoje ladice“ i zaustaviti političko iživljavanje Milorada Dodika i njegovih partnera, jer tridesetogodišnja politička povijest u ovoj zemlji pokazuje da bosansko-hercegovački političari razumiju samo jezik sankcija. Ako ikad, sad je vrijeme za sankcije, ali ne samo u slučaju Milorada Dodika i vlasti u Republici Srpskoj, nego i u slučaju mnogih drugih političkih aktera u BiH.

I u prošlosti su u Bosnu i Hercegovinu dolazili stranci kako bi smirili unutarnje pobune. U kolektivnom sjećanju ostao je zapamćen dolazak Omer-paše Latasa kojeg su carske vlasti polovicom 19. stoljeća poslale u Bosnu da uguši ustanak aga i begova koji su se protivili sultanovim reformama. Evo kako Ivo Andrić u romanu Omer-paša Latas opisuje njegov nastup pred ondašnjim političkim i vjerskim vlastima Bosne: „Neka se nitko ne zaklanja za svoju vjeru, jer ja nisam došao ni da turčim, ni da kaurim koga, nego da ovu zemlju uredim tako da u njoj svak živi mirno i u svojoj vjeri i da se pokorava carskom redu i zakonu.“

U vrijeme Omer-paše Latasa protivnici reformi zaklanjali su se za svoju vjeru, prije svega ondašnji muslimani koji su imali vlast. Danas, stoljeće i pol kasnije, protivnici reformi koriste različite forme zaklanjanja: neki se zaklanjaju za entitet, neki za narod, neki za državu. I svi odreda pritom krše red i zakon i ugrožavaju mir. Upravo su red i zakon, znaju to Schmidt i predstavnici međunarodne zajednice, temelj suvremenih demokratskih društava i najčvršće jamstvo mira. U trenutnoj političkoj krizi najvažnije i jest zaštititi red i zakon i osigurati mir. To u slučaju Bosne i Hercegovine može samo vanjska instanca, jer su i najvažnije državne institucije posve politizirane i u službi ovdašnjih političkih moćnika.

Zapad je u prošlosti bosansko-hercegovačke građane znao razočarati i ostaviti na cjedilu. Nijemo je promatrao rat koji je odnio stotinu tisuća života. Ali taj isti Zapad je zaustavio rat i pokrenuo obnovu zemlje. Ponovno odustajanje od Bosne i Hercegovine imalo bi nesagledive posljedice za ovu zemlju i cijelu regiju, a to bi istodobno značilo da je Zapad nemoćan štititi vrednote na koje se sam poziva i na kojima počiva zapadni demokratski svijet.