Indira Nović: KAKO JE RADOVAN KARADŽIĆ POSTAO ARHITEKTA GENOCIDA?

Autor/ica 👤Indira Nović 9.3.2020. u 13:23

Izdvajamo

Rekla je da traga za odgovorima na dva pitanja: “Na koji način je Radovan Karadžić uspio nagovoriti obične ljude da ubijaju svoje komšije?“ i “Da li išta iz njegovog djetinjstva može objasniti zašto je doktor koji piše poeziju postao ratni zločinac?“

Povezani članci

Indira Nović: KAKO JE RADOVAN KARADŽIĆ POSTAO ARHITEKTA GENOCIDA?

Karadžić je uspio nagovoriti normalne ljude da ubijaju komšije. Nije on jedini. Pojaviće se novi likovi koji će igrati na istu poznatu kartu straha i zaštite ‘naših’ interesa. Takve ideologije su kao opasni virusi – nevjerovatno brzo se šire, i dok god ne znamo kako utiču na masovnu svijest ljudi, ne znamo ni kako da se zaštitimo od njih.

Piše: Indira Nović

“Na koji način prošlost roditelja utiče na život njihove djece?“, jedno je od ključnih pitanja u transakcionoj analizi (TA) – teoriji ličnosti i psihoterapijskom pravcu.

Radovan Karadžić je upoznat sa transakcionom analizom. Znam to zato što je tokom 1991. navraćao na naše TA seminare i treninge koje je u Sarajevu tada vodio Dr Zoran Milivojević.

Živo ga se sjećam kako sjedi u grupi od nekih petnaestak psihologa, mladih doktora i psihijatara zainteresovanih za psihoterapiju. Sjedili bismo u sobi za grupni rad u Dnevnoj bolnici psihijatrijske klinike na Koševu, razgovarali o temama i konceptima u TA kao što su ego stanja Roditelj, Odrasli i Dijete, diskutovali o dozvolama i zabranama koje nam, svjesno ili nesvjesno, roditelji šalju i tako pomažu u pisanju scenarija po kojem živimo, i Karadžić bi uvijek učestvovao u tim diskusijama.

Dok sam krajem prošle godine čitala draft rukopisa nove knjige Jessice Stern, Moj ratni zločinac: Lični susret s arhitektom genocida, često bih pomislila na Eric Berna, osnivača TA. Šta bi on rekao o životnom scenariju Radovana Karadžića?

Stern, profesorica na Bostonskom univerzitetu koja se bavi pitanjima terorizma, intervjuisala je Karadžića u zatvoru u Haagu, istražila njegovu biografiju i našla nekoliko zanimljivih detalja iz života njegovih roditelja. Ja sam klinički psiholog, radim sa žrtvama torture i traume, pa mi je poslala rukopis i tražila komentare. Rekla je da traga za odgovorima na dva pitanja: “Na koji način je Radovan Karadžić uspio nagovoriti obične ljude da ubijaju svoje komšije?“ i “Da li išta iz njegovog djetinjstva može objasniti zašto je doktor koji piše poeziju postao ratni zločinac?“

Ali Karadžiću se ne sviđaju takva pitanja. Tvrdi da su društvene okolnosti, a ne lični, psihološki profil lidera odlučujući faktor u istorijskim događajima, i piše Jessici Stern:

“Primijetio sam da ste zauzeli tačku gledišta po kojoj su lična istorija, priroda i inklinacije individue glavni elementi koji imaju odlučujuću ulogu i determinišu tok događaja“.

„Oslanjanje na psihologiju ličnosti u razmatranju naše krize nema nikakvog smisla i čisti je gubitak vremena.“

U izvjesnom smislu Karadžić je u pravu. Ako si herojska ličnost koja se bori za svoj narod, koga je zaista briga da li patiš od oralne fiksacije ili imaš problem s projektivnom identifikacijom! Tvoja herojska djela su ono što je bitno! Ali biti heroj je jedna stvar, a imitirati heroja druga. Kakva je razlika? Kad si istinski heroj, braniš život i stalo ti je da ovaj svijet bude bolje mjesto za sviju. Kad si imitator heroja tražiš publiku, a svijet i životi ljudi su ti manje bitni. Drugi su ti potrebni da ti aplaudiraju, uzdižu te do neba i opjevavali u epskim pjesmama, ili da ti se klanjaju do zemlje i odaju priznanje zato što si se, tobože, žrtvovao za svoj narod. Karadžić – arhitekta bosanskog genocida – tvrdi da on nije imitator i da je analiziranje njegove psihologije ličnosti čisti gubitak vremena. Nije za nas. Mi moramo objasniti zašto i kako je završio kao ratni zločinac. Da bismo odgovorili na to pitanje, primijenićemo znanje iz TA.

Mitski junaci i životni skript

Većina nas živi život baziran na nesvjesnom, ili samo djelimično svjesnom, životnom planu koji se u transakcionoj analizi naziva životni scenarij, životni skript ili jednostavno skript. Kakav nam je skript zavisi od urođenih potencijala i poremećaja (recimo, psihopatija je urođena), od toga kako smo doživjeli sredinu u kojoj smo se razvijali, ali i od svjesnih i nesvjesnih želja ljudi koji su se brinuli o nama. Naša životna priča zavisi i od odluka koje smo donijeli u ranom djetinjstvu – odluka da slijedimo određene roditeljske poruke. Te poruke – proizašle iz roditeljevog vlastitog osjećaja frustracije, bola, ljubomore, zavisti, nezadovoljstva, razočarenja, straha ili skrivenih interesa – obično su nejasne ili nikad otvoreno izrečene zabrane (“Nemoj da uspiješ!“; “Nemoj da odrasteš i ostaviš me!“; “Nemoj biti bolja od mene!“), ali mogu biti poslane i kao nalozi (“Budi mamin ponos i dika!“) ili atributi (“Kako si glup/a!“; “Ti si draga osoba“: “Isti si svoj otac!“) koji indirektno govore sinu ili kćerki kakvi bi trebali biti. Obično nije riječ o poruci koja je samo jednom poslana. Da bi se skriptne zabrane, nalozi ili skriptni imperativi ‘usidrili’ u psihu djeteta, potrebno je da budu više puta ponovljeni. Dijete ih usvaja, ili iz određenih razloga donosi odluku da ih slijedi, i tako roditelji utiču na oblikovanje ličnosti u koju će dijete izrasti i života kakvog će živjeti.

Da bismo odgovorili na pitanje kako je neko postao to što jeste, moramo znati kakve je poruke dobijao od roditelja, ali i ko je bio njegov mitski junak. Zašto je to bitno? Naši životi često imaju teme slične temama u bajkama, mitovima, legendama i raznim drugim epskim, tragičnim ili banalnim pričama. Ako znamo šta se dešavalo u tim pričama i kako su se završile, imamo bolji uvid i u vlastitu životnu priču. Zato se u transakcionoj analizi uzimaju u obzir i četiri ključna elementa skripta: skriptna odluka; životno stanovište (ja sam ok.; nisam ok. – ti si ok.; nisi ok.); somatska komponenta (skript utiče i na tjelesne funkcije, zdravlje ili bolesti) i mitski junak – fiktivni lik iz djetetove omiljene priče, a kasnije, u adolescenciji, i neka stvarna ličnost koju osoba nastoji oponašati. Junak kojeg osoba imitira može biti vrlo ‘stilizovan’ kao, na primjer, Car Lazar ili Miloš Obilić, može biti izmišljena ili mitska figura kakva je Marko Kraljević, ili osoba od krvi i mesa kao što je Gavrilo Princip. Zato, ako želimo da razumijemo Karadžićev skript, trebali bismo znati ko su bili junaci kojima se divio. Ali prije toga, treba da izradimo njegovu skriptnu matricu.

Skriptna matrica je dijagram koji služi da se grafički predstave poruke koje se prenose s predaka na potomke, s roditelja na djecu, i tako iz generacije u generaciju. Ove direktive imaju važnu ulogu u određivanju životnog plana osobe, ali i finalnog ishoda ili ‘završnog čina’ koji će obilježiti kraj životne priče. Postoje dobri, loši i neutralni ishodi životnih scenarija. Ako je ishod stvarno loš, osoba će završiti u zatvoru, državnoj bolnici ili u mrtvačnici (prije nego što joj je vrijeme da tu završi).

Malo nas je koji nismo skriptirani, razlika je samo u tome kakvim smo nalozima, dozvolama i zabranama bili izloženi. Radovan Karadžić to zna. Ali imam osjećaj da kad bi pročitao ovaj tekst (moje ‘psihoanaliziranje’ njega), rekao bi da njegova sadašnja životna situacija – osuđen za genocid i druge ratne zločine počinjene u kampanji terora nad civilima – nema nikakve veze s uticajem njegovih roditelja. To što je on u zatvoru je determinisano vanjskim okolnostima i istorijskim događajima, tačka! Kad bih mogla, ja bih ga onda podsjetila na Bernovu definiciju skripta. Skript: Životni plan zasnovan na odluci donijetoj u djetinjstvu, osnaženoj od strane roditelja. Ali to ne znači da Karadžić nije u pravu kad kaže da su vanjske okolnosti i istorijski događaji bitni. Tačno je da roditelji i preci imaju veliki uticaj na naš život, ali roditeljsko programiranje ne određuje u potpunosti životni skript. Urođene karakteristike i socijalna sredina u kojoj živimo su vrlo važni faktori. Ignorisati probleme i društvene okolnosti kao što su rasizam, nacionalizam, seksizam, eksploatacija, nasilje, rat, itd., znači ignorisati značajne determinante ljudskog ponašanja. Traume također utiču na formiranje životnog scenarija – i traumatiziranog pojedinca i njegovih potomaka. Trauma nije samo individualni psihološki fenomen, nego i kolektivni. Stravična traumatska iskustva kao što su ova naša u nedavnom ratu: bol, strah, osjećaj bespomoćnosti, poniženje i toksični stid – stid ne zbog onog što si uradio, nego zbog onog ko si ili šta su drugi tebi uradili – ostavljaju dubok ožiljak u kolektivnoj svijesti nacije. I nacije i pojedinci moraju matabolizirati potisnuta, disocirana i negirana iskustva iz tragične prošlosti, u protivnom, slične okolnosti će se ponovo postavljati na pozornicu života. Filozof Santayana je rekao “Oni koji se ne sjećaju prošlosti osuđeni su da je ponove“. Kad je riječ o traumatskoj prošlosti, ova izreka bi glasila “Oni koji nisu izliječili prošle traume osuđeni su da ih ponovo proživljavaju“. Zašto? Zato što je to u samoj prirodi psihološke traume. Ako traume nisu izliječene, vraćaće se i prisiljavati nas da ih ponovo proživljavamo ne bismo li ih napokon izliječili. Ne vraćaju se samo kroz tri poznata simptoma intruzije – intruzivne misli i slike; traumatske noćne more; i flešbekovi – nego i kroz takozvano traumatsko odigravanje (eng. traumatic reenactment) ili ‘reprizu nezavršenih događaja’ iz prošlosti. (Nije slučajno što nam se ponavljaju ratovi sa istim starim i nikad do kraja izliječenim i završenim ratnim temama!) Pa, ako to znamo, treba li onda da uzmemo u obzir činjenicu da su ljudi u Srbiji i Bosni živjeli pet vijekova pod osmanskom okupacijom i doživjeli mnoge traume? Karadžić to stalno ističe! Jessica Stern o tome piše:

Karadžić mi je mnogo puta rekao da su gubitak Kosova u 1389. i osmanska okupacija od pet vijekova nakon toga, bili mnogo značajniji od nedavnih trauma Drugog svjetskog rata.

“Mnogo naših ljudi je ukradeno,” rekao je. “Postali su janjičari, [elitni vojnici u otomanskoj vojsci]. Bilo je strašno – krađa kršćanskih dječaka da služe kao Sultanove elitne trupe.” Nažalost, sultani su otkrili da su bosanski kršćanski robovi posebno dobri vojnici.

S druge strane, isti taj narativ kako su Srbi traumatizirani osmanskom okupacijom i događanjima na Kosovu daleke 1389. može se odlično eksploatisati kao racionalizacija za masovne zločine počinjene nad nesrpskim stanovništvom u vrlo nedavnom ratu. Dobro znamo da se u konfliktima u bivšoj Jugoslaviji namjerno spominju nepravde i traume iz prošlosti, kako bi se njima manipulisalo i opravdavalo etničko čišćenje, rat i genocid u sadašnjosti. Stern je to imala na umu kada je pisala:

Razgovarala sam s Karadžićem o konceptu ‘izabrana trauma’, termin koji je politički psihijatar Vamik Volkan koristio da opiše kako nacije izaberu određene zločine iz prošlosti i nepravde počinjene prema njima, i uključe ih u svoj nacionalni mit, čak i onda kad se trauma dogodila vijekovima ranije, kako bi opravdali napade na neprijatelja.

Karadžić tvrdi da on ne pokušava “opravdati napade na neprijatelja” i da Stern treba da razumije potrebu Srba da se osvete Turcima.

“Bili smo 500 godina pod okupacijom”, žalio se gorko i često, kao da ga se okupacija lično ticala i kao da je htio da mi utisne u glavu sjećanje na bolnu prošlost, kako bih razumjela potrebu da se osvete “Turcima”, izraz koji je koristio za bosanske muslimane, koji nisu ni Turci ni osmanski robovlasnici.”

Ali, zaboravimo za trenutak Karadžića… vratićemo se na potrebu za osvetom kasnije… i sjetimo se da je nedavno ova knjiga Jessice Stern izazvala oštre polemike i revolt – prvo čitalaca The New York Times, kad je objavljen odlomak iz knjige, a onda i šire. Čime je izazvala tako burne negativne reakcije? Najviše tvrdnjom da ‘postoji zrno istine’ u srpskom nacionalističkom narativu. Riječ je o poznatoj priči kako su se mnogi ljudi srpske nacionalnosti, uključujući i Karadžića, opravdano plašili islamskog ekstremizma, opažali ga kao realnu opasnost, i navodili da je to razlog zbog kojeg su ratovali – jer su, zaboga, morali da se brane! Zamjera joj se što ne navodi, ili ne ističe dovoljno jasno, da je razlog Karadžićevog ‘ratovanja protiv civila’ nešto sasvim drugo. Stari san četnika – i jedini cilj njihove ‘borbe’ – je formiranje Velike Srbije, koja bi bila još veća kad bi joj se dodalo pola Bosne i cijela Crna Gora, ali Jessica Stern nekako tu činjenicu zaobilazi. Djeluje i kao da ne razumije uticaj četničke ideologije – ne samo na rat u Bosni i Hercegovini, nego i na formiranje ličnosti Radovana Karadžića. Da razumije, bolje bi sagledala njegove ‘metode ratovanja’ (genocid) i vrstu zločina koji je počinio ‘u borbi protiv neprijatelja kako bi zaštitio svoj narod’. Zato se moramo vratimo na njegovu skriptnu matricu.

Postoji li nešto u njegovoj ličnoj istoriji što bi nam moglo pomoći da objasnimo kako i zašto je postao genocidni lider, pita Stern. Postoji. Ali prije 1992., malo ko je to znao. Jeste, znali smo da je 1985. osuđen na tri godine zatvorske kazne, odslužio je 11 mjeseci, zbog pronevjere državnih para dok je gradio porodičnu kuću na Palama i planirao neki svoj privatni biznis, ali… Karadžić nacionalista?! Karadžić ratni zločinac?! Niko od njegovih kolega u Koševskoj bolnici za psihijatriju gdje je radio od 1979. do 1992., nije imao pojma da će završiti kao genocidni politički lider. To je bilo iznenađenje i za šefa klinike, psihijatra Dr Ismeta Cerića koji je bio Karadžićev profesionalni mentor i poznavao ga duže od 15 godina.“Nemoguće je bilo razumjeti ga“, Dr Cerić je rekao u intervjuu za USA program Frontline. ”Kad znaš nekog dugo godina i on se ponaša na određen način… na primjer, on nikad nije bio veliki nacionalista. Svuda oko njega su bili bosanski Muslimani… većina njegovih prijatelja su bili bosanski Muslimani… I nakon nekoliko mjeseci ili godine, kad je postao lider političke stranke, on promijeni mišljenje, promijeni sve i ode na brda i teškom artiljerijom uništava grad, uništava ovu kliniku, ubija ljude s kojima je živio duže od dvadeset godina…“¹

Zaista, da li je moguće objasniti kako i zašto je Karadžić postao ratni zločinac? TA psihoterapeuti tvrde da je moguće (bar djelimično), ako razumijemo otvorene i skrivene poruke koje je dobijao od roditelja, i ako znamo dovoljno o njihovim političkim uvjerenjima i ideologiji. Moramo znati i da li su mu otac i majka dijelili ista uvjerenja ili nisu. Zbog čega je to važno? Poznato je da ukoliko majka ne podržava očevu ideologiju – recimo, otac se radikalizovao, a majka se ne slaže s njegovim sistemom vjerovanja – sin, ako je u dobrim odnosima s majkom, u većini slučajeva neće prihvatiti očevu radikalnu ideologiju. I obratno. Ako majka, na primjer, podržava očevu četničku ideologiju, a sin odluči da slijedi majčine direktive o tome ko i šta on treba da bude u životu, sin će preuzeti očev sistem vjerovanja i nastaviti da se zalaže ili bori za isto ono za šta se zalagao ili borio njegov otac. Pa hajde da vidimo kakve je poruke Radovan Karadžić dobio od svojih roditelja, i u šta su oni vjerovali.

TA postulira da glavne direktive koje oblikuju životni scenarij osobe (“Budi uspješan!”; “Nemoj da uspiješ!”, itd.) dolaze iz ego stanja Dijete roditelja suprotnog pola. ‘Program’, odnosno instrukcije kako slijediti te otvorene ili skrivene poruke – dolaze od roditelja istog pola. Tako, dječak postane ono što majka, svjesno ili nesvjesno, želi da on bude (naravno, ukoliko ‘donese odluku’ da slijedi majčine direktive), a otac mu svojim primjerom ‘pokaže’ kako da to bude. Ali stvari nisu baš tako jednostavne. Problem je u tome što mi primamo veliki broj verbalnih i neverbalnih, svjesnih i nesvjesnih, roditeljskih poruka. Kako mi znamo koje je poruke Karadžić dobijao od majke i šta je naučio od oca? Najpouzdaniji način da to saznamo, kaže Eric Bern, je da se pitamo šta je osoba koju analiziramo morala da radi ili bude, kako bi učinila svoje roditelje sretnim. Krenimo, onda, sa pitanjem šta je Radovan Karadžić trebao da radi, ili bude, pa da učini svoju majku Jovanku sretnom.

Šta znamo o njoj? Gledamo je na YouTube kako pokazuje Karadžićevu sliku i s ponosom kaže da je rodila sina koji je za srpstvo i kojeg srpstvo cijeni. “Mi ničije otimali nijesmo, mi nikoga bili nijesmo, branili smo svoja ognjišta… Jeste Srbi su platili cijenu, životima svoje djece su platili… ali i dobili su ono što nikad imali nijesu. Dobili su državu. Ipak ljudi to cijene… znaju da se mora dati krv za državu. I oni ga (Radovana) cijene i čuvaju ga dobro.”² U intervjuu za magazin Svedok priča kako je od najranijih dana znala da će Radovan postići nešto veliko i značajno u životu. “Ne znam da li ćeš me razumjeti, ali još dok je bio mali, primijetila sam da se razlikuje od druge djece, i moje i tuđe. Imao je ponos i držanje koje druga djeca nisu imala”.³ Spominje i još jedan detalj koji je ukazivao da je Radovan bio predodređen za nešto važno. Radovan je bio beba, plakao je jer ona nije imala dovoljno mlijeka, a žena koja se našla u njihovoj kući rekla joj je “daj mu malo kajmaka, šteta bi bilo da umre od gladi, jer vidim da će postati veliki čovjek.” Šta još znamo o njoj i njenom odnosu s prvorođenim sinom Radovanom? Poznato je da su bili bliski, i uvijek brinuli jedno za drugo. Znamo i da je Karadžić još od najranijeg djetinjstva od nje slušao o osmanskoj okupaciji, porobljavanju Srba i antipatiji između Srba i Muslimana, uglavnom kroz epsku poeziju koju mu je recitovala, piše Stern.

“Recitovala bi mi epsku poeziju skoro svaku noć”, rekao mi je Karadžić. Onda bi demonstrirao kako je recitovala. “Nisam razumio ni riječi, ali bi me zvuk ganuo. Nastala bi promjena u atmosferi u sobi…”, postajao je sve više uzbuđen. “Naučio sam mnoge pjesme napamet prije nego što sam naučio da čitam”, rekao je.

Teme u epskoj poeziji koju je Jovanka recitovala Radovanu su o izgubljenoj bici na Kosovu, pet vijekova dugoj osmanskoj okupaciji koja je naslijedila poslije toga, i stradanju Srba za vrijeme Turaka. Karadžić je od nje slušao o Vuku Brankoviću, najvećem izdajniku u srpskoj istoriji jer se nije odazvao na poziv da se bori u Kosovskoj bici, i o srpskim junacima kao što su car Lazar i Miloš Obilić, koji su se pokušali suprotstaviti invaziji Turaka, ali nisu uspjeli. Da bi se ublažila bol zbog poraza, tragični završetak tih priča se uvijek uljepšava narativom o tome kako se junak dobrovoljno žrtvovao za svoj srpski narod.

Karadžić se rodio 19. juna 1945. godine u selu Petnjica u Crnoj Gori. Kako je živjela i kako se osjećala Jovanka u to vrijeme – tih prvih godina poslije Drugog svetskog rata, sama sa malim djetetom? Muž Vuko je tada bio u zatvoru, osuđen za ratne zločine koje je počinio kao četnik. Evo šta o tome piše Jessica Stern:

Jovanka mora da je slabo poznavala svog muža prvih sedam godina braka, jer je bio ili u ratu i služio kao četnik, ili iza zatvorskih rešetaka.

Jovanka je sama podizala sina, orala zemlju, sadila krompir i žito. “Bilo je teško”, rekla je u intervjuu za televiziju. “Nisam imala nikakvih prihoda, ništa. Izgurali su me,” pošto joj je muž bio četnik.

Je li se osjećala frustrirana i ljuta kad su joj muža osudili i poslali u zatvor, a nju ostavili bez ikakvih prihoda da se bori za golo preživljavanje? Je li fantazirala o osveti zbog toga što su je ‘izgurali’ – tretirali je kao ženu četnika? Dok je pričala Radovanu o srpskim junacima, i možda ga indirektno ohrabrivala da i on bude heroj koji se bori za srpstvo, da li mu je ‘između redova’ slala i poruku: “Pobij ih! Pobij ih sviju!” Nemojmo zaboraviti da i Robert J. Donia i Jessica Stern nazivaju Radovana Karadžića arhitektom genocida⁴ – arhitektom masovnog pokolja hiljada i hiljada ljudi. Ne može se ta titula steći preko noći. Neki ljudi kažu ‘zadojen s majčinim mlijekom’…

I zašto mu je Jovanka, po Karadžićevim riječima, “recitovala epsku poeziju skoro svaku noć”? Da li je željela da njen najstariji sin Radovan postane veliki čovjek – veliki i slavan kao što je car Lazar – a da ona bude majka junaka koji će se “žrtvovati za svoj narod” i o kojem će se pjevati pjesme?

Ne znamo tačno šta je Karadžićeva majka željela da on bude u životu, ali znamo šta nije željela. U vrijeme dok se Karadžić skrivao, poručila mu je preko magazina Svedok da se ne predaje i ne bude izdajica kao Vuk Branković. U razgovoru s reporterom magazina rekla je i kako se nada da će Radovan ostati jak i nepokolebljiv, i da on nije prvi u njihovoj porodici koji strada i žrtvuje se za srpstvo: “Karadžići nikad nisu podržavali komuniste i Tita. Odmah nakon Drugog svjetskog rata, 99 članova porodice su pogubljeni. Moj muž Vuko trebao je biti stoti pogubljeni Karadžić, ali je sudbina htjela drugačije”.

A kako Karadžić vidi sebe? I ko su mitski heroji s kojima se identifikovao? U svojoj knjizi o Karadžiću Stern piše:

“Car Lazar,” on (Karadžić) bi izgovorio s poštovanjem i divljenjem, kao da je izgovarajući to ime želio da osvijetli sobu i prosvijetli moj um neznalice, “je izabrao da se žrtvuje i umre kao hrišćanski mučenik”. Ponovo i ponovo. Toliko puta da sam počela misliti kako Karadžić vidi sebe kao savremenog cara Lazara, koji se žrtvuje za srpski narod i brani Srbe od onih koje naziva “Turcima”, bosanske Muslimane.

Nemamo svi jasno definisanog mitskog heroja, neki ljudi se osjećaju kao gospodin ili gospođa ‘Nikogović’, ali Karadžić vidi sebe kao savremenog car Lazara. Ali i kao pjesnika!

Kad smo djeca, želimo da budemo kao junaci i junakinje iz mitova, priča i filmova, a kasnije, u adolescenciji, uključujemo i poznate ljude kojima se divimo ili ih oponašamo. Karadžićev izbor ličnosti koju je nastojao emulirati je Gavrilo Princip, piše Stern. Zašto Gavrilo Princip? Princip se često opisuje kao heroj koji se borio za oslobađanje zemlje od okupatora i ujedinjavanje Južnih Slovena u jednu zemlju. I Karadžić se Jessici Stern predstavlja kao “borac protiv okupacije”! I on želi da ujedini sve Srbe u jednu zemlju – Veliku Srbiju! Gavrilo Princip je pisao poeziju. “Princip nije samo atentator, nego i pjesnik” objašnjava joj Karadžić. I on, Karadžić, piše poeziju! Nema sumnje, Radovan Karadžić želi da bude viđen kao pjesnik, ali mnogo više bi mu prijalo kad bi se o njemu pisale pjesme. Ako je cijena koju mora platiti za taj san da truli u zatvoru, on će tu cijenu platiti i prikazati je kao žrtvovanje za svoj narod! Osim toga, to nije samo njegov san, to je i san njegove majke Jovanke.

Šta je s ocem? Šta još znamo o njegovom ocu? Stern je došla do podatka da je Karažićev otac Vuko bio u zatvoru i prije Drugog svjetskog rata jer je ubio rodicu, navodno, zato što nije htjela da se uda za njega. Interesantno, i njegov sin Radovan je također dva puta zatvaran – prvi put prije rata kao kriminalac, drugi put poslije rata kao ratni zločinac. I ideologije su im iste. Ista, četnička ideologija, iste ‘metode’ ratovanja: genocid nad nesrpskim stanovništvom kako bi se očistila zemlja od nepoželjnih i tako ostvario ‘plemeniti i uzvišeni’ cilj – svi Srbi u jednoj zemlji! Možemo li onda zaključiti da je Radovan Karadžić dosljedno slijedio očeve stope? Možemo.

Sad bolje razumijemo poruke koje je Karadžić primio od roditelja: “Budi slavni junak i bori se za srpstvo, a kad neslavno završiš, prikaži to kao lično žrtvovanje!” i “Radi isto što i tvoj otac – ubijaj civile i završi u zatvoru kao ratni zločinac!” Tako smo (bar djelimično) odgovorili na prvo pitanje – kako je psihijatar koji piše poeziju postao genocidni lider? Sad treba da objasnimo kako je Radovan Karadžić uspio ubijediti veliki broj normalnih ljudi da ubijaju svoje komšije?

Uvod u vojnu psihologiju

Ako bacimo još jedan pogled na životnu priču Radovana Karadžića, vidjećemo da nema ništa herojsko u njegovom liku i djelu – on se Jessici Stern samo predstavlja kao heroj, i tom maskom nastoji prekriti ličnost ratnog zločinca. Ali upravo u toj ličnosti je vještina koja mu pomaže da bude dobar manipulator. Ubijedio je veliki broj slušalaca svojih predratnih i ratnih govora da podržavaju ili slijede njegove zločinačke ideje, i pretvorio ih u mašine za ubijanje ljudi. Mnogi od njih još uvijek poriču da je to što su podržavali ili radili ratni zločin. Zašto? Neće se osjećati dobro ako se suoče s činjenicom da generisanje straha i mržnje kroz zloupotrebu srednjovjekovne istorije (“Vidi šta nam Turci rade!”), dehumanizacija ‘neprijatelja’ i negiranje genocida (“Mi smo se samo branili!”; “Nismo samo mi, i drugi su…!”) nije bilo ništa drugo do programiranje naroda kako bi se prihvatili oružja i ubijali nevine ljude i djecu da bi se ostvario nekakav politički cilj o kojem nisu znali baš mnogo. Vidjeli bi sebe kao žrtvu propagande, a ništa čovjeka ne može tako oslabiti i učiniti da se loše osjeća kao kad shvati da su ga izmanipulisali i napravili od njega budalu. Tako poricanje ratnih zločina služi kao moćan mehanizam odbrane od kojeg se ne odustaje lako. Problem je u tome što se ta vrsta zločina ponavlja sve dok se trauma ne izliječi, a teško ju je izliječiti kad poričeš da si ranjen – ili da si nanio ranu! Upravo zato je – danas kad opet strepimo da bi se istorija mogla ponoviti – možda važnije nego ikad odgovoriti na pitanje: “Kako je Karadžić uspio naoružati toliki broj normalnih ljudi – ljudi koji nisu ni psihopate ni njegovi psihotični pacijenti, i uz to ih zaštititi od osjećaja krivice i straha od kazne?”

Karadžić je čitao i slušao o transakcionoj analizi, a zna nešto i o vojnoj psihologiji. Svako ko je pročitao Uvod u vojnu psihologiju zna za dvije jednostavne tehnike masovne manipulacije: igranje na kartu straha i zadovoljavanje potrebe za osvetom. Jessica Stern piše:

Kako susjedi počnu ubijati susjede? – pitala sam ga. Odgovor je strah, on (Karadžić) reče.

Raspirivanje straha je moćno oružje. Susjedi će se okrenuti jedni protiv drugih.

“Prava moć je strah”. Kao što Karadžić reče, onaj ko se boji da će biti ubijen može da ubija.

Ratovi u Jugoslaviji nisu počeli sa masakrima. Počeli su tako što je neko pričao o strahu.

U svom svjedočenju pred ICTY Miroslav Deronjić, civilni administrator Srebrenice koji je direktno izvještavao Karadžiću, objasnio je kako su volonteri u paravojnim jedinicama namjerno stvarali ‘atmosferu straha’ među Bošnjacima i Srbima. Pričao je kako bi paramilitarci “juriti okolo po gradu u svojim automobilima, išli u muslimanska naselja, u srpsko susjedstvo, upalili bi sirene, pucali u zrak, i tako stvarali atmosferu u kojoj su se Srbi, a naročito Muslimani, osjećali vrlo uplašeni. Bila je to loša sredina za sve stanovnike. Srbi su bili uplašeni, a mogu zamisliti kako su se Muslimani osjećali. Bilo je mnogo panike i straha među stanovništvom, a sve je to bilo namjerno izazvano.“

Dobrica Ćosić i Karadžić su uhvaćeni kako raspravljaju o važnosti širenja straha, naročito među Srbima.

Lideri igraju važnu ulogu u izazivanju, kao i jačanju etničkih strahova. Oni će često pretjerivati u opisima prijetnji ‘našoj grupi’ – bez obzira da li je ta grupa cijela nacija ili samo jedna etnička grupa u okviru države – i onda tvrditi da imaju rješenje za prijetnju.

Igranje na kartu straha je taktika koja se koristi već hiljadama godina kako bi se ostvario neki politički cilj, na primjer, formiranje Velike Srbije, i najefikasnija je tehnika masovne manipulacije.

Kao psihijatar, ja vam mogu reći da veliki dio onog što se dešava u umu nema nikakve veze s realnim događajima.

Cijela psihijatrija se vrti oko irealnog, oko iluzija i prevare.⁵

– Radovan Karadžić –

Kako ta tehnika radi? Znaš da ćeš izazvati javnu reakciju ako otvoreno predložiš rat, protjeraš ljude sa teritorije na koju pretenduješ, centraliziraš vlast, ukineš građanske slobode ili ugroziš ljudska prava. Zato o takvim stvarima ne govoriš otvoreno, nego kreiraš problem koji će izazvati strah – egzistencijalni strah, strah od gubitka privilegija ili statusa, i slično. Problem moraš prikazati kao realnu prijetnju (“Muslimani žele islamsku državu, imamo dokaze za to!“). To ponavljaš, postepeno pojačavaš strah u narodu (”Ako se Srbi ne budu branili, islamski ekstremisti će ih istrijebiti!!”) i ohrabriš ljude da zahtijevaju da se nešto hitno učini kako bi se opasnost otklonila. Onda ponudiš rješenje za problem koji si napravio. ‘Rješenje problema’ je ono što će te dovesti do željenog cilja. Stern piše:

“Ljudima je bilo potrebno moje vodstvo jer su se bojali,” rekao mi je Karadžić. “Čekali smo trenutak da i zadnji Srbin postane uplašen – ne našim akcijama, nego zbog naše neaktivnosti.”

Karadžić je sam objasnio kako se iznenada našao u poziciji lidera Srpske nacionalne stranke. Na čelo Srpske demokratske stranke ga je izbacila jednostavna rečenica: “Srbi, uprkos svim progonima, pokoljima, pritiscima i stradanjima, još uvijek postojite i smijete da budete Srbi”, rekao je novinaru koji ga je intervjuisao. Govorio je Srbima na način na koji članovi identitetskog pokreta govore o ugroženosti bijele rase (eng. identitarians; desničarski pokret koji se protivi muslimanskim migrantima, tvrdeći da oni ugrožavaju evropski identitet).

Kako napraviš problem? Počneš sa programiranjem percepcije ‘neprijatelja’. Vojna psihologija 101, lekcija 1: Dehumanizacija je propagandna tehnika kojom se promoviše određena ideja o neprijatelju. Prvo definiši neprijatelja kao realnu prijetnju tvom narodu. Daj mu zastrašujuće ime. Ko su tvoji neprijatelji? Nevini civili u Bosni i Hercegovini? Ne! Turci! Opiši ih kao opasne, i prebaci na njih svu odgovornost za ono što im radiš. Da bi podstaknuo svoje ljude na borbu, moraš ih zaštititi od osjećaja krivice i straha od kazne zbog zločina koji će počiniti – etničko čišćenje, koncentracioni logori, logori za silovanje žena, masakri, ubijanja civila u gradovima, itd. Zaštitićeš ih od krivice – a naročito straha od kazne! – ako ih oslobodiš osjećaja lične odgovornosti za ono što rade. Konstantno ih bombarduj tvrdnjama da je neprijatelj odgovoran za rat, da je moralno ispravno to što rade jer se oni samo brane, i navodi primjere o zlodjelima koje neprijatelj čini. Ilustruj horor pričama. Horor priče moraju zvučati uvjerljivo i tačno! Izbaci iz njih sve što ti ne ide u prilog. Evo šta je Stern naučila o tome:

Ovo je recept koji me je Karadžić naučio. Podsjeti slušaoce na prestupe, ili, još bolje, na zločine koje je neprijatelj počinio u prošlosti. Ljudi moraju osjećati: mi smo žrtve, vi ste napadači. Moji ljudi, moja kultura, moje vrijednosti su u opasnosti. Imamo puno pravo da branimo svoj narod. Ovo je samoodbrana, ne napad.

Vojne ciljeve, etničko čišćenje i masakre moraš opravdati vlastitom narodu! Zato uvijek tvrdi da to radiš kako bi odbranio svoju vojsku ili narod, a napade na ‘neprijatelja’ prikaži kao opravdanu kaznu ili odmazdu za zlodjela koja je počinio – bez obzira da li su zlodjela stvarna ili izmišljena, nedavna ili davna. Stern nastavlja:

jula 1995, jedinice vojske bosanskih Srba, pod komandom generala Ratka Mladića, zaposjele su grad Srebrenica. Mladić je objavio da “predaje taj grad srpskom narodu kao poklon,” i da je “došlo vrijeme da se osvete Turcima u regionu,” misleći na 1804. godinu kad su osmanski vladari ugušili ustanak srpskih pobunjenika.

Moraš se također pobrinuti da neutrali ostanu neutralni kako ti se ne bi miješali u posao ili štitili tvoje ‘neprijatelje’.

U periodu kad su zapadne vlade oklijevale da intervenišu u jugoslovenskim ratovima, u modi su bile tvrdnje da su istorijski animoziteti, uključujući i bitku na Kosovu u 1389, bili odgovorni za rat.

I sa zapadnim zemljama igraj na kartu straha. Ubijedi ih da je islamski ekstremizam u Bosni i Hercegovini realna prijetnja, a ne tek puka racionalizacija za zločinački rat koji vodiš. Tako će tvoj ‘strah’ pojačati njihov, pa će tvrditi da je taj rat rezultat starih etničkih konflikata, i da oni tu ništa ne mogu učiniti osim da budu medijatori ‘u sukobu zaraćenih strana’. Kad god razgovaraju ili pregovaraju s tobom, ili kad te intervjuišu da bi napisali knjigu o tebi, vrti se oko najvažnije teme i naglašavaj svoju najvažniju poentu: bosansko muslimansko rukovodstvo htjelo je da nametne islamsku državu, a tvoja sveta dužnost bila je da zaštitiš srpski narod. Oni će onda željeti da sagledaju situaciju i iz tvog ugla i zaključiti: ima istine u tome! To će dodatno pomoći vođama ‘tvog naroda’ da nastave negirati ratne zločine i genocid, i pokušaju dovršiti ono što si započeo.

Sad bolje razumijemo kako je Karadžić uspio nagovoriti normalne ljude da ubijaju komšije. Nije on jedini. Pojaviće se novi likovi koji će igrati na istu poznatu kartu straha i zaštite ‘naših’ interesa. Takve ideologije su kao opasni virusi – nevjerovatno brzo se šire, i dok god ne znamo kako utiču na masovnu svijest ljudi, ne znamo ni kako da se zaštitimo od njih.

Šta nam je činiti? Možda bismo i mi trebali pročitati Uvod u vojnu psihologiju, da se vakcinišemo protiv manipulatora koji nas koriste kao šahovske figure u borbama za odbranu ‘njihovog’ naroda.

¹ https://www.pbs.org/wgbh/pages/frontline/shows/karadzic/interviews/ceric.html.

² https://www.youtube.com/watch?v=CpO6v5UA_RY JOVANKA KARADžIĆ (1922-2005)-MAJKA RADOVANA

KARADžIĆA INTERVJU 25.02.2002)

³ https://www.stormfront.org/forum/t54165/ “Karadzic’s Mother – Do not Surrender, My Son,” Stormfront

(forum), September 19, 2003)

⁴ Robert J. Donia, Radovan Karadžič: Architect of the Bosnian Genocide

Jessica Stern, My War Criminal: Personal Encounters with an Architect of Genocide

⁵Jessica Stern, Moj ratni zločinac: Lični susret s arhitektom genocida

Autorica je klinički psiholog