Dobro nam ostao Visoki predstavniče!

Izdvajamo

• Srbija je, i na tome joj treba čestitati, uspjela, u vrlo kratkom vremenu, nabaviti početne doze vakcina protiv virusa korona, dok Bosna o tome može samo sanjati jer nije funkcionalna država i jer će zbog odsustva funkcionalnosti i nacionalističkih mantri o prenosu nadležnosti, biti zadnja rupa na svirali u koju će doći vakcine. Ali vakcine koje potiču bjesnilo identiteta rastu geometrijskom progresijom: da li su po kriteriju normalnosti političari kojima su važnije identitetske apstrakcije od spašavanja ljudskih života, uopće sposobni za državnu službu, uopće kompetentni da se bave politikom? Da zaoštrim: imaju li uopće pravo da se bave politikom ako je njihov statičan odnos prema političkoj sferi skopčan sa ugrožavanjem ljudskih života? To je već pitanje za Sud u Strasbourgu, zar ne?

Povezani članci

• Borbe za javna dobra
• Mogu li ekonomisti da predviđaju budućnost?
• „Semrin svijet leptirova“ u četvrtak u Centru za kulturu Mostar
• Kisela “Coca-Cola”
• Vidošević sutra izlazi iz Remetinca: Zabranjeno mu komunicirati s preostalim svjedocima
• HRVATSKA MODA U SARAJEVU: Izlozba u galeriji Collegium artisticum

O nacionalističkim politikama dogovorenog neprijateljstva. O džepovima građanskog otpora. O trajnom vanrednom stanju 

Piše: Nerzuk Ćurak

Da li će i prva godina treće decenije dvadeset i prvog stoljeća za Bosnu i Hercegovinu biti godina loše beskonačnosti? Hoće li se nastaviti agonija države čija je ustavna arhitektura remek djelo arhitekture neustavnosti? Ima li nagovještaja, u zemlji i izvan nje, da će se ovo dugo vanredno stanje koje živimo promijeniti ili će sve ostati frustrirajuće isto, na dugoročnu korist etnoklepto poduzetnika identiteta, koji su, forsirajući to simboličko pitanje kao najvažnije u našim ljudskim životima, svima stavili amove a sebi sagradili hramove.

Iako se identitet ne može jesti, iako ta tamna tvar ne sadrži ni ugljikohidrate, ni bjelančevine ni proteine, samozadovoljna nacionalistička buržoazija svjesno nastavlja bjesomučnu reprodukciju identitetskog pitanja kao najvažnijeg pitanja, ne hajući za činjenicu da njegova mračna građa ne proizvodi ništa izuzev trajne, iracionalne međuetničke napetosti, po cijenu suspenzije života kao takvog. Svjedoci smo, upravo ovih dana, kako i domaće i regionalne nacionalističke strukture potiču novu dionicu kulture straha, kako bi već u zametku zametka spriječili bilo kakvu mogućnost izgradnje države u Bosni i Hercegovini kao uzornog servisa svih svojih ljudi i svih svojih etnonacionalnih zajednica.

Bilo je dovoljno, npr. da se jedna očekivana rasprava u američkom Kongresu kojom se prigodno, na godišnjicu dejtonskog ugovora, obilježava mir u Bosni i Hercegovini kao jedan od najvećih vanjskopolitičkih uspjeha američke administracije, u srpskom nacionalističkom imaginariju proglasi uvodom u nestanak Republike Srpske, Srbije, srpskog naroda, srpskog kosmosa, srpskih nebeskih satelita… i naravno, nema nikakve sumnje da su ti samozvani američki eksperti za Balkan, započeli prvu fazu dugo planiranog genocida nad srpskim narodom koji se, budući da je pupak svijeta, želi, u režiji grozomornog američkog imperijalizma, izbrisati iz registra povijesti. I sada bi morala doći jedna žestoka psovka da neutralizira to sublimirano ludilo pokupljeno iz medijskog sveta srpskog sveta, ali autor je fino uštiman pisac pa će se oduprijeti ovom unutrašnjem zahtjevu teksta, ostajući trajno začuđen nad sposobnošću srpskog nacionalizma da formira bajkolike viktimacijske narative koji u potpunosti neutrališu stvarnost a postanu osnova proizvodnje stvarne politike.

Tako će se Aleksandar Vučić, predsjednik i zemaljske i nebeske Srbije, uključiti u izgradnju ove alternativne stvarnosti mišljenjem kako se iza američke ideje o funkcionalnoj Bosni i Hercegovini krije lukavi cilj smanjenja nadležnosti Republike Srpske: “Šta se sve kuva i šta se iza brega valja… jer niko ne govori precizno o čemu se radi, već je sve upakovano u lepu kutiju sa šarenom mašnicom – napravićemo divnu i funkcionalnu državu a to podrazumeva otimanje nadležnosti Republike Srpske.” I tako to krene, tako se suspendira svaka mogućnost zbiljske debate o izgradnji bolje države u dejtonskom sanatorijumu: napravimo veliku galamu oko identitetskog pitanja i zaustavimo bilo kakvu raspravu o boljoj državi za sve građane ove frustrirajuće dejtonske citadele.

Srbija je, i na tome joj treba čestitati, uspjela, u vrlo kratkom vremenu, nabaviti početne doze vakcina protiv virusa korona, dok Bosna o tome može samo sanjati jer nije funkcionalna država i jer će zbog odsustva funkcionalnosti i nacionalističkih mantri o prenosu nadležnosti, biti zadnja rupa na svirali u koju će doći vakcine. Ali vakcine koje potiču bjesnilo identiteta rastu geometrijskom progresijom: da li su po kriteriju normalnosti političari kojima su važnije identitetske apstrakcije od spašavanja ljudskih života, uopće sposobni za državnu službu, uopće kompetentni da se bave politikom? Da zaoštrim: imaju li uopće pravo da se bave politikom ako je njihov statičan odnos prema političkoj sferi skopčan sa ugrožavanjem ljudskih života? To je već pitanje za Sud u Strasbourgu, zar ne?

Pun prostor raznih vremena

Zavirimo sad u bošnjačko identitetsko dvorište. O talentu SDA da suspendira svaku mogućnost izgradnje građanske političke zajednice u Bosni, programskim zahtjevom da baš ta stranka bude nosilac te ideje u političkom polju, već sam pisao u prethodnim kolumnama, ali je važno ponovno naglasiti da jedna, par excellence, partikularnoidentitetska družina, također blokira izgradnju funkcionalne države, i to vrlo svjesno, kako bi se na osnovu suprotstavljenih identitetskih politika nastavila vladavina “svojim” etničkim ekonomskim carstvima; naglašeno insistiranje tri etnonacionalističke ideologije na samo njihovim slikama svijeta kao jedino ispravnim onemogućuje bilo kakvu izgradnju racionalnog konsenzusa u politici i okončanje loše beskonačnosti.

Budući da se nijedna od tih politika ne može u potpunosti realizirati, one se međusobno priznaju i hrane jedna drugu potičući stalnu nepromjenjivost društvenih odnosa, a to upravo najviše odgovara etnonacionalističkim kartelima političke, ekonomske, obrazovne i kulturne moći. Pa kada krene neodmjerena bošnjačka transformacija jedne debate u američkom Kongresu u nešto mnogo veće, u narative koji naprosto ne stoje – da će naredna američka administracija, maltene brzinom svjetlosti zazvati Republiku, to radikalno negativno utiče na raspoloženje drugih etnopolitičkih subjekata prema izgradnji razložne, funkcionalne države. Recimo one, koja bi bila sposobna nabaviti vakcine u istom vremenskom roku kao i druge države.

Treća nacionalistička ekipa koja snažnim insistiranjem na identitetskim politikama kao najvažnijim, de facto kao praktičnim politikama, je hrvatska, okupljena oko HDZ-a Bosne i Hercegovine i HDZ-a Hrvatske. Zbog identitetskih pitanja zagrebačko-hercegovački kartel spreman je zaustaviti reprodukciju života tamo gdje mu to omogućuje kapacitet političke moći koji je augmentativan iako se želi prikazati kao deminutivan. O tome zorno svjedoči Čovićeva sposobnost da kontinuirano blokira izglasavanje novog saziva Vlade Federacije, što je moć mnogo veća od makovog zrna, a na koju je tugaljivo svode poslušni mediji “trećeg entiteta”, jer je cilj veći od života: na osnovu minimalne kulturne razlike konstituirati BiH kao političku zajednicu odvojenih političkih entiteta, kao sklepanu bezsadržajnost koja ne poznaje, nije poznavala i ne može razviti fenomen jedinstva. Uh, opet bi trebala psovka, ali uvijek sam (ironijo, savezniče moj) cijenio bošnjački merhametluk, srpsko junaštvo i hrvatsku kulturu, pa neću. Čak su i izbori u Mostaru iskorišteni za neviđeni diplomatsko-propagandni presing, kako bi se još jednom podcrtalo da sve što nije u skladu sa HDZ-ovim očekivanjima, unaprijed je diskutabilno i nelegitimno.

Uglavnom, dvadeset i pet godina nije bilo dovoljno da se jedna neuspješna politika zasnovana na krvi i tlu, kod, u većoj ili manjoj mjeri, svih nacionalističkih oligarhija, prevlada, porazi, izbaci iz institucionalnog ležišta. Na stranu što sve te politike upravo žele krv i tlo; na stranu što je njihov zajednički moto – narodima svađe, nama pare; na stranu što naprosto moramo prihvatiti da mada kao ljudi naseljavamo isti prostor sa našim etnoklepto feudalnim buržujima i njihovim zavisnim seljacima-kmetovima, mi živimo u različitim vremenima: iako je veliki broj građana u dvadeset i prvom stoljeću, pristaju na političku i svaku drugu ovisnost od skupine vladajućih humanoida iz osamnaestoga stoljeća; na stranu i to što je prošlost u svakom pogledu suvereni vladar budućnosti kojoj se ne dozvoljava da bude to što jeste – pokretačka snaga našeg umorenog društva; na stranu sve to, sve bi se to moglo početi pobjeđivati da nemamo institucionalni dizajn države koji na premisama dejtonskog prekida vatre unaprijed favorizira nacionaliste i od velikog broja građana pravi etničke zombije: to uopće ne znači da su građani principijelno odani svom imaginarnom etnonacionalnom zlatnom teletu, već da su onemogućeni biti građani i da bi u ustavnoj arhitekturi koja ne daje unaprijed pet golova prednosti nacionalistima, broj ljudi koji žive u 18. stoljeću bio radikalno smanjen. Znaju to naši “majstori mraka” pa se svaki pokušaj smanjenja nacionalističke prednosti zagarantirane nepravednom ustavnom normom, mora “sprečiti u korenu”.

Nova utopijska energija

Vidljivo je to upravo kroz odnos prema inicijativama iz međunarodne zajednice (barem onog njenog dijela koji se još uvijek osjeća odgovornim što je od Bosne napravljen hronični balkanski bolesnik) a kojima se želi dinamizirati politički proces u BiH, kako bi se država temeljno zasnovana na nacionalistički programiranom nedonošenju odluka transformirala u državu zasnovanu na donošenju odluka. Takve inicijative sijeku se u startu kako bi naša zemlja i dalje ostala “zarobljena država”, institucionalna naplavina u svijetu država, a kako ćeš najbolje spriječiti izgradnju države nego svakodnevnim identitetskim terorom od kojega mi se, braćo i sestre, kao već umornom čovjeku, malčice povraća.

E sad, budući da nam je kroz ove tri prethodne nacionalističke naracije jasno da subjekti tih politika nikada neće proizvesti uvjete za “funkcionalnu državu”, očigledno je da će u novoj fazi dejtonske države, međunarodni akteri morati potražiti saveznike u “građanskom bazenu” na svim našim stranama.

Vidljiva afirmacija različitih “gradilišta građanskosti”, novo buđenje pobunjeničkih energija poput “pravde za Davida i Dženana”, borbe za JMBG, sarajevskih demonstracija, socijalne bune studenata mostarskog sveučilišta te otkrivanje i kreiranje novih polja građanske relevantnosti kao što bi bio snažni transentitetski pokret za bolje obrazovanje, repozicioniranje civilnog društva, naročito u manjim urbanim sredinama, razvoj nove civilizacijske kulture rodne ravnopravnosti, ad hoc savezništva sa političkim strankama koje će normativno i institucionalno podržati građanstvo kao bezideološko zajedništvo, suradnja sa vjerskim vođama koji rade na socijalnoj pravdi i ne opslužuju vladajuće nacionalističke režime, otvoreno podržavanje urbanih džepova otpora nacionalističkom klijentelizmu, od međunarodne zajednice koja se mora uključiti na pravedan način u našu borbu za bolje društvo…, sve su to kriteriji nove Bosne koja izmiče starim, odrndanim kategorijama forsiranog etničkog nepovjerenja.

Bez vjere u ovu novu građansku mogućnost, bez rada na pokretanju novih utopijskih energija, bez njihovog nadetničkog i nadentitetskog umrežavanja, naše društvo ostat će u induciranoj komi nacionalizma: kontrolirana mrtvaja koja je živa samo onoliko koliko joj dozvoljavaju dejtonski nacionalisti. To je ta loša beskonačnost koja nas čeka i u narednoj godini i svim narednim ljetima, izostanu li kreativne, stvaralačke geste i u političkoj i antipolitičkoj sferi a kojima će se manevarski prostor nacionalizma smanjiti na mjeru koja će biti dovoljna da konačno započnu, ako ništa drugo, onda bar ustavne promjene koje će okončati eru prekida vatre kao ustava. Nije normalno da prekid vatre bude trajni ustav bilo koje zemlje, pa tako i Bosne i Hercegovine. A ako je to, zbog odnosa političkih snaga ipak normalno, onda će vanredno stanje biti naša trajna normalnost. Visoki predstavnik za sva vremena. Dobar dan tugo.