Gradinarka našeg bola

Povezani članci

• ALEKSANDAR VUČIĆ PREMIJER
• Ateisti Srbije: Protivustavno je da sveštenici obeležavaju Svetog Savu u školama
• “Cirkus” opozicija
• Opipljiva mržnja prema migrantima
• Akcize – lud, zbunjen, normalan!
• Međunarodni festival književnosti: Predstavljanje autorice Senke Marić

Gradinarka našeg bola

                                           Staši Zajović, ženi u crnom[1]

Da je veliki Tagore naš savremenik
Ili bar da može poslati poruku s onog svijeta
Kojoj bi kraljici namijenio svevremenske stihove – Ti si moja
Ti koja obitavaš u mojim besmrtnim snovima?

Poezija spaja vremena, prostore i ljude
Sve je dozvoljeno u pjesmi ako imaš šta kazati
Indijski nobelovac nema praznih stihova
Slutim, u obrnutoj strijeli vremena
ko je kraljica njegovog srca

Posvećujem joj ovu Pesmu.
Ona dolazi iz prostora goleme tuge
Od nas gdje je brat ubijao brata, gdje je cvjetalo klanje
U Titovom budućem dobu, koje nije ličilo na njega.

Majke, sestre i kćerke,
U vremenu izvan vremena, u prostoru izvan prostora, plaču.
Trajno plaču za nestalim melecima svoje krvi
Moja krv, moja krv, moja krv –
odzvanja lelek bola

Od Vukovara do Srebrenice,
od Višegrada do Prijedora,
od Zvornika do Sarajeva…
A vlast i dalje suzama njihovim ne vjeruje.

Evo malo gasa i vakcina od dajdže Aleksandra,
dobra je to zamjena za negiranje genocida – Srbija nikada nije nikoga napala!
Eno nakrivila se zgrada na East Riveru, cvili međunarodna asambleja
Ne može doći sebi od Vučićevog statementa za govornicom UN-a
Avaj, nos mu nije narastao

Trideset godina poslije zvanični Beograd i dalje skriva tragove zločina
Čak u New Yorku, čak u New Yorku
I da je nije bilo, da je nema svih ovih godina
Laž bi nesmetano pjevala okrutnu pjesmu kolektivnog trijumfa

Bez otpora njenih dama u crnom, šta bi bila Srbija
Šta bi bilo sa Srbijom na putu prema dolje
Koga bih zvao Dolores
Koga bih zvao Ibaruri da Je nema
Ponosna k’o Bosna Srebrena iz Nikšića.

U kome bih vidio Majku građanskog otpora
Koga bi Gandhi želio na čelu svoje mirovne vojske
Na čelu marša soli u bosanskom gradu soli
dok stoti, hiljaditi, milioniti put

Razapinje longitudinalno platno srpskog srama
Sa imenima ubijenih u onom Pokolju zabranjenog imena.
Neće predsjednik republike laži
to ime u svom butiku
Pa Srebrenica ostaje samo To, To, To

Ali Ona – mogu li da Vas zovem Ti
Ti je nivo nulte bliskosti, Ti je moja zahvalnost
Za hiljade gesti otpora koje traju, traju, traju
Kao drugi oblik Tvog imena.

Spašava S. bolesnu zemlju, bolesnu od kulture poricanja
Sama, samlja od sviju, pažljivo hodi zemljom nepriznatih kostiju
Kraljica mrtvog bosanskog kraljevstva
To veliko srce koje voli
A ne traži da bude voljeno (kriterij velikih ljudi)

Ništa ne traži zauzvrat
Ovaj cvijet dotaknut dušom mira
Ova prkosna delta našeg umirućeg svijeta
Rukavci njenog srca nađu način, izbjegnu kuršume režima

I ona nastavlja teći prema Vječnosti (iako je ne zanima)
U kojoj već sjaji kao blago lice Hatidže Mehmedović.
Mnogo još otpora, ljubavi i mira
U svom čistom srcu ima heroina
Hrani nas nadom da je moguć, bolji svijet da je moguć

Ova žena u crnom,
Ova ljubav u mračnoj šumi, ova svjetlost.
Ako ima svjetlosti i ako svjetlost ima ime
Ime svjetlosti je njeno ime

——————————–

[1] Povodom nagrade „Osvajanje slobode“, povodom svega.