Hag: Odbačena tužba Hrvatske za genocid

Povezani članci

• Baletski Gala koncert 29. januara u Vuku
• HDZ, izgleda ozbiljno, pokušava oživjeti potpuno promašeni i nemoralni koncept Herceg-Bosne
• Heni Erceg: Ulica Milana Mladenovića zvuči dobro i nekako raduje
• Obilježava se 77. godišnjica proboja iz Jasenovca
• Radomir Lazić: Uvijek ostaje jedan čopor
• Čulić: Himna NOB-a

Na Međunarodnom sudu pravde (ICJ) u nizozemskom gradu Den Haagu u toku je čitanje presuda po međusobnim tužbama za genocid država Hrvatske i Srbije.

Hrvatska nije dokazala svoje optužbe da je počinjen genocid, kazao je predsjednik suda Petr Tomka iz Slovačke, nakon čitanja zaključka o tužbi Hrvatske protiv Srbije.

Na početku čitanja presude rekao da Srbija ne može biti odgovorna za djela počinjena prije 27. aprila 1992. godine, jer SRJ tada još nije bila potpisnica Konvencije UN o sprečavanju genocida.

“Za genocid nije dovoljno samo da su prekršena ljudska prava, to moraju biti ona činjenja navedena i opisana u Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida”, rekao je sudac Tomka obrazlažući presudu. Dodao je kako državu koja je naknadno postala članica i potpisnica Konvencije ne može smatrati odgovornom za njeno kršenje. Naime, Srbija je u pisanom odgovoru na tužbu navela da je počela postojati 27. travnja 1992. Tragedija u Vukovaru dogodila se prije toga.

To znači da je najmanje jedan dio hrvatske tužbe odbijen, jer se poziva na djela prije nego što je SRJ nastala kao država.

“Događaji iz 1995. tokom akcije ‘Oluje’ obuhvaćeni su Konvencijom”, nastavio je sudija.

Međunarodni sud smatra da je protutužba Srbije utemeljena, i da je pravno i činjenično vezana za osnovnu tužbu, a hrvatska strana mora činjenicama potvrditi njene tvrdnje, istakao je sudija Tomka.

Rekao je da sud primjenjuje isti standard kao u postupku Bosne i Hercegovine protiv SCG 2007. godine.

Presuda MSP je konačna i obavezujuća za sve članice UN, države su u obavezi da po njoj postupe i na nju nema žalbi.

U medijima su godinama od podnošenja tužbi vladale spekulacije stručnjaka za međunarodno pravo – kako od tužbi neće biti ništa , budući da je trenutni trend međunarodnog prava – konzervativno tumačenje pravnog pojma genocida (sastavljenog od namjere (mentalnog elementa) da se potpuno ili djelimično uništi nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa kao takva; i fizičkog elementa uništenja grupe kroz ubojstva, nanošenja patnji, sprječavanje rađanja i prinudno premiještanje djece).​

Hrvatska je 1999. tužila tadašnju Saveznu Republiku Jugoslaviju (čija je nasljednica Srbija) – zbog kršenja Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida tijekom oružanih sukoba na teritoriju Hrvatske od 1991. do 1995, tvrdeći se da su prilikom stvaranja Velike Srbije – srpske snage etnički očistile jednu trećinu zauzete Hrvatske pri čemu je više od 10 tisuća osoba ubijeno i 55 tisuća ranjeno.

Iako je srbijanski pravni tim u odgovoru na tužbu ustvrdio – kako taj broj stradalnika ne ukazuje na genocid, hrvatski tim je podsjetio kako je u prvostupanjskoj presudi generalu Vojske Republike Srpske Zdravku Tolimiru – utvrđena (na ICTY-u) odgovornost za genocid i u Žepi 1995. godine, iako su tamo ubijeni samo čelni predstavnici bošnjačke zajednice, za razliku od Srebrenice – gdje su ubijeni svi muški pripadnici, od tinejdžerskog doba na dalje.​

U protutužbi je pak Srbija zatražila od ICJ-a – da se operaciju “Oluja” 1995.godine (protiv snaga tzv. Republike Srpske Krajine koja je označila kraj rata u Hrvatskoj) proglasi za genocid nad srpskim narodom, budući da je tijekom i nakon nje s pobunjenog područja otišlo oko 200 tisuća građana srpske nacionalnosti.

Hrvatski tim je to osporavao tvrdnjama da srpsko stanovništvo nije protjerano, već da je organizirano otišlo sa srpskim snagama, na što je srbijanski tim protuargumentirao – kako se genocidna namjera progona srpskog stanovništva iz Hrvatske mogla nazrijeti u govorima hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, prije i uoči same akcije Oluja.

Zbog malih izgleda za uspjeh, tužbe su se mahom karakterizirale kaopolitikanske, od kojih najveće koristi imaju mahom strani odvjetnički uredi, unajmljeni za njihovo podnošenje i argumentiranje.​

Državni službenici: krivi pojedinci, a ne država

S druge strane, odgovarajući na optužbe – državni službenici i pravni zastupnici prebacivali su u medijima odgovornost s države na pojedince, koji su navodno samovoljno počinili zločine, a ne organizirano kao pripadnici vojno-policijskih i paravojnih formacija pod državnom kontrolom.

Inače je glavna dugogodišnja kritika domaćih pravosuđa Hrvatske i Srbije – od strane međunarodnih diplomata – neuspjeh i nedovoljno procesuiranje počinitelja ratnih zločina, kao i s druge strane – zaštita zločinaca od strane države u čije ime su obavljali krvavi posao.

Srbija je prekršila Konvenciju o genocidu jer nije učinila sve što je u njenoj moći da spriječi zločin u Srebrenici, dok je 2010. presudio da Deklaracija o neovisnosti Kosova nije u suprotnosti sa međunarodnim pravom.

Na presude Međunarodnog suda pravde ne postoji mogućnost žalbe.

 RSE