ENG
KO TO KAŽE DA SRBIJA NE UME DA LAŽE
Autor/ica 👤Dino Mustafić
Izdvajamo
- Ćosić laže i iz svojih, istorijsko-idejnih razloga i politikantskih pobuda u kojem Bosnu vidi kao privremenu tvorevinu, a Republiku Srpsku kao nacionalnu utjehu, teritorijani trijumf za sveopšti poraz. Zato se treba lagati, da bi se ostvario u miru ratni cilj, jer laž je poput granate koja ne samo da ubija po drugi put žrtve, već to sada čini i njihovim porodicama
Povezani članci
Foto šg
Laž je branitelj histerije laži unesene u srpske udžbenike istorije, akademske manifeste, državne dokumente, televizijske emisije, novinske članke. Srbijansko društvo se mora preispitati kao optuženik od svog potomstva koje treba izaći pred etički sud nove generacije. Zbog toga je Hannah Arendt tvrdila da je moguće ostati moralan jedino kroz neposluh, odnosno postavljanjem načela moralnosti i istine iznad svih ostalih, ma koliku cijenu morali platiti. Srbija čeka takvu generaciju koja će prekinuti laž svojih očeva!
Strateško poricanje zločina radi pogubne velikosrpske politike ’90-ih nijednog trenutka nije došlo u pitanje. Iza nje stoji moćna medijsko-akademska mašinerija koja to radi vrlo predano i lojalno svim postratnim državnim vladama, pa je došao na red i Vučićev režim. Isti oni koji su tih kobnih godina pozivali ljude na rat, sipali mržnju u svojim kolumnama i intervjuima, plasirali nebulozne priče o srpskoj ugroženosti, izmišljali gnusne stvari kako se srpska djeca bacaju lavovima u sarajevskom ZOO vrtu, tako danas sa istom strašću negiraju zločine, a presuđene ubice predstavljaju kao nevine. Najnovija epizoda beščašća objavljena je 4. marta u državotvornim Večernjim novostima pod naslovom “EKSKLUZIVNO: Smrt u Tuzli sejalo sedam islamskih terorista”. Onda i sada u takvoj mašineriji na čelu je bio Milorad Vučelić, Miloševićev lični Gebels, aktuelni glavni i odgovorni urednik Večernjih novosti.
U tekstu se negira odgovornost generala Novaka Đukića za masakr na Tuzlanskoj kapiji 25. maja 1995. godine i osporava pravosnažna presuda Suda BiH koji je Đukića za ovaj zločin 2014. godine osudio na 20 godina zatvora. Večernje novosti se pozivaju na “ekspertnu analizu” pod nazivom “Diverzija na tuzlanskom Trgu kapija” koju potpisuje general Ilija Branković, a u kojoj se navodi da na Tuzlanskoj kapiji tog dana uopšte nije eksplodirala granata, već da je “u pitanju simultana teroristička eksplozija”, pa je “vrlo moguće” da je “na trgu punom ljudi, zapravo, bilo sedam istovremeno koordinisanih detonacija”. Ništa novo za oficijelni diskurs kulture laži i poricanja, koju ne zanimaju sudski utvrđene činjenice, iskazi svjedoka i dokazana forenzička istina. Vučelić je dobro iščitao “oca nacije” Dobricu Ćosića kreatora doktrine laži. Doktrina koja treba da opravda krvave ruke pred domaćom i svjetskom javnošću, što je sve programski i obznanio Ćosić u knjizi “Bosanski rat”. Bez stida on masakre na Markalama u Sarajevu i Kapiji u Tuzli pripisuje “samogranatiranju muslimana” čime dostiže vrhunac njegove patološko-perverzne mašte upotrebljene u dnevno političke svrhe sa idejom “istorijskog spasa” Srba. On kao autor apodiktično piše: “Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž”. Zatim Ćosić ubjeđujući sunarodnjake u sveistinotost opravdane laži kaže još i ovo: “U ovoj zemlji svaka laž postaje istina”, siguran da je samo treba ponoviti hiljadu puta i biti uporan u tim lažima. Dakle, bez stida, pokušao je kreirati ličnu kartu Srba i Srbije čiji je državni interes laž, pa je svojevrsnu odu laži pjesnički i nadahnuto napisao ovako:
“Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga.
Lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu;
Lažemo zbog poštenja;
Lažemo zbog slobode;
Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije;
Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno;”
Nisam siguran da je Ćosić uspio u svojoj nakani stvaranja ontološke laži kao etno monolitne kategorije, više je opisao sebe i sistematsku laž kao politički putokaz novim političkim elitama koje treba da se sakriju kukavički i karijeristički iza naroda. On je slika i prilika Louisa Darquiera Pellepoxa, nekadašnjeg komesara vlade u Vichyju nadležnog za jevrejska pitanja tokom 1942., lično odgovornog za deportaciju 70.000 Jevreja. Darquier je poricao sve, u intervju kojeg je dao u Expressu 1978. godine kaže: “Kako su fotografije nagomilanih leševa montirane, kako su statistike o pobijenim milijunima Jevreja izmišljene od samih Jevreja i njihovih lobista koji su oduvijek željni publiciteta, sažaljenja i obeštećenja, da je deportacija sa njegovim potpisom možda i bilo, ali da nije znao u kojem smjeru i sa kakvim ishodom; da su plinske komore postojale u Auschwitzu, da, ali u njima su se uništavale vaške…itd.”
Ovaj bijednik i ništarija je dugo vremena nesmetano živio u Španiji, ali se u njemu može prepoznati tipična slika čovjeka koji je uvijek spreman lagati u javnosti, na kraju to čini i privatno, čak i samom sebi kako bi izgradio prihvatljivu istinu koja mu može omogućiti život u miru. Ćosić laže i iz svojih, istorijsko-idejnih razloga i politikantskih pobuda u kojem Bosnu vidi kao privremenu tvorevinu, a Republiku Srpsku kao nacionalnu utjehu, teritorijani trijumf za sveopšti poraz. Zato se treba lagati, da bi se ostvario u miru ratni cilj, jer laž je poput granate koja ne samo da ubija po drugi put žrtve, već to sada čini i njihovim porodicama. Laž razara mogućnost izgradnje povjerenja, rađanja politika mira, potom destabilizira BiH koja ima budućnost ako se zločinci privedu pravdi, kako ne bi potomstvu ostavila u nasljeđe svijet ubica. Znao je to Ćosić dobro, pa je morao da laže uprkos svemu viđenom i ostavi to u amanet svojim sljedbenicima kako bi post festum nastavili negirati svjetski dokazane fakticitete, zabilježene pred mnoštvom tv kamera i foto aparata, ovjekovječene kao riječ i slika o neporecivom zločinu. Naravno, sve je to pravno presudio i moralno osudio civilizovani svijet, ali ne i današnja Srbija koja štiti ubicu pred Višim sudom u Beogradu gdje se već godinama vodi postupak na kojem se razmatra preuzimanje služenja dvadesetogodišnje Đukićeve kazne, ali bez ikakvog rezultata. I tako već godinama. Riječi poricanja zamijenili su rafalne metke i zvižduke granata, kontinuirana laž pretvara mir u novo vođenje rata drugim sredstvima. George Orwel je u svojim ratnim dnevnicima opisivao selektivnost ljudske pažnje, sjećanja i osjetljivosti. Posljedica takvog stajališta je propadanje u moralni bezdan i besramnost. U dijalogu Leonidasa Donkisa i Zygmunta Baumana govori se o uznemirujućem fenomenu koje je duboko ukorijenjeno u manifestacijama tekućeg zla, a radi se o nemoralnim oportunistima koji se predstavljaju kao mučenici i disidenti, kojima fašizam i radikalni nacionalizam jesu dekadentni životni izbor. U svojoj knjizi “Tekuće zlo” navode primjer nama dobro poznatog ruskog pisca Eduarda Limonova koji je pucao snajperom po građanima Sarajeva, inače on je utemeljitelj neofašističke stranke u Rusiji koja se u početku snažno suprostavljala Kremlju i Putinu, kako bi naposljetku prihvatio ruskog predsjednika kao svog junaka. U autobigrafskoj fikciji “To sam ja Eddie”, Limonov zapisuje: “Nemam ni srama ni savjesti, pa me savjest ni ne muči”. Koliko se srpskih političara može ogledati u ovoj rečenici, objašnjavajući fenomen ljudi poput Limonova, kojeg odlikuje istinski nemoral i odsustvo osjećaja srama, jer prikloniti se zlu znači napraviti izbor da pronađeš sebe unutar gomile kojom vlada masovna histerija. Laž je branitelj histerije laži unesene u srpske udžbenike istorije, akademske manifeste, državne dokumente, televizijske emisije, novinske članke. Srbijansko društvo se mora preispitati kao optuženik od svog potomstva koje treba izaći pred etički sud nove generacije. Zbog toga je Hannah Arendt tvrdila da je moguće ostati moralan jedino kroz neposluh, odnosno postavljanjem načela moralnosti i istine iznad svih ostalih, ma koliku cijenu morali platiti. Srbija čeka takvu generaciju koja će prekinuti laž svojih očeva!
Autor/ica 👤Dino Mustafić
