Balkanizacija nije nacionalizam

Izdvajamo

• Kamo sreće da su time pouke s balkanskih prostora iscrpljene, jer nove su lekcije u pripremi. Restrukturiranje država i nacija na zapadnom Balkanu uvijek se barem u zadnjih dvjesto godina događalo u širem kontekstu turbulentnih promjena svjetskih poredaka. Kako ovaj sadašnji svijet nije više isti onaj s kraja Hladnog rata koji je uz domaće faktore skrojio sadašnje post-jugoslavenske aranžmane, niti više postoji ona fantomska „međunarodna zajednica“ o kojoj su Balkanom kružili gorki vicevi za ratova devedesetih, novi svjetski poredak koji se nazire a možda i novi svjetski rat, mogao bi dati priliku Balkanu za nove ratove i nove još bezveznije države od ovih današnjih. Balkanski narodi tu priliku ne bi smjeli propustiti. Oni imaju talenta za neprepoznavanje i upropaštavanje svojih pravih povijesnih prilika za slobodu i razvoj, ali će bez greške prepoznati i ubrati priliku da se opet pokolju i ovaj put ubrzano istrijebe još prije nagoviještenog roka prirodnog demografskog izumiranja.

Povezani članci

• Teofil Pančić: Istraga poturica i vojvođanskih ustaša
• Majke ispred parlamenta RS-a u Banjoj Luci tražile pravo na naknade
• Koalicija “Prvi mart”: Isticanje zastava RBiH nije nelegalno u entitetu RS
• Provizorni prijedlozi rješenja ekonomske krize
• Pernar za bogate
• Veličanstveni koncert: Dubioza kolektiv napravila spektakl pred 12.000 ljudi u Beogradu

Foto: Christopher Morris

Odlomci iz uvoda južnokorejskom izdanju knjige Vjekoslava Perice Balkanski idoli: religija i nacionalizam u jugoslavenskim državama koje izlazi u Seulu početkom 2019 u prijevodu Dr. Keunjae Chunga.

Kolikogod da ni jedna Jugoslavija nije bila oličenje stabilne države, bila je neovisna država kao ni jedna prije ili poslije a države nasljednice imale su više suvereniteta kao federalne jedinice SFRJ nego kao samostalne države. Uz to je balkanizacija devedesetih stvorila jednu trajno nestabilnu, neartikuliranu smjesu na ruševinama SFRJ i niz malih nesposobnih država polukolonijalnog statusa. Za sada im je unutarnja prijetnja stabilnosti veća od vanjske. Opasnost desničarskih udara i diktatura je stalna a jedini slabašni osigurači i garantori kakve-takve stabilnosti su postojeći slabašni, uvelike diskreditirani i korumpirani režimi poput hadezeovskog u Hrvatskoj, ne manje nacionalističkog srbijanskog i apsurdnog bosanskog. Tko je normalan mogao zamisliti da bi jednog dana trebalo moliti boga za zdravlje i dug boravak na vlasti političkih likova poput srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, hrvatskog premjera Andreja Plenkovića, predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i troglavog bosanskog predsjedničkog čudovišta. Jer progresivne lijeve alternative njima nema a desničarska je realna i prijeti novim balkanskim pokoljima. Možda ove sadašnje korumpirane elite u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu shvate da im se isplati poniziti, pomiriti, oprostiti i surađivati. Možda nađu par umjerenih popova i hodža i prirede spektakularnu multietničku i interkonfesionalnu turneju po svim glavnim stratištima, priznaju užase počinjene u ime vjere i nacije, nazovu genocide tim imenom i steknu kakav-takav legitimitet na dulju stazu. To bi bila jedina moguća, iako simbolična, „obnova Jugoslavije“. Time bi možda izumirući narodi nekadašnje jugoslavenske jezgre pogođeni demografskom katastrofom i masovnim iseljavanjem, barem osigurali kakvu-takvu mirnu i dostojanstvenu starost i smrt.

Piše: Vjekoslav Perica

Ovih dana, povodom stote godišnjice osnutka zajedničke države južnih Slavena, povjesničari, nostalgičari i istjerivači balkanskih duhova promišljaju povijesna iskustva, lekcije i upotrebe ove povijesti u današnjim regionalnim previranjima. Jugoslavenska je nacionalna država povezala nekoliko evropskih etničkih grupa srodnih po slavenskom porijeklu, jeziku i zajedničkom iskustvu objekata imperijalne hegemonije ali podijeljenih trima velikim svjetskim religijama i etnocentričnim nacionalnim ideologijama. Jugoslavenski je državno-nacionalni projekt trajao sedam desetljeća pod raznim režimima i u osjetljivoj ravnoteži prekidanoj ratovima. Samo u dvadesetom vijeku bilo je na tom prostoru barem šest većih ratova i tri ciklusa etničkih čišćenja i genocida. U perspektivi moderne svjetske i globalne povijesti, jugoistočna periferija Evrope može se metodološki posve opravdano zanemariti i tako dati više prostora drugim a ne samo zapadnim regijama i narodima, jer na Balkanu od starogrčkih filozofa i atenske demokracije naovamo ništa svjetski značajno nije postignuto. Osim možda lekcije o zajedničkoj državi južnih Slavena koju bi svaki ambiciozniji kurikulum svjetske povijesti ipak trebao obraditi. Radi se naime o tome kako su se ti mali narodi sa najzaostalije evropske periferije uspjeli nekim čudom trenutačno ujediniti, modernizirati i izvući se iz inferiornosti pred civiliziranim svijetom a potom, opet sve uglavnom zajedničkim snagama, tragično sebe upropastiti.

Kamo sreće da su time pouke s balkanskih prostora iscrpljene, jer nove su lekcije u pripremi. Restrukturiranje država i nacija na zapadnom Balkanu uvijek se barem u zadnjih dvjesto godina događalo u širem kontekstu turbulentnih promjena svjetskih poredaka. Kako ovaj sadašnji svijet nije više isti onaj s kraja Hladnog rata koji je uz domaće faktore skrojio sadašnje post-jugoslavenske aranžmane, niti više postoji ona fantomska „međunarodna zajednica“ o kojoj su Balkanom kružili gorki vicevi za ratova devedesetih, novi svjetski poredak koji se nazire a možda i novi svjetski rat, mogao bi dati priliku Balkanu za nove ratove i nove još bezveznije države od ovih današnjih. Balkanski narodi tu priliku ne bi smjeli propustiti. Oni imaju talenta za neprepoznavanje i upropaštavanje svojih pravih povijesnih prilika za slobodu i razvoj, ali će bez greške  prepoznati i ubrati priliku da se opet pokolju i ovaj put ubrzano istrijebe još prije nagoviještenog roka prirodnog demografskog izumiranja.

Kao rezultat balkanskih ratova krajem dvadesetog vijeka, uništena je jedna veća evropska država za života popularna i na Istoku i na Zapadu i na njenim ruševinama sklepano sedam manjih država. Od njih Evropu trajno boli glava a podanici tih država masovno ih napuštaju dok preostali izumiru. To tim tvorevinama etničkih čišćenja devedesetih ne smeta da se proglase kompletnim nacijama svaka s posebnim jezikom, državnom religijom i etnički homogeniziranom populacijom, glomaznim vojskama, graničnim prijelazima i carinarnicama na nekad zajedničkom prostoru na koji su se ljudi takvim vjekovima naviknuli. Ove su operacije koštale oko 150,000 ljudskih života, ne računajući još daleko veći broj tjelesnih i duševnih invalida i njihovih obitelji unesrećenih za cijeli život. Uz to je nekoliko milijuna ljudi istjerano iz svojih domova i prisilno raseljeno prema nacrtima nacionalističkih elita s ciljem razbijanja mješovitih multietničkih zajednica i homogenizacije novih država. Istina o ovim strahotama ne bi se po post-jugoslavenskim etničkim režimima nikad saznala jer oni govore samo o zločinima „onih drugih“ a nikako o vlastitim. Utvrđivanju činjenica pomogao je unatoč svim kontraverzama, takozvani „Međunarodni tribunal za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji“, iako bi mu bolje odgovarao naziv tribunala za zločine izvršene pri rušenju te zemlje i nakon nje. U nizozemskom Den Haagu, tribunal je odradio 10,800 radnih dana u sudnicama, saslušao je i konzultirao 4,650 svjedoka i eksperata, predočio na raspravama 2,5 milijuna stranica transkripata i dokumenata, i podignuo 161 optužnicu koje su većinom okončane presudama za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti, genocid, etničko čišćenje, masovna silovanja, mučenje i pljačkanja ljudi. Daleko veći broj takvih optužnica i presuda trebale su donijeti nove zapadno-balkanske države ali one su tu međunarodnu obavezu odrađivale s mukom i nikad nisu bile orne suditi domaćim zločincima koje su vidjeli junacima i žrtvama međunarodnih urota.

Foto: nspm

Uzorci tih brojnih ratova, etničkih čišćenja i genocida na Balkanu nisu bili, kako su neki zapadni mediji spekulirali devedesetih, spontani izljevi divlje etničke i vjerske mržnje usađene u mentalitete naroda evropske periferije– mržnje koju je mogla samo najtvrđa komunistička diktatura obuzdavati. Radi se naime o etničkom čišćenju, genocidu i represiji nad manjinama kao odavno zamišljenim, planiranim i uvježbanim metodama etnocentričnih i klerikalno-sektaških nacionalističkih ideologija i njihovih državnih projekata. Jedine nenasilne alternative etničkom čišćenju bile su im asimilacije i vjerske konverzije ili razmjene teritorija i stanovništva između susjednih država koje se tako zatvaraju svaka u svojevrsnu naciju-sektu. Prepreke ostvarenju ovakvih projekata bile su panslavenske integracijske ideologije ali i karakteristike prostora na kojem je bila vjekovima formirana pluralistička struktura mješovitih zajednica. Jedna od tih integracijskih ideologija iznjedrila je Jugoslaviju. Ukratko, SFRJ nije iznenada propala usred kaotičnog kolapsa komunizma zbog svojih sistemskih defekata i erupcije etničke i vjerske mržnje koju je komunistička diktatura tek uspavala. Nego je uništena kroz petnaestogodišnju krizu zaključenu ratovima i to ne zato što je bila komunistička i autoritarna nego jer je bila zajednička, multietnička i pluralna a uništili su je etnički separatisti koji su svi  imali autoritarne ambicije i priželjkivali neliberalne države. Zapadni Balkan devedesetih poharale su etno-sektaške nacionalističke kontrarevolucije. One su uništile cijelu jednu civilizaciju a ne samo baštinu antifašizma i socijalističke modernizacije. Rastrgali su društveno tkivo multietničkih regija i gradova, rastavili etnički miješane obitelji, sravnili sa zemljom vjerske i druge simbole mrskih kultura, palili knjige i knjižnice i dizali u zrak spomenike antifašističkoj borbi i zajedničkoj državi. Nove su države pobjednici prikazali kao uskrsnuće srednjovjekovnih etničkih kraljevstava pa stoga tobože „prirodne“ nasuprot „vještačkoj“ Jugoslaviji. U zbilji su te postjugoslavenske etničke nacije bile hibridi i tvorevine recentne povijesti kao i uvijek kombinacijom međunarodnog menadžmenta zaostalih naroda  i domaćih nacionalističkih pokreta. Stoga su bile i jesu vještačke koliko i Jugoslavija ako ne i vještačkije od nje. Takvih država i nacija nikad tu prije nije bilo niti postoji bilo kakav kontinuitet s bilo čime osim sa kvislinškim režimima iz Drugog svjetskog rata i protujugoslavenskom hladnoratovskom emigracijom. Na Balkanu se tako od devedesetih naizgled ponovila povijest Drugog svjetskog rata ali kako se povijest ne ponavlja, onda jedna igra analogija i kontrasta: Njemačka bez Trećeg Rajha ali s EU kojom dominira, gospodar je kvislinških državica i okupiranih teritorija na Balkanu gdje ovaj put nema domaćeg antifašističkog pokreta, ni partizana ni komunista. Glavna je antifašistička sila u Evropi danas upravo ta Njemačka (barem je to još bila u trenutku nastanka ovog teksta) kojoj imamo zahvaliti što razni neofašistički režimi u Istočnoj Evropi ne smiju voditi ratove, zavoditi teror i diktature, otvarati koncentracijske logore i provoditi teže kriminalne i genocidne aktivnosti ali never say never nadaju se oni.   Recentni se karakter i lažno pozivanje na dugu tradiciju postjugoslavenskih etničkih država najbolje očituje u njihovim novim državno-nacionalnim ideologijama u kojima se tek reda radi navodi davna povijest i izmišljaju kontinuiteti ali se naglasak u konstrukciji i implementaciji novih identiteta stavlja na modernu revidiranu i mitologiziranu povijest, posebno Drugog svjetskog rata, Hladnog rata i Balkanskih ratova devedesetih.

Naslijeđe imperijalnih osvajanja, migracija i vjerskih konverzija na Balkanu proizvelo je mozaik regija, provincija, kultura i društvenih struktura koje je bilo nemoguće restrukturirati u etnkonfesionalno homogene nacionalne države bez ratova, genocida i etničkog čišćenja. Integracije u veću nacionalnu državu nametnule su se ne samo kao izbjegavanje tog najgoreg genocidnog scenarija, nego i kao imitacija povijesnog iskustva stvaranja nacija u Zapadnoj Evropi, te racionalno rješenje za očuvanje političke suverenosti, ekonomski razvoj, i izlazak iz zaostalosti tog najsiromašnijeg dijela Evrope.  Naravno, uvijek su ambicije pojedinih napose većih etničkih nacionalizama hranile fantazije o ujedinjenu cijelog tog prostora pod baš tim jednim samoproglašenim izabranim narodom, što bi opet vodilo u rat, etnička čišćenja i destrukciju. Nasuprot tim ekstremima relativno kratkoročnog utjecaja, razni integracijski panslavizmi bili su kroz dvjesto godina nacionalizma na Balkanu trajniji i utjecajniji od  etničkih separatizama. Ovi potonji, kao ideologije unutarnjeg razdora i destrukcije i tako prirodni saveznici tuđinskih imperijalizama, dobili bi šansu u izuzetnim povijesnim turbulencijama kad nije bilo mnogo vremena za debate i razumna rješenja ili je to jednostavno izvana silom nametnuto. Takav je primjer Drugi svjetski rat i nacifašistička okupacija koja je tako uposlila domaće snage na bratoubilačkom poslu umjesto da iscrpljuje resurse ambicioznih okupatora svijeta. Takav je sličan povijesni moment bio i kraj Hladnog rata i kolaps komunizma. Tada su zapadni pobjednici glorificirali religijske i etničke resurse kao antikomunističke snage što je legitimiralo balkanske tribalizme i klerikalizme prikazujući ih faktorima progresivnih promjena iako to oni nisu nikad bili niti to mogu biti, a kakvi su, ubrzo su pokazali u ratovima devedesetih.

Etno-konfesionalno homogenizirane nacije nastale na ruševinama socijalističke jugoslavenske federacije začete su u tribalnoj i sektaškoj mržnji, zločinu i privatizacijskog pljački ogromnog bogatstva i resursa socijalističke ere koje su stvorili deseci milijuna ljudi kao društveno vlasništvo da bi se preselilo u ruke nekolicine domaćih i stranih privatnika. Žrtava i zločina bilo bi još više da zapadne sile nisu prekinule balkanske ratove i prisilile zaraćene strane da prihvate unutarnje granice SFRJ kao međunarodno priznate granice novih nacionalnih država. To je bilo sve što su te tvorevine preuzele i naslijedile iz SFRJ jer su sve bogate ekonomske, društvene i kulturne resurse modernizacijskog socijalizma ubrzo rasprodale stranom kapitalu ili uništile. Nikakve smislene „tranzicije“ tu nikad nije ni bilo osim donekle u Sloveniji, ali su se zato nove države iscrpljivale u rekonstrukcijama kolektivnih identiteta i međusobnim trvenjima oko novije povijesti. Srbi i Hrvati, primjerice, kao narodi utemeljitelji Jugoslavije ali i njezini glavni grobari, konstruirali su nove nacionalne identitete uglavnom negativno u međusobnom odnosu, isto tako u odnosu na zajedničku državu i na susjedne narode. Bosna i Hercegovina je kao etnički i konfesionalno najheterogenija najviše stradala u ratu i u miru. Zapadne su velesile ozakonile genocidnu tvorevinu takozvanu Republiku Srpsku kao što je na tom prostoru nacistička Njemačka u Drugom svjetskom ratu ozakonila genocidnu tvorevinu takozvanu Nezavisnu Državu Hrvatsku. U zapadnoj Hercegovini je nedaleko Gospinog mirotvornog ukazanja u Međugorju, Tuđmanov režim formirao mini-NDH ovaj put okrenutu ne samo protiv Srba nego i Muslimana. Bosanski Muslimani su se za to vrijeme nastavili mučiti oko sekularizma, identiteta i nacionalnosti a narasli religijski faktor doveo je u BiH fenomene poput saudijskog vehabizma ili iranskog šijizma koji su Bosni strani koliko i japanski šintoizam. Kosovu su zapadne sile dale državnost, a albanski nacionalizam je na ranije srpske pokušaje etničkog čišćenja Albanaca odgovorio etničkim čišćenjem Srba.  Crna Gora je postala samostalna europska mini-državica ali ne kao Monaco ili Luksemburg, nego kao umanjena i stoga bolja ali potencijalno još gora Srbija. Aristotelova domovina Makedonija u koju su se poslije doselili slavenski migranti, nije se uspjela izboriti ni za priznato ime a kamoli otkloniti opasnost rascjepa na slavensku i albansku državu. Uza sve to je na krajnjem jugoistoku Balkana otvorena mogućnost homogeniziranja teritorija s albanskom etničkom većinom i stvaranja veće albanske države ravne Srbiji. Ako ili bolje kad zapadne velesile zaborave na Balkan,  i Srbima i Albancima se otvaraju velike uzajamno istrebljivačke mogućnosti pogotovo ako Srbi nastave vjerovati da im je Kosovo najsvetija zemlja poput Jeruzalema što im inače, kako je pokazala novija studija Ivana Čolovića, nije padalo na pamet 500 godina dok nije krajem 19tog vijeka izmišljen Vidovdan.[1]

Nasuprot titoizmu koji je relativno rano i vizionarski započeo s odumiranjem države ali je ta ideja ostala teško razumljiva i prenosiva, shvaćanje nacionalizma kao prije svega kulta države, skupo je otpočetka koštalo post-jugoslavenske države. Nakon sveopće privatizacijske pljačke i de-industrijalizacije, osiromašena su društva nastavila stenjati pod teretom tustih birokracija, preglomaznih vojski, državnih religija i klerikalne parazitske klase a napose novih do koštane srži korumpiranih vlastodržaca bez vjere, morala i ideologije. Uz njih su i ratni veterani kojih je sveukupni broj od nekoliko desetaka tisuća koji su stvarno ratovali devedesetih narastao na par milijuna, a koje su naročito dvije glavne balkanske siledžijske države, Srbija i Hrvatska, podmazale izdašnim penzijama da stalno budu orni za nove ratove, državne udare i vojne diktature ako zaprijeti bilo kakva progresivna promjena ili ne daj bože obnova nekakve Jugoslavije. Ne treba zaboraviti opterećujuće budžetske stavke vezane uz etabliranje novih nacionalnih ideologija, na primjer, vjerska indoktrinacija u javnim školama, financiranje državnih televizijskih kuća

kao propagandne mašinerije, plaćanje iz budžeta revizionističkih istraživanja iz povijesti, izmišljanje nove slavističke lingvistike, izgradnja kolosalnih bogomolja i vjerskih simbola, podizanje spomenika novim državnicima, svecima i mučenicima, gradnja hodočasničkih centara, rezidencija vjerskih autoriteta i slični ekonomski neisplativi i neproduktivni projekti. Inače, novi su etnički nacionalizmi bili svi odreda naglašeno religioznog karaktera. Nove su državne elite skupa s klerikalnim pokazivale pobožnost kao glavnu odrednicu patriotizma. Svaki je etnos imao biti spojen s konfesionalnom pripadnošću. Vjerski programi dominirali su državnim televizijama, a ateizam nije bio slobodna svjetonazorska opcija novih naraštaja nego prepreka javnom djelovanju i karijeri.

Foto. Flickr

Jedina smetnja ovoj provincijalnoj tribalno-klerikalnoj idili bilo je sjećanje na socijalističku Jugoslaviju zbratimljenih naroda koje je živjelo u dušama i srcima milijuna pripadnika svih podijeljenih i zavađenih etnokonfesija. Posthumna vitalnost socijalističke Jugoslavije i njezina trajna vrijednost kao lekcije iz povijesti, ima više uzroka među kojima se može izdvojiti slijedeće: ona je zanimljivo povijesno iskustvo, trajna i važna lekcija iz povijesti za onog tko želi nešto objektivno naučiti; dalje, ona je društvena, generacijska i dijasporska kultura sjećanja;[2] zatim, ona je također danas i simbol drukčijeg svjetonazora i opozicijskog stava u odnosu na frustrirane državice koje su došle poslije nje i na cijeli taj Apsurdistan, da posudim termin bosanskog rock benda Dubioza Kolektiv. Potvrdila se je  i u duljem međunarodnom kontekstu jer današnji je svijet postao bezidejna moralna ruina koja se ne zna izvući ni iz eksplozivnog ekološkog otpada koji prijeti svima i svakome, tako da principi koje je SFRJ promicala u vanjskoj politici pokazuju se kao progresivna i ambiciozna vizija. Uz to joj život nesvjesno produžuju same te post jugoslavenske državice i narodi, napose Srbi i Hrvati, jer su im nacionalni identiteti negativne konstrukcije. Ali kako ta Jugo-Slavija, zemlja Južnih Slavena, nije nikad bila neko strano tijelo izvan njih, nego su Jugoslavija uvijek bili oni sami samo su se okolnosti i međusobni odnosi mijenjali,  tako zapravo  dalje uništavaju sami sebe jer u svijetu mitova i samodopadnih fantazija ne mogu živjeti ni izolirane sekte ili ekstremni religijski kultovi a kamoli nacionalne države. Pomiriti se ne mogu jer bi time prestali biti to što su postali i kako su svoje nove nacionalne identitete koncipirali od devedesetih naovamo. Ako se pomire, mogli bi doći u opasnost spoznaje da su mogli sačuvati zajedničku državu  u nekom obliku, spasiti ono najbolje iz nje i izbjeći rat koji većini nije ništa dobra donio osim relativno malobrojnim zločincima, pljačkašima i parazitskim elitama. Možda bi se mogli jedino prije nego izumru zbog demografske katastrofe i iseljavanja, barem simbolično pomiriti i pustiti povijest na miru da bude kakva je bila, da bi to izumiranje proživjeli u kakvom-takvom dostojanstvu. To bi čini se mogla biti jedina smislena „obnova Jugoslavije“ kojom inače vladajuće elite dnevno plaše svoje podanike.

Termin balkanizacija postao je do danas globalni koncept koji označava iracionalnu prepreku političkim, ekonomskim, kulturnim i svim ostalim racionalno opravdanim regionalnim, nacionalnim ili globalnim integracijama.[3] Evropa se plašila balkanizacije uoči i po svršetku Prvog svjetskog rata kojem je balkanizacija bila jedan od okidača a kasnije glavobolja i za dizajnere versajskog poretka. Balkanizacija opet kao noćna mora Zapada oživljava i kvari Evropi trijumfalne povijesne momente 1989 i 1992. Strah od provincijalnog separatizma i iracionalnog usitnjavanja država raste početkom balkanskih ratova koji su izbili usred euforije europskih integracija pred ugovor u Maastrichtu. Dok su na Balkanu pjevali topovi i popovi i SFRJ je raspadala, na Zapadu je Toto Coutugno zapjevao onu „Zajedno – Evropa ujedinjena“. S top liste još ne silaze i „Škorpioni“ s himnom u čast okončanja Hladnog rat „Vjetrovi promjena“ u čast svršetka Hladnog rata i pada Berlinskog zida. Kad smo već kod toga, oživio je i deset godina ranije objavljeni album „Zid“ Pink Floyda uz historijski nastup Rogera Watersa i gostiju u integriranom Berlinu na koncertu iz 1990.[4] Kao kontrast ovim zvucima civilizacije, na Balkanu se izvode ratničke pjesme i guslarske ode u slavu rata do istrebljenja.

Živ je taj strah Zapada od balkanizacije i danas dok separatistički pokreti muče Britaniju i Španjolsku i ne samo njih. Ima takvih pokreta i drugdje po Starom kontinentu i svi će oni, kako je još 1981. prognozirao hrvatski nacionalistički povjesničar i kreator sadašnje Hrvatske Franjo Tuđman, ostvariti svoje etnički čiste države poput njegove Hrvatske.[5] S obzirom da je uspješna nacionalna država ipak nešto ozbiljnije i ambicioznije od međunarodnog sporta kojim se i ničim drugim pozitivnim Tuđmanova Hrvatska do danas pročula po svijetu (i to zahvaljujući temeljima koje je postavila jugoslavenska škola sportskog razvoja od 1960tih do 1980ih, ali to se u Hrvatskoj čuva kao najstroža državna tajna kao i to da bi SFRJ da je opstala bila svjetska sportska velesila puno jača od svake pojedinačne državice nasljednice), neki pametniji državnici upozoravaju na opasnost od balkanizacije po Evropu i svijet. Tako poglavar svjetskog rimokatolicizma papa Francisco Bergoglio, za vrijeme referendumskih kriza i naleta separatizma u Kataloniji i Škotskoj, putuje po Evropi i propovijeda o prijetećoj „tragedije balkanizacije“ pozivajući Evropu da se tome odupre. Zapadne su demokracije ipak nekako odoljele, nisu prošla već tako dva referenduma u kanadskom Quebecu, ni ovi nedavni u Škotskoj i Kataloniji. Za vrijeme katalonske krize, poručivao je tamošnjim separatistima bosanski postjugoslaven Almir Methadžović: „Pogledaj nas Katalonijo,  i ne ponavljaj naše greške.“[6] U međuvremenu se dogodio Brexit koji je pokazao da vrag ne spava ali je do sada narasla spoznaja i u Britaniji i drugdje koliko je taj Brexit bio bezuman i štetan potez i kako treba biti oprezan s huškačima i demagozima.

Izvorno, nacionalizam je bio progresivna ideologija građanske klase nastao u zapadnoj Evropi otprilike od 17.-19. vijeka i prema tom su historijskom iskustvu i presedanima postavljeni standardi uspješnih nacionalnih država. Sve je te standarde balkanski etnoklerikalni nacionalizam odbacio, sve je posve suprotno učinio, i time, pored ostalog, sam sebe učinio antipodom Evrope više nego što su ga zapadnoevropski intelektualci krivo razumjeli odnosno „orijentalizirali“. Prema karakteru koji je takozvani zapadni Balkan pokazao od devedesetih do danas, postaje jasno da možda i nije sva krivica na pogrešnim percepcijama Zapada kako smatra primjerice Vesna Goldsworthy ne primjećujući užase balkaniziranog evropskog jugoistoka ili izbjegavajući ih nazvati pravim imenom.[7] Krivo je čini se shvaćena i uvelike citirana bugarsko-američka povjesničarka Maria Todorova koja zamjera zapadnim liberalnim intelektualcima takozvani „balkanizam“ kao podvarijanatu Saidovog orijentalizma, dakle problematičnu konstrukciju Balkana kao ne-evropskog, barbarskog i nasilničkog prostora, što on kao nije.[8] Ali nije Todorova kanila braniti države, režime i narode nastale na ruševinama Titove Jugoslavije, nego je od tih diskreditiranih Južnih Slavena koji su sami sebe upropastili htjela distancirati svoje Bugare kao mirni evropski civilizirani narod koji se kao i ostala zapadna i srednja Evropa zgražao nad onim što se devedesetih na jugoslavenskim prostorima događalo. Naravno, i Golsworthy i Todorova znaju dobro što je taj njihov tj. naš Balkan, kad je i zbog koga i čega podivljao, ali čuvaju svoje karijere u akademskim centrima Zapada i ne pada im na pamet zamjeriti se tamošnjim liberalima i desničarima tako što će pohvaliti jugoslavenske komuniste koji su pokazali da i najgori Balkan može biti civiliziran i moderan i najvažnije, da takav ne mora biti samo pod brutalnom prisilom jer titoizam nije uvijek bio ista diktatura kao u početku revolucije. Na kraju je uostalom SFRJ i mogla biti tako brzo i lako uništena jer je od titoizma ostalo više civilne religije bratstva i jedinstva, samoupravljanja i odumiranja države nego diktature.

Nekoliko je osnovnih karakteristika formiranja nacija u zapadnoj Evropi kojih ne samo da nema u balkanskom etničkom nacionalizmu nego je tu sve suprotno. To su: integracija i modernizacija, odnosno ujedinjenje regija i provincija u nacionalnu zajedničku državu, zatim, vodeća (pijemontska) uloga najrazvijenih regija s najviše gradova i najbrojnijom građanskom klasom, i ne manje važno – sekularna država, sekularizam i ponekad otvoreni konflikt između crkve i države u kojima država izlazi kao pobjednik. Primjeri za transregionalnu integraciju i modernizaciju mogu biti Njemačka, Nizozemska, Švicarska, Engleska, Francuska i Italija onako kako se formirane od otprilike sredine 17. vijeka do Prvog svjetskog rata kad su sve ovo postale kompletne, dovršene i razvijene nacionalne države. Potrebno je dakle da bi se postalo kompletnom nacijom stotinu godina pa i više, i stoga nisu u pravu čak ni benevolentni studenti jugoslavenskog projekta kojem su presudili kao nemogućem u “prvom poluvremenu“ nakon 20 a u drugom nakon 45 godina trajanja. Da Njemačka koja je poslije Vestfalskog mira sredinom 17. vijeka imala 300 država, nije do kraja devetnaestog uspjela sve to integrirati u Njemačko carstvo, i da isto tako Francuska poslije revolucionarne 1789. nije uspjela premostiti sve brojne regionalne razlike i centralizirati nacionalnu državu oko Pariza te do Prvog svjetskog rata pretvoriti francuskog seljaka u građanina Francuske, današnja bi Evropa izgledala kao Srednja Amerika gdje bi Berlin bio glavni grad nekakve europske Nikaragve a Pariz Hondurasa. Pri tome su odmah po integraciji i konsolidaciji države a puno prije dovršene nacionalizacije, te uspješne nacionalne države odmah krenule u modernizaciju i ekspanziju kao svjetske ekonomske i političke velesile i možda je stoga greška dviju jugoslavenskih država što nisu nikoga u susjedstvu ili po svijetu napale i kolonizirale. Slično ka u Njemačkoj i Francuskoj je bilo u Engleskoj, SAD, Nizozemskoj, Italiji, Švicarskoj, itd. Glede vodeće uloge najrazvijenijih regija i gradova, u primjerice vjerojatno najstarijoj naciji na svijetu – Nizozemskoj, to je protestantski sjever predvođen Holandijom. U britanskom slučaju, integraciju i modernizaciju vodi ekonomski najrazvijenije srce (uglavnom protestantske) Engleske od Londona do Manchestera i Liverpoola a ne ruralna Engleska. U Njemačkom slučaju ujedinjenje vodi (opet protestantski) sjever s Berlinom i Prusijom a ne zaostali katolički jug. U SAD, američka nacija stvarno je rođena ne kad su Amerikanci krajem 18. vijeka u Bostonu pobacali Englezima pošiljke čaja u more, nego u drugoj polovici 19tog kad je industrijski sjever u građanskom ratu savladao poljoprivredni jug i odredio strategiju nacionalnog razvoja. Konačno, sekularna je država prevladala vjerske fundamentalizme i klerikalne ambicije kao u slučaju Francuske revolucije, njemačkog kulturkampfa i napose važnog primjera odnosa talijanske republike i katoličke crkve i Italije kao zemlje koja je uvijek bila i ostala katolička ali je u njoj povijest zabilježila i legendarni antiklerikalizam.[9]

Foto: FB

Na Balkanu, panslavenski nacionalizmi bili su napose u varijanti jugoslavenstva, integracijski, pluralistički i modernizacijski a etnički dezintegracijski, antimoderni i klerikalni. Na kraju se samo socijalistička Jugoslavija privremeno ostvarila kao moderna nacija po originalnom zapadnoevropskom modelu. Etničke su nacije i njihove države bile sve suprotno od toga: podrivale su integraciju, modernizaciju i sekularnu državu. Napose drastičan je primjer regija i provincija koje su igrale pijemontsku ulogu centara nacionalnih pokreta. Na Balkanu to su često bile zaostale regije iz koji su pokrenuti ustanci protiv tuđinskog jarma a i prva se jugoslavenska država ujedinila ne pod vodstvom svojih najrazvijenijih i najzapadnijih dijelova nego pod zaostalijom balkanskom Srbijom. Najdrastičniji primjeri pijemontske uloge zaostalih provincija su upravo post-jugoslavenske etnoklerikalne države. Tako Pijemont današnje Srbije nije bio ni Novi Sad niti Beograd gdje je pod uglavnom zapadnim utjecajem nastala moderna Srbija u 19.vijeku, nego provincijalni srbijanski balkanski jug–Kosovo i Metohija i šabačko-valjevska eparhija Srpske pravoslavne crkve te emigrantski manastir Nova Gračanica kod Chicaga. Slično se dogodilo Tuđmanovoj Hrvatskoj. Taj tvrdi etnonacionalist je imao najjaču opoziciju u zapadnoj i srednjoevropskoj Hrvatskoj, to jest u najrazvijenijom dijelovima Hrvatske, u gradu Zagrebu, u Istri, Rijeci i Hrvatskom Primorju, i svaka je ova regija mogla biti hrvatski Pijemont. Umjesto toga, Tuđman je sukreatore svoje vizije Hrvatske nacionalne države pronašao u zaostalim provincijama, u zapadnoj Hercegovini, Lici, dijelovima srednje Bosne i bosanske Posavine, sjeverne Dalmacije i dalmatinske Zagore, te slično srpskom slučaju, u opskurnijim krugovima hladnoratovske hrvatske antijugoslavenske emigracije iz Kanade. Uz ovaj provincijalizam išao je i klerikalizam tako da su novim nacijama nametnuti kao „očevi utemeljitelji“ ultrakonzervativni klerikalni zeloti poput Nikolaja Velimirovića i Alojzija Stepinca dok su Dositej i Strossmayer gurnuti u zaborav. Ukratko, današnju Srbiju i Hrvatsku definitivno nisu stvorili ni njihove najkulturnije regije ni najbolji pripadnici ta dva naroda. Rezultat se zove – primitivizam, kako se taj najnoviji „izam“  danas na zajedničkom jeziku s četiri imena neslužbeno ali općeprihvaćeno zove.

Iako je većini ovih napaćenih naroda odavno postalo jasno da su im na vlast došli najgori među njima i će oni još gore i nesposobnije postavljati oko sebe tjerajući one najbolje, najpoštenije i najpametnije u emigraciju a ako zatreba i u logore i zatvore, ovi im nesretni narodi grade spomenike (dok najboljima ruše) i brane s istim legendarnim borbenim duhom svoje narode od „onih drugih“ u susjedstvu za koje su im ovi najgori među njima lagali da ih ugrožavaju. Pri svemu tome i dalje ne razumijevajući što je to zapravo nacija. Paradoksalno je da skoro svaki čovjek s ovih prostora, bez obzira na školsku spremu, često posve sam svojim rukama zna sebi i svojoj obitelji sagraditi solidnu kuću da traje generacijama ali nema pojma da isto tako solidno znalački i odgovorno treba sagraditi naciju i nacionalnu državu u kojoj će biti ta njegova obiteljska kuća. Nacija ne pada s neba, ne stvara je bog, ona se gradi, konstruira i to samo manjim dijelom u ratovima i s borbenim duhom heroja, a većim i težim dijelom u miru, znanjem i pameću. O moralnosti, znanju i pameti tih arhitekata, inženjera i graditelja nacije ovise buduće generacije. Za razliku od socijalističke Jugoslavije u kojoj je bilo i previše ideologije, vjere u teoriju i znanost, postjugoslavenske nacije na zapadnom Balkanu stvorili su neznalice bez ikakve koncepcije i osjećaja za progres i opće dobro. Njihova je odgovornost ipak samo djelomična jer su današnji zapadnobalkanski aranžmani krojeni u centrima političke moći na Zapadu. No ni ovi strani dizajneri novog balkanskog poretka nisu bili puno stručniji od domaćih balkanskih snaga. Tako američki dejtonski i vašingtonski eksperti za BiH i Kosovo zaslužuju samo epitete koje bi mogli probrati iz retorike Predsjednika SAD Donalda Trumpa kad opisuje visoke službenike i službe vlastite države.

Foto: SB

Produkti ovih bizarnih integracija i balkanizacija kao novonastale nacionalne države bili su prisiljeni voljom zapadnih sila skučiti se i pripitomiti u granicama nekadašnjih „unutarnjih granica“ tobožnje „vještačke“ Jugoslavije čime tu tako postale „vještačkije“ i od versajske i od avnojske Jugoslavije. Pitanje je za svakoga tko se smatra nacionalistom (patriotom, domoljubom) kome bi odgovarao taj čudni kompromis osim zapadnim silama (da tako zaustave ratove na tlu Evrope i svaka za sebe ponešto geopolitički ušićari) i novim domaćim etničko-klerikalnim elitama, ratnim profiterima i dobitnicima privatizacijskih pljački. Ali ovih je relativno malo u odnosu na sveukupnu populaciju da bi te tvorevine postale legitimne, stabilne i održive na dugu stazu. Većini koja je osiromašila status quo ne odgovara, a još manje radikalnim desničarima i ekstremnijim nacionalistima koji su brojniji od poratnih vladajućih elita. S obzirom da nema ni organizirane jake ljevice ni bilo kakvog pokreta za obnovu Jugoslavije, ekstremna etnička i kleronacionalistička desnica je jedina politička alternativa sadašnjim vladajućim strukturama. Ona je i jedina prava prijetnja stabilnosti i jedina organizirana snaga koja bi se usudila izvesti državne i vojne udare i uništiti čak i postojeće nesavršene demokratske institucije. Desnica ne vidi razloga zbog čega prihvatiti ta polovična rješenja, kompromisne i vještačke granice (to su stalno govorili i za svaku Jugoslaviju) a ne pokušati realizirati četničku Veliku Srbiju ili uskrsnuti ustašku NDH u njihovim već ranije zamišljenim granicama ili Veliku Albaniju, ili Islamsku državu u Bosni, sve te projekte koje radikalni etnički i klerikalni nacionalisti stalno snuju. S druge strane, sadašnje države ne odgovaraju ni njihovim najrazvijenijim regijama pa se u njima promišljaju regionalni separatizmi. Teško je objasniti Vojvođanima zbog čega da financiraju „srpski Jeruzalem“ na albanskom Kosovu, kao i Istranima u toj najbogatijoj i najzapadnijoj hrvatskoj regiji, zašto bi plaćali održavanje hrvatske paradržave u Bosni i Hercegovini, penzije veteranima HVO-a, te glomaznu hrvatsku državnu i partijsku hadezeovsku birokraciju, diplomaciju, policiju i vojsku u kojima bosanskih i hercegovačkih Hrvata ima puno više od istarskih. Separatistički razmišlja i u srbijanskoj regiji Sandžaku većinsko muslimansko stanovništvo kojima su i bošnjačka Bosna i Hercegovina i Turska možda čak i Katar, bliži od današnje „kosovsko-vidovdanske“ Srbije i koju bi ovakvu kakva je teško prihvatili kao domovinu.

Uz unutrašnju nestabilnost usporedivu s notorno krhkom međuratnom kraljevinom ili najkritičnijim momentima SFRJ, postjugoslavenske države mogu samo sanjati o suverenosti i nesvrstanosti, što je bilo, bilo je, u zlatno doba SFRJ imale su više suvereniteta kao republike članice federativne države nego sada kao samostalne države. Tada su postigle i historijski maksimum u smislu formiranja nacija, naime one su bile nacije ostvarene u SFRJ i mogle su ostati takvima samo dok traje taj kontekst. Stoga je, sad se čini, bio u pravu predsjednik Predsjedništva SFRJ Raif Dizdarević kad je na mitingu u Beogradu u veljači 1989. kazao da će Srbija i ostale republike bez SFRJ biti nitko i ništa u svijetu. A nije se moguće složiti s tezom koju je nedavno iznio sociolog Sergej Flere, kad kaže da je Jugoslavija svojim članicama poput Slovenije, Srbije, Hrvatske, bila nepotrebna jer da su one bile već ostvarene zrele formirane nacije.[10] Postavlja se pitanje kada su te navodne nacije bile zrele, formirane i ostvarene da mogu napustiti po volji državu u kojoj su i zbog čega Srbija nije napustila Otomansko carstvo recimo u 17. vijeku ili ranije nego tek kad je bolesnik na Bosporu bio u agoniji, i zbog čega Slovenija i Hrvatska nisu napustile Austro-Ugarsku barem jedno 50 godina prije kraja Prvog svjetskog rata, jer su vjerojatno i tada bile zrele i formirane? One su bile donekle formirane 1960ih i 1970ih a ne prije, ostvarile su se su o tom kontekstu i o njemu su ovisile. Osim toga teško je naciju smatrati formiranom ako nije sama u stanju vojno obraniti svoje granice i uposliti svoju vojsku po odluci vlastitog naroda. Tako su recimo Slovenci i Hrvati služili u vojsci Austrougarske monarhije po odluci Beča i tamo gdje ih je Beč poslao. Tako im je i danas pa idu tamo gdje ih NATO pošalje. Što recimo danas rade hrvatski vojnici u Afganistanu i koji im je nacionalni interes da tamo budu? Čine uslugu velikom carstvu da bi ono branilo ako zatreba njihove malenkosti? O tome vidjeti lekciju kod starog Tukidida u Peloponeskom ratu, kako je prošao mali otok Melos kojem je zaštitu po cijenu neovisnosti nudila velika Atena sa saveznicima. A tko bi branio Hrvatsku ako bi NATO bio raspušten kao što najavljuje američki predsjednik Trump? Evropska Unija nema vojsku. Hrvatsku bi recimo mogle raskomadati i podijeliti Madžarska, Italija i Srbija, kao krajem 18. stoljeća Poljsku Rusija, Austrija i Pruska. Madžarsku su kao starog aspiranta na hrvatski teritorij današnji hrvatski nacionalisti opsjednuti Srbijom i Jugoslavijom zaboravili. U sklopu Ugarske Hrvati su živjeli 900 godina i Hrvatska je zapravo madžarska provincija a Zrinski nije hercegovački nogometni klub iz Širokog Brijega nego madžarski feudalac Miklos Zrinyi. Tko bi obranio Sloveniju ako bi se Hrvati, Austrijanci, Madžari i Talijani uortačili protiv nje i uzeli svaki po komad? Slovenka supruga američkog predsjednika? A kojem bi se carstvu priklonila današnja Srbija? NATO bi Srpske vojnike poslao u Afganistan i tamo bi se borili rame uz rame s Hrvatima. Kako bi se ta vojna jedinica zvala? Druga Dalmatinska? Ako bi se Srbija priklonila Rusiji, potomci Lazara i Obilića bi oslobađali Ukrajinu rame uz rame s Rusima i ubijali hrišćansku slavensku braću. Svaki bi se pristojan nacionalno i vjerski svjestan pravoslavni Srbin upitao gde će mu duša i zbog čega kad se već mrijeti mora, ne bi odmarširao do Kosova boriti se protiv Albanaca i u slučaju pogibije plasirati se u Nebesku Srbiju. Bilo kako bilo, postjugoslavenske države uzele su zdravo za gotovo da će NATO i EU postojati dovijeka i prigrliti ih majčinski a da većih ratova koji bi ih mogli zbrisati, uopće nikad neće biti, jer, vjerovalo se tada, došao je „kraj povijesti“. Danas se pokazuje da EU, NATO, OUN, mogu lako prestati postojati kao što im najavljuje američki predsjednik Trump a ruski vođa Putin se s njim slaže. Kad bi te institucije nestale, postjugoslavenske države bi se našle u međunarodnoj džungli sličnoj onoj pred prvi svjetski rat. Kojoj bi se vojno-političkoj alijansi u takvoj džungli koja post-YU državica priklonila i po koju cijenu? Koliko bi platile za onoliko suverenosti koliko su je imale kao federalne jedince SFRJ?

Ukratko, kolikogod da ni jedna Jugoslavija nije bila oličenje stabilne države, bila je neovisna država kao ni jedna prije ili poslije a države nasljednice imale su više suvereniteta kao federalne jedinice SFRJ nego kao samostalne države. Uz to je balkanizacija devedesetih stvorila jednu trajno nestabilnu, neartikuliranu smjesu na ruševinama SFRJ i niz malih nesposobnih država polukolonijalnog statusa. Za sada im je unutarnja prijetnja stabilnosti veća od vanjske. Opasnost desničarskih udara i diktatura je stalna a jedini slabašni osigurači i garantori kakve-takve stabilnosti su postojeći slabašni, uvelike diskreditirani i korumpirani režimi poput hadezeovskog u Hrvatskoj, ne manje nacionalističkog srbijanskog i apsurdnog bosanskog. Tko je normalan mogao zamisliti da bi jednog dana trebalo moliti boga za zdravlje i dug boravak na vlasti političkih likova poput srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, hrvatskog premjera Andreja Plenkovića, predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i troglavog bosanskog predsjedničkog čudovišta. Jer progresivne lijeve alternative njima nema a desničarska je realna i prijeti novim balkanskim pokoljima. Možda ove sadašnje korumpirane elite u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu shvate da im se isplati poniziti, pomiriti, oprostiti i surađivati. Možda nađu par umjerenih popova i hodža i prirede spektakularnu multietničku i interkonfesionalnu turneju po svim glavnim stratištima, priznaju užase počinjene u ime vjere i nacije, nazovu genocide tim imenom i steknu kakav-takav legitimitet na dulju stazu. To bi bila jedina moguća, iako simbolična, „obnova Jugoslavije“. Time bi možda izumirući narodi nekadašnje jugoslavenske jezgre pogođeni demografskom katastrofom i masovnim iseljavanjem, barem osigurali kakvu-takvu mirnu i dostojanstvenu starost i smrt.

Uz postojeće urođene i sistemske defekte novih balkanskih etničkih nacija njihove su države naglašeno klerikalne. Postavlja se pitanje odakle i otkada toliki utjecaj religije. Većinske su religije ako ne uvijek a svakako od 1980ih bile dokazani faktor destrukcije i rata iz kojih ništa pozitivno ni nakon rata nije proizišlo. Naprotiv, većinske državne religije su postale i vjerojatno najvažnije nacionalne institucije, glavni čuvari novih državnih mitova i kočnice demokratizacije. Od domaćih faktora koji su tome pridonijeli vjerojatno su najvažnije fuzije etničkih i konfesionalnih identiteta koje su pomogle naglašavanju granica i razlika napose među narodima de fakto istog jezika. Ove su etnokonfesionalne fuzije išle toliko daleko da su ugušile osnovne vjerske i osobne slobode savjesti i izbora čovjeka i građanina do apsurda da je recimo izdajnik ne samo Srbin koji prijeđe na Islam ili rimokatolicizam nego i budizam a ista izdajnička sudbina čeka Hrvata koji nije katolik nego ne daj bože, musliman, pravoslavac ili ateist.  Pa čak i da je nacionalni heroj ali mu se omaklo da je postao Mormon, dakle i dalje kršćanin, za samoproglašene puritance novog hrvatstva koji se nameću jedinim „pravim“ Hrvatima, taj Hrvat nikad neće biti „pravi“. Napose u ovim državama postaju nepodobni građani ateističkog svjetonazora u istoj ako ne većoj mjeri nego što su vjernici bili diskriminirani pod komunizmom. Dakako da se u ovim novim etnokonfesionalnim fuzijama i crkveno-državnim simbiozama najbolje snašla Srpska pravoslavna crkva koja je kao crkva bizantinske tradicije takav karakter oduvijek imala a entofiletizam joj se od ratova devedesetih samo pojačao. Ali je takav vjerski karakter odgovarao i bosanskom muslimanskom etnonacionalizmu koji nije nikad ni razumio ni mogao prihvatiti princip sekularne nacionalnosti. U napose paradoksalnoj se situaciji nesvjesne imitacije srpstva našao hrvatski katolicizam. To je počelo još u ustaškoj NDH kad je režim uništavao Srpsku pravoslavnu crkvu da bi kasnije osnovao neku verziju pravoslavlja s hrvatskom nacionalnošću, a pri tom je daleko prije Drugog vatikanskog koncila koji će oprezno dopustiti „etničke crkve“ uveo hrvatsku državnu i nacionalnu crkvu. To se nastavilo s izmišljanjem takozvane „Crkve u Hrvata“ pod jugoslavenskim komunizmom 1970ih a potom etabliranjem frankističkog „nacionalnog katolicizma“ pod Francovim obožavateljem Tuđmanom devedesetih. Međusobne opsesije i trvenja između tog hrvatskog etno-nacionalnog katolicizma i srpskog notorno etnocentričnog pravoslavlja, išle su više štetu hrvatskih katolika koji su gubili osjećaj kršćanskog napose katoličkog univerzalnog i općeg. Takozvana se „Crkva u Hrvata“ u konceptu izjednačila s takozvanom „Srpskom crkvom“ pri čemu se iz tih poluslužbenih naziva ne vidi kršćanski karakter nego je prenaglašen etnički identitet. Vjerojatno nema veće kazne hrvatskim etnoklerikalnim i ustaškim nacionalistima od nesvjesnog prelaska na nekakvo „hrvatsko svetosavlje“ kako je znao ironično primijetiti pokojni splitski svećenik sociolog religije Don Ivan Grubišić. Nije se dakako Grubišiću kao jedinom iz hrvatskog katoličkog klera ukazalo koliko je etnički nacionalizam profanirao i posektašio hrvatski katolicizam. Jasno je to, među ostalima, po onome sto pišu i govore i bosanskim franjevcima Dragi Bojiću i Ivanu Šarčeviću.[11]

Treći veći balkanski „religijski nacionalizam“, bosanski ili bošnjački-muslimanski još je od 1970ih, tek što su se bosanski komunisti uspjeli izboriti za sekularnu nacionalnost bosanskih Muslimana, koncipirao teokratsku državu koja bi nastala razbijanjem SFRJ. U pamfletu „Islamska deklaracija“ iz 1970. sarajevski pravnik Alija Izetbegović, kasniji otac de-sekularizirane bosanske nacije, inspiriran utemeljiteljem Pakistana Ali Jinnahom i egipatskom Muslimanskom braćom, traži izlaz iz Jugoslavije imitacijom paradigmatskog religijskog nacionalizma u slučaju formiranja Indije i Pakistana. Za njega bi se tako područja SFRJ s većinskim muslimanskim stanovništvom kad demografski prerastu balkanske kršćane, odcijepila i osnovala državu po uzoru na Pakistan a kršćanski dijelovi Jugoslavije postali bi nekakva balkanska Indija. Ta vizija se naravno drastično razlikovala od snova Srpske pravoslavne crkve o podjeli SFRJ između Srba i Hrvata. Po viziji SPC objavljenoj uoči raspada SFRJ, ta bi se država podijelila na  dva „nespojiva i nepomirljiva svijeta“: zapadni-rimokatolički pod utjecajem Njemačke i Vatikana i Istočni svijet pravoslavne bizantinske tradicije pod dominacijom Srbije uz potporu Rusije i Grčke. Ni za bošnjačku državu ni za muslimane tu nije bilo mjesta, kako će genocidni pokret osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića pokazati u ratovima devedesetih.

Važnu su ulogu za ovaj rastući religijski utjecaj igrale i promjene u svijetu, naročito kolaps komunističkih režima u Istočnoj Evropi i takozvani globalni uspon religije od 1970ih i njezin povratak u javnu sferu, odnosno „de-sekularizacija svijeta“.[12] U tom je periodu konceptualiziran i fenomen takozvanog „religijskog nacionalizma“ uglavnom na temelju istraživanja u Indiji, Indoneziji, Sri Lanki i na Srednjem Istoku a ukazat će se i na Balkanu.[13] Kolapsom takozvanog „bezbožnog komunizma“, kako je hladnoratovska propaganda tepala svom tadašnjem glavnom rivalu u utakmici za svjetsku hegemoniju, okoristile su se većinske balkanske religije nacionalističkih profila i teokratskih apetita koje tada još pravo lice nisu otvoreno pokazivale. Tada su se prikazivale skromnim pobožnim građanima gurnutim na društvene margine od ateističkih režima, potlačenim svjedocima vjere, čak i borcima za vjerske slobode i pluralistička civilna društva kako su prepredeni balkanski popovi i hodže tada pisali u prijavama za financijske potpore i donacije američkih, engleskih i njemačkih fondacija za razvoj religijske kulture, vjerske slobode, ekumenizam, kulture međuvjerskog dijaloga i slične ideje vjerskih liberala kojima su se potajice rugali. S aurom mučenika, moralnim kreditom i pripremljenim zamjenskim diskursima koji su ispunili ideološku prazninu, postkomunističke su religije uživale da ih opsjedaju politički udvarači potencijalni novi vlastodršci uključujući sve moguće desničarske i konzervativne opcije, etničke nacionaliste i komunističke konvertite kojima je hinjeno vjersko obraćenje bilo najlakši put ostanka na vlasti ili pri vlasti.

Što se tiče takozvane „de-sekularizacije svijeta“ i povrataka religija u javnu sferu od 1970ih naovamo, ona je ostala do danas nedovoljno istraženi fenomen. Nedvojbeno je ipak da je religija postala političkom snagom i faktorom povijesnih promjena pa čak i pokretač revolucija, ne samo u iranskom slučaju. U mnogim zemljama koje su poslije drugog svjetskog rata do 1970ih imale sekularne i lijevo orijentirane modernizacijske rezime, poput primjerice Indije, Izraela, Sri Lanke, Indonezije, a tu možemo ubrojiti i Jugoslaviju, od 1970ih vjerski je faktor u javnoj sferi sve prisutniji da bi do konca stoljeća klerikalno-desničarske koalicije ili preuzele vlast ili ozbiljno ugrozile sekularne, liberalne i lijeve snage. Takozvani je religijski nacionalizam u međuvremenu postao najozbiljnijim izazovom sekularnoj državi od vremena Francuske revolucije. Ni zapadne demokracije nisu ostale imune na ovaj religijsko-fundamentalistički nalet i s religijskom politikom počele su ozbiljno računati pri svakom restrukturiranju vlasti i moći. Dio ovog svjetskog procesa bi je svakako i vjerski motivirani terorizam i militantni fundamentalistički religijski pokreti, režimi  i organizacije. Ovaj je novi društveno-povijesni, zapravo post-moderni kontekst, a ne nekakve stare „vjekovne etničko-vjerske mržnje“ kao su zapadni mediji spekulirali objašnjavajući zapadnom auditoriju balkanske ratove devedesetih, dao značaj, snagu i utjecaj većinskim religijskim organizacijama u bivšoj SFRJ pri kraju njenog života i u post-jugoslavenskim državama. Bio je to značaj i utjecaj kakav religije na ovim prostorima nikad prije u povijesti nisu imale.

Ukratko, ranije opisane glavne karakteristike nacionalizma koji se na zapadnom Balkanu pojavio krajem dvadesetog vijeka ukazivale su, usprkos naglašavanju da se radi o evropskim narodima, na jedno posve suprotno iskustvo od zapadnoevropskog, bliže religijskom nacionalizmu Trećeg svijeta. Recentni balkanski etnički nacionalizam ili bilo koji ovdašnji etnički nacionalizam nikad nije slijedio iskustva formiranja nacija u Zapadnoj Evropi od sredine 17. do početka 20.vijeka kojima se na primjer bavi utjecajna studija Charlesa Tillyija i suradnika iz 1975.[14] Teško je balkanske etnonacionalizme prepoznati u bilo kojem od „pet putova prema modernosti“ kroz koje su uz određene sličnosti i razlike prošle svjetski utjecajne nacije (Engleska, Francuska, SAD, Njemačka i Rusija) kako u obimnoj komparativnoj studiji objavljenoj početkom devedesetih objašnjava nacionalizam u historijskom kontekstu Liah Greenfeld.[15] Čini se prema svemu tome da je jedini modernizacijski nacionalizam zapadnog tipa na ovim prostorima bio je onaj u SFRJ između 1950ih i 1980ih. Kad su neki analitičari pokušavali primijeniti teoriju etničkog konflikta Donalda Horowitza koji je istraživao uglavnom u Africi i Aziji (Sri Lanka, Sierra Leone, Nigerija),[16] na balkanski konflikt devedesetih, neki su se istraživači pobunili smatrajući da se na Balkanu radi o europskim narodima i međunarodnom konfliktu između formiranih nacija. Tako je V.P. Gagnon dokazivao da su Hrvatska i Srbija u sukobima devedesetih moderne evropske nacije a ne afričke etničke skupine u tribalnim konfliktima.[17] Gagnon je donekle bio u pravu ako je mislio na Hrvatsku i Srbiju kao dijelove SFRJ i njene konstitutivne nacionalne države ujedinjene u avnojsku federaciju. One su tada doista privremeno bile moderne nacije odnosno nacije u modernizaciji i formiranju među kojima je bilo tenzija ali ne i ratova, vojnih udara i etničkih čišćenja. Ali ne odnosi se to na Srbiju i Hrvatsku iz devedesetih i poslije kad su one postale nešto posve drugo, sličnije afričkim grupama u konfliktu.  Na Balkanu se među normalnim ljudima uvučenim u bratoubilački rat to dobro znalo već devedesetih. Kolokvijalni termini i metafore poput „primitivizma“, „mraka“, „dna“, „srednjeg vijeka“ i „kamenog doba“, govore dovoljno rječito a pogotovo masovno iseljavanje razmjera egzodusa kao odgovor na stanje u tim državama.

Najbliža je dakle nacionalizmu zapadnoevropskog modela, tj. idealima integracije, modernizacije i građanske države, bila socijalistička Titova Jugoslavija. 1948. godine je jugoslavenski komunizam poslije sukoba sa staljinizmom izbačen zbog nacionalizma iz internacionalnog revolucionarnog socijalističkog pokreta. Nazivali su ga „nacionalni komunizam“ ili „titoizam“. Svi ostali nacionalizmi na tim prostorima prije i poslije toga napose ovo u zadnjih tridesetak godina, ne bi se mogli ni kategorizirati kao nacionalizam. Prikladniji su nazivi etnocentrizam, tribalizam, primitivizam, provincijalizam, klerikalizam, religijski nacionalizam i najpoznatiji već etablirani termin balkanizacija. Balkanizacija definitivno nije nacionalizam, ne radi se tu o nikakvoj promišljenoj strategiji razvoja, ili izgradnji moderne države i demokratskih institucija nego rušenju svega i ratu sa susjedima. Ako je nacionalizam nastao i koncipiran u Zapadnoj Evropi, i ako su uspješne nacionalne države postavile određene postulate nacionalističke ideologije i nacionalnog razvoja,  onda balkanizacija ne može biti nacionalizam. Balkanizacija je negacija nacionalizma, to je raspad, destrukcija vođena strastima i mitovima, bez strategije, filozofije i ideologije, bez dugoročnog plana i vizije. To je proces koji stvara neodržive države, bez materijalnih i ljudskih resursa za dostizanje bilo kakve ambicioznije uloge u svijetu, problematične nacionalne konstrukcije zapletene u trajni konflikt.

foto: sarajevotimes

Nacionalizam na zapadno balkanskim prostorima nije problem stoga što ga ima previše nego što ga nikad zapravo nije ni bilo osim kao eksperiment u jedinstvenoj povijesnoj prilici koju ovi narodi nisu prepoznali kao takvu niti je danas smatraju propuštenom prilikom i lekcijom iz povijesti koja bi ih mogla nečemu naučiti. Predratne osamdesete mogle su se okrenuti i na dobro a rat nije bio neizbježan. Mlada urbana  i visokoobrazovana postjugoslavenska generacija poznata po slobodnoj omladinskoj štampi, novovalnoj rock glazbi, i svjetski prestižnim školama filma i sporta, nikad nije od stare titoističke garde dobila šansu da izmisli novu naciju nasljeđujući sve ono najbolje iz prethodne. SFRJ je tako otišla u povijest i traje tek kao nostalgična supkultura. Današnje zapadnobalkanske nacije, nacionalizmi i njihovi državni produkti svedeni su na farsu, pompu, teatar i sport. Studija antropologa Clifforda Geertza o Negari „teatarskoj državi“ na Baliju krajem devetnaestog vijeka koja se održava samo pompom i ritualom,[18] bolja je analogija za postjugoslavenski Balkan od bilo kojeg primjera formiranja država u Evropi.

Ukratko, SFRJ iz zlatnog doba titoizma, otprilike od 1950ih do 1980ih, bila je na ovim prostorima jedina ikad ozbiljno i ambiciozno poduzeta povijesna vježba iz nacionalizma kao ideologije progresa, integracije i modernizacije. Ono što je došlo poslije nje uopće nije nacionalizam nego neki drugi fenomeni koje smo već nazvali balkanizacija, tribalizam, primitivizam, provincijalizam, religijski nacionalizam i etnički konflikt. Ta je SFRJ u kontekstu bila jedna superiorna civilizacija na ovim prostorima: moralno, kulturno, ekonomski, politički, sportski, kako god da se uzme. Poslije SFRJ nastalo je sedam država koje osim Slovenije ništa ne valjaju, nisu valjale ni u ideji ako su ikakve razrađene ideje većina tih država imale, a teško da će se ikad bitno poboljšati jer gube materijalne i ljudske resurse tako da će prije kroz iduće stoljeće fizički izumrijeti zbog demografske katastrofe i iseljavanja.  SFRJ kao jednina moderna pluralistička i sekularna nacionalna država ovim prostorima, uz to i jedina koja je uspjela ostvariti puni politički suverenitet u međunarodnim odnosima i najviši stupanj nacionalnog samoodređenja i manjinskih prava, u duljem je povijesnom kontekstu nacionalizma relativno kratko trajala. Poslije nje ostala je mitologizirana revizionistička povijest koju su o njoj napisale države nasljednice i bajka o njoj u nostalgičnim supkulturama. Ta bajka završava ovako: poslije Snjeguljičine smrti, sedam frustriranih patuljaka živjeli su tako nesretno dovijeka u nekoj dalekoj, dalekoj zemlji na periferiji Evrope u siromaštvu, međusobnoj svađi, zavisti i mržnji.

---

[1] Ivan Čolović. Smrt na Kosovu polju. Istorija kosovskog mita. Beograd. Biblioteka xx vek, 2016.

[2] Todor Kuljić. Kultura sećanja, Beograd: Čigoja štampa, 2006; Vjekoslav Perica i Mitja Velikonja, Nebeska Jugoslavija. Interakcije političkih mitologija i pop-kulture. Beograd: Biblioteka XX vek, 2012.

[3] Luke Harding, “India feels threat of Balkanisation”, The Guardian, 27, 11. 2000,https://www.theguardian.com/world/2000/nov/27/worlddispatch.lukeharding; Edward Benjamin, “The USA Cannot Balkanize”, Social Matter, 22. 04. 2016, https://www.socialmatter.net/2016/04/22/the-u-s-a-cannot-balkanize/; Mahdi Darius Nazemroaya, “The Balkanization of Sudan: The Redrawing of the Middle East and North Africa”, Global Research, 2.01. 2013, https://www.globalresearch.ca/the-balkanization-of-sudan-the-redrawing-of-the-middle-east-and-north-africa/22736.

[4] Toto Cutugno- Insieme, https://youtu.be/eGlJyCXNu_M; Scorpions – Winds Of Change(live), https://youtu.be/7axdhBYkD4s; The Wall – Live in Berlin – 1990, https://youtu.be/XVGRGeCyNMg;

[5] Franjo Tuđman, Nationalism in Contemporary Europe, New York: Columbia University Press, 1981.

[6] Almir Methadžović, “Pogledaj nas Katalonijo”, portal Tačno.net, 31.10.2017, https://www.tacno.net/novosti/pogledaj-nas-katalonijo/

[7] Vesna Goldsworthy, “Invention and in(ter)vention: The rhetoric of Balkanization”, Eurozine, 8. 05. 2003, https://www.eurozine.com/invention-and-intervention-the-rhetoric-of-balkanization/

[8] Maria Todorova, Imagining the Balkans, New York: Oxford University Press, 1997.

[9] “canti anarchici Stornelli anticlericali”, https://youtu.be/WKzE-BkQHqk

[10] Sergej Flere – intervju, Radio Slobodna Evropa i Peščanik, https://pescanik.net 28. 11. 2018

[11] Drago Bojić. Zlato i tamjan – kritički osvrti na politiku i religiju. Mostar: Centar za kritičko mišljenje i portala www.tačno.net, 2016.

[12] Peter L., Berger, Ed. The Desecularization of the World: Resurgent Religion and World Politics. Washington, D.C.: Ethics and Public Policy Center; Grand Rapids, MI: W.B. Eerdmans Pub. Co., 1999; Craig Calhoun, Mark Juergensmeyer, and Jonathan Van Antwerpen.  Rethinking secularism. Oxford, N.Y.: Oxford University Press, 2011.

[13] Omer Atalia Omer, Jason Springs. 2013.  Religious Nationalism: A Reference Handbook. Santa Barbara, California: ABC-CLIO, pp. 20-25; Dino Abazović, Za naciju i boga. Sociološko određenje religijskog nacionalizma. Sarajevo: Magistrat, 2006.

[14] Charles Tilly, editor. The Formation of National States in Western Europe. Princeton: Princeton University Press. 1975.

[15] Liah Greenfeld, Nationalism: Five Roads to Modernity. Cambridge MA: Harvard University Press, 1992.

[16] Donald L. Horowitz, Ethnic Groups in Conflict. Berkeley: University of California Press, 1985.

[17] V.P. Gagnon. The Myth of Ethnic War: Serbia and Croatia in the 1990s. 1st Edition. Ithaca: Cornell University Press, 2006.

[18] Clifford Geertz, Negara: The Theatre State in Nineteenth Century Bali. Princeton, New Jersey: Princeton University Press, 1980.