ARMIJA BIH U HAAGU (8): Presuda Naseru Oriću još je jedna optužnica protiv srpske politike i vojske

Povezani članci

• “Apel za spas BiH” Mesića, Bogićevića i Tupurkovskog: “Jedino rješenje za Bosnu i Hercegovinu je građanska država”
• Sirija – poraz novinarstva
• IGA – državna agencija za pljačku: Miloševićevom tajkunu “Unis”, obveznicima tužba od 230 miliona KM
• Memento mori: PATRIJARHOVA SMRT ILI O PRAZNINI
• NBA liga
• U Hagu počelo razmatranje tužbi za genocid

Foto: prijedor24h.net

Dragutin Kukić. Jakov Đokić. Sedamnaestogodišnji Dragan Ilić. Milisav Milovanović, Kostadin Popović. Branko Sekulić. To su imena Srba iz okoline Srebrenice koje su pripadnici bošnjačkih snaga uhapsili i nasmrt pretukli u Srebrenici ujesen 1992. ili u prvim danima 1993.

Nedeljko Radić. Slavoljub Žikić. Zoran Branković. Nevenko Bubanj. Veselin Šarac. Ilija Ivanović. Ratko Nikolić. Rade Pejić, Stanko Mitrović, tjelesno i mentalno hedikepiran. Mile Trifunović. To su Srbi iz okolice Srebrenice koje su pripadnici bošnjačkih snaga uhapsili i razmijenili za tijela ubijenih muslimana, ali su ih u međuvremenu mlatili i teško zlostavljali, neke od njih zvjerski.

Za te zločine, dokazane izvan razumne sumnje, pred Haškim sudom odgovarao je zapovjednik obrane Srebrenice Naser Orić. Bio je to, po mnogo čemu, jedinstven proces u cijeloj povijesti Haškog suda, što su naglasili i suci u prvostupanjskoj presudi.

“Ovaj je predmet jedinstven po svojim posebnostima”, ocijenili su suci. U njemu se “ne može povući stvarna paralela s ranijim predmetima”. To se ne može “kako u pogledu veoma ograničene odgovornosti optuženog, tako i u pogledu izuzetnih okolnosti u kojima je djelovao”. “Dosad nije bilo predmeta u kojem bi optuženi bio proglašen krivim za to što nije spriječio ubistvo ili okrutno postupanje zatočenika na tako ograničen način i u tako očajnim uslovima kao što je slučaj u ovom predmetu”, stoji u prvostupanjskoj presudi Naseru Oriću.

Odmah treba naglasiti: zločini nad ljudima čija smo imena naveli na početku ovog teksta počinjeni su, a nisu se ni smjeli, ni trebali dogoditi. Riječ je o ratnim zločinima koje treba pravedno kazniti, žrtve pamtiti, a njihove obitelji obeštetiti.

Dragan Ilić imao je sedamnaest godina kada su ga, u ljeto 1992., u selu Kasaba kod Srebrenice uhapsile bošnjačke snage. Šest mjeseci bio je zatočen u jednoj staji s još nekoliko zarobljenika, gdje su ga često tukli. 26. siječnja 1993. prebačen je u zatočeništvo Srebrenicu, kamo je dovezen u teškom stanju. Zatočili su ga u policiji, a potom u jednoj zgradi iza općine, što se dogodilo svim zatočenicima koje smo spomenuli.

“Rutinski su ga tukli i zlostavljali raznim predmetima, između ostalog, štapovima, noževima i kundacima pušaka”. Svjedoci su rekli “da mu je tijelo bilo toliko natučeno i krvavo da ga je bilo strašno gledati”. Umro je između 9. veljače i 20. ožujka 1993. “Ne može biti razumne sumnje u to da okolnosti smrti Dragana Ilića zadovoljavaju uslove za krivično djelo ubistva”, zaključili su suci.

Još pet ljudi ubijeno je na sličan način: nasmrt su ih pretukli borci Armije BiH, od kojih je neke sudsko vijeće identificiralo imenom i prezimenom. Premlaćivanje, nasilje i zlostavljanje do smrti nije bilo ništa neobično u ratovima devedesetih na području bivše Jugoslavije: štoviše, ono je bilo čest, gotovo uobičajen način odnošenja prema zatočenicima na svim stranama tog okrutnog i nerijetko sadističkog rata.

A opet, suci koji su vodili suđenje zapovjedniku obrane Srebrenice, konstatirali su kako je to suđenje “jedinstven predmet”. Zašto? Odgovor biva jasan iz cjelokupnog konkteksta opisanog u presudi: zato što je istina o opsadi Srebrenice, još i prije genocida iz srpnja 1995., takva da ne dopušta drugi zaključak osim onoga da bi samo nadčovjek mogao spriječiti baš svaki zločin nad srpskim zatočenicima, u uvjetima kakve je tom gradiću nametnula srpska opsada.

To i jest bio razlog zbog kojega je Naser Orić, koji je u prvostupanjskom suđenju osuđen na dvije godine zatvora, u drugostupanjskom suđenju oslobođen krivice. Naprosto nije mogao kontrolirati stihiju i kaos koji su nastali kao posljedica planiranog, organiziranog i sveobuhvatnog naoružanog napada srpskih snaga podržanih JNA na Srebrenicu, koji je tamošnje muslimane zatekao potpuno nespremne – tako bi mogao glasiti kolokvijalni sažetak nalaza suđenja Naseru Oriću.

I, kada se presude tom čovjeku pročitaju u cjelini, vodeći računa o kontekstu, teško je izbjeći dojam kako je riječ o dokumentima koji, premda konstatiraju zločine nad zatočenim Srbima i nedvosmisleno ih osuđuju, zapravo iznose još jednu optužnicu protiv srpske politike devedesetih.

Optužnica je to, kako se navodi u presudi, protiv “srpskog vodstva u Beogradu” koje je još ranije bilo “započelo projekt stvaranja granica nove srpske države koja bi uključivala sve Srbe s područja država koje su se odvajale od SFRJ”. “Od samog početka, projekt nove države trebalo je da bude realizovan pomoću kampanje ‘etničkog čišćenja’, koja je uključivala nasilno uklanjanje ili čak ubijanje nesrpskog stanovništva sa ciljanih teritorija u Hrvatskoj i BiH”.

U Srebrenici je taj plan rezultirao nekima od najstrašnijih stradanja muslimanskog stanovništva, pored onih koja su se istodobno događala širom istočne, sjeverne i središnje Bosne: u Zvorniku, Vlasenici, Bijeljini, Brčkom, Prijedoru. Sarajevu… Suci koji su sudili Naseru Oriću nisu zanemarili taj kontekst, i zato su priznali kako je suđenje zapovjedniku obrane Srebrenice za ratne zločine predmet različit od svih ostalih na Haškom sudu. Ovdje na taj kontekst valja podsjetiti, onako kako su ga rekonstruirali suci Haškog suda. Jer, bez tog konteksta, i žrtve premlaćivanja u srebreničkoj policijskoj stanici i danas bi još bile žive.

“Za provođenje projekta nove države u BiH bio je zadužen SDS”, stoji u presudi. “SDS je izdao uputstva za preuzimanje vlasti, koristeći jedan od dva operativna plana ovisno o tome da li je na datom području već postojala srpska nacionalna većina. SDS je takođe identifikovao potencijalne izvore otpora od strane nesrpskih pojedinaca koje je trebalo eliminisati prilikom preuzimanja vlasti”. Kao što je poznato, rezultiralo je to tisućama ubijenih muslimana u drugoj polovini 1992. godine.

Do rata, u općini Srebrenica živjelo je 37 tisuća stanovnika, od kojih 73 posto muslimana i 25 posto Srba; u samom gradu, živjelo je oko 3,5 tisuća ljudi s otprilike istim nacionalnom omjerom.

Krajem osamdesetih, “počele su se među bosanskim Srbima Podrinja širiti dezinformacije, uz pomoć Službe državne bezbjednosti Srbije, o njihovoj neposrednoj ugroženosti od strane bosanskih Muslimana”. “U januaru 1992., delegaciju Evropske zajednice koja je posjetila Srebrenicu lokalne vođe bosanskih Muslimana su obavijestile da JNA smatraju najvažnijim faktorom nestabilnosti na području”.

U prvim mjesecima 1992., “u Srebrenicu su stigle srpske paravojne grupe – ‘Beli orlovi’ i ‘Srpska dobrovoljačka garda’ – i počele, zajedno sa JNA i SDS-om, dijeliti oružje i vojnu opremu lokalnim bosanskim Srbima. Oružje je takođe na to područje dopremano iz Srbije čamcima preko Drine ili helikopterima. Potajno se na cijelom području u javnim objektima u selima bosanskih Srba provodila paravojna obuka”.

Muslimani nisu učinili ništa. “U istočnoj BiH bosanski Muslimani se ili nisu uopšte vojno organizovali ili su to činili samo putem lokalnih dobrovoljačkih grupa. U selima bosanskih Muslimana čak nije bilo ni vatrenog oružja, osim nešto pištolja i lovačkih pušaka u ličnom vlasništvu seljana; u policijskoj stanici Srebrenica bilo je nešto lakog naoružanja. Srebrenički ogranak SDA po prvi put se sastao krajem januara 1992., ali među bosanskim Muslimanima je postojalo neslaganje oko toga kako da se na tu situaciju reaguje”. Tek u travnju počele su kakve-takve pripreme; 8. travnja, Naser Orić je postao zapovjednik policijske ispostave u Potočarima.

Deset dana kasnije, 17. travnja, “peteročlana delegacija bosanskih Muslimana iz Srebrenice na čelu s predsjednikom Opštine Besimom Ibiševićem sastala se sa vođama bosanskih Srba u gradu Bratuncu, koji je bio pod kontrolom Srba. Tu je, u hotelu ‘Fontana’, stanovnicima Srebrenice bosanskim Muslimanima dat ultimatum da u roku od 24 sata predaju sve oružje i napuste grad”.

Sutradan, ”Srebrenica je, nakon granatiranja, pala u ruke bosanskih Srba. Poslije preuzimanja gradom je pronošena srpska zastava. Srpske snage su, zajedno sa paravojnim jedinicama, pljačkale imovinu, oštećivale kuće i ubile mnoge bosanske Muslimane koji su ostali.”

Naser Orić tada je imao 25 godina. Rođen 1967. u Potočarima, četiri kilometra istočno od Srebrenice, s 21 godinom otišao je u policajce, da 1990. postane “pripadnik policijske jedinice za specijalne zadatke Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije u Beogradu”. U kolovozu 1991. vratio se u BiH, “gdje je radio kao policajac na Ilidži, na periferiji Sarajeva”. Krajem 1991. premješten je u Stanicu policije u Srebrenici.

Pola godine kasnije, 8. travnja 1992. Orić je postao zapovjednikom policije u Potočarima – točno u vrijeme kada su nasilje i smrt preplavili srebrenički kraj. Devet dana poslije njegovog imenovanja, 17. travnja, srpsko vodstvo postavilo je ultimatum Bošnjacima Srebrenice da napuste grad. Dan kasnije, 18. travnja, srpske snage napale su i osvojile Srebrenicu.

Ali tada – preokret: bošnjačke snage ponovno su 8. svibnja osvojile grad. “Upravo je između ta dva datuma optuženi stekao izuzetan ugled kod javnosti kao lokalni heroj kada je uspio da postavi zasjedu u kojoj je poginulo više vojnika iz Arkanove paravojne grupe”. 20. svibnja, Naser Orić postao je zapovjednikom obrane Srebrenice.

U presudi Oriću, koji osobno nije počinio nikakav zločin ali kao zapovjednik nije spriječio, istražio i kaznio ubojstva i mučenja ljudi spomenutih na početku ovog teksta te razaranja nekoliko srpskih sela u ljeto 1992., suci su opisali kontekst u kojem je taj čovjek zapovijedao snagama obrane u Srebrenici.

Naročito su uvažili “teške okolnosti u kojima je osuđena osoba morala djelovati”, nazvavši ih “ključnim elementom za utvrđivanje kazne”. ”Kroz cijelu ovu presudu Pretresno vijeće je nastojalo da opiše očajne uslove koji su vladali u gradu Srebrenici i na okolnom području na kojem je optuženi djelovao u predmetno vrijeme 1992. i 1993. godine”, ističu suci u presudi.

“Ta situacija se iz dana u dan pogoršavala. Uzrok tome bila je kombinacija međusobno povezanih faktora, među kojima se ističu sve jača ofanziva vojno nadmoćnih srpskih oružanih snaga, nepripremljenost bosanskih Muslimana, nezamisliv priliv izbjeglica koji nije bilo moguće kontrolisati, sve veća izolacija grada i okoline koja je dovela do nestašica hrane i drugih osnovnih potrepština, opšti haos i konačno, ali ne manje važno, bjekstvo iz Srebrenice svih vlasti, civilnih i drugih, ubrzo poslije izbijanja neprijateljstava i preuzimanja kontrole nad gradom od strane srpskih snaga. To je dovelo do potpunog sloma reda i mira.” Baš se tada “optuženi, koji je tada imao 25 godina, našao u situaciji da je postavljen za načelnika područne stanice policije u Potočarima, gradiću koji će uskoro postati žarište srpske ofanzive”.

“Dokazi pokazuju da su teškoće bile ogromne, naročito s obzirom na to da su osobe koje bi inače popunile razne položaje vlasti pobjegle, a opšta situacija se pogoršavala. Nezavidan položaj optuženog dodatno je otežavala dugotrajna opsada Srebrenice od strane srpskih snaga, kojima je optuženi pružao otpor bez prave vojske, bez efektivne povezanosti sa Armijom BiH i vladom BiH, oviseći samo o nekoliko dobrovoljačkih i slabo naoružanih borbenih grupa okupljenih oko lokalnih vođa, od kojih su neki nerado prihvatali nadređenu komandu.”

Od Orića se “očekivalo da Srebrenicu odbrani od srpskih snaga bez prave vojske, sa samo djelimično funkcionalnom komandnom strukturom i sa veoma malo oružja, pri čemu je bio prisiljen da se osloni na lokalne vođe od kojih su neki ne samo odlučili da djeluju samostalno, nego su ga uz to smatrali neiskusnim i omalovažavali njegov položaj nadređenog. Kako je vrijeme prolazilo, on je pokušao da se nametne kao komandant, ali u tome nije uvijek uspijevao”.

Stanje se samo pogoršavalo. “Iako je u napadima zaplijenjeno nešto više oružja, silina srpskih napada se nemjerljivo povećavala, tako da je i za njega i za stanovnike i izbjeglice u Srebrenici to postalo pitanje života i smrti.”

Usprkos tome, partizanski i gerilski rat koji su srebrenički Bošnjaci 1992. pokrenuli protiv nemjerljivo nadmoćnog srpskog napadača, davao je rezultate. “Optuženi i nekolicina lako naoružanih boraca stacioniranih u Potočarima postavili su zasjede i ubili više pripadnika srpskih paravojnih snaga. Dana 8. maja 1992., iz zasjede je ubijen vođa srebreničkog SDS-a Goran Zekić. Otprilike u to vrijeme, srpske snage su se povukle iz Srebrenice, a borci bosanski Muslimani, koji su dejstvovali u okolini, vratili su se u razoreni grad, a za njima i civili bosanski Muslimani.”

Takav otpor – pravi partizanski otpor – u drugoj polovini 1992. i početkom 1993. “imao je dosta uspjeha”. “Između juna 1992. i marta 1993., bosanski Muslimani su izvršili pohod na više sela i zaselaka koji su bili nastanjeni bosanskim Srbima, ili iz kojih su bosanski Muslimani bili prije toga protjerani. Svrha tih akcija bila je, između ostalog, da se dođe do hrane, oružja, municije i vojne opreme”.

Istodobno, “grad Srebrenica i okolna sela pod kontrolom bosanskih Muslimana bili su neprestano meta srpskih vojnih napada artiljerijom, snajperima, a povremeno i bombardovanjem iz zraka. Svi napadi su vršeni po sličnom obrascu. Srpska vojska i paravojne snage okružili bi selo ili zaselak bosanskih Muslimana, pozvali bi stanovništvo da preda oružje, a tada bi započeli sa granatiranjem i pucnjavom ne birajući ciljeve. U većini slučajeva, ušli bi u selo ili zaselak, protjerali ili poubijali stanovnike, koji nisu pružali značajniji otpor, i uništili njihove domove. U tom razdoblju, Srebrenica je svakodnevno bila izložena nasumičnom granatiranju iz svih pravaca. Naročito su Potočari bili svakodnevna meta srpske artiljerije i pješadije jer su bili važna tačka u odbrambenoj liniji oko Srebrenice. Druga naselja bosanskih Muslimana takođe su neprekidno napadana. Rezultat svega toga bio je veliki broj izbjeglica i stradalih.”

U takvim uvjetima počinjeni su zločini zbog kojih je haško tužiteljstvo u svibnju 2003. optužilo Nasera Orića. Optužnica je mijenjana dva puta. 30. lipnja 2006, Orić je osuđen na dvije godine zatvora. “zbog propusta da spriječi počinjenje krivičnog djela ubistva i okrutnog postupanja u razdoblju od 27. decembra 1992. do 20. marta 1993.”

Dvije godine kasnije, 3. srpnja 2008., Žalbeno vijeće oslobodilo ga je krivice, nakon što je uvažilo žalbu Orićeve obrane. “Tužilaštvo nije ukazalo ni na kakve dokaze na temelju koji bi se mogla održati osuđujuća presuda Naseru Oriću za zločine nad srpskim zatočenicima”, stoji u presudi Žalbenog vijeća.

Premda su suci raspravnog vijeća kaznili Orića s dvije godine zatvora, nisu propustili istaknuti njegovo ponašanje i u ratu i na sudu. Prije svega, “okolnosti u Srebrenici tokom relevantnog razdoblja 1992. i 1993. godine bile su takve da položaj komandanta koji je optuženi imao na papiru nije odgovarao realnoj situaciji na terenu”. Također, “nema dokaza da je optuženi aktivno zloupotrebljavao ovlasti”.

Orić je surađivao sa sudom: obavio je dugi razgovor s tužiteljima i dobrovoljno se predao. Njegova obrana “u nekoliko je navrata tokom postupka u njegovo ime izrazila saosjećanje prema žrtvama zbog njihovih gubitaka i patnji”.

Dvije žrtve zlostavljanja, Nedeljko Radić i Slavoljub Žikić, izjavili su pred sudom da je Orić “posjetio Stanicu policije Srebrenica u kojoj su bili zatočeni i pitao ih da li ih je neko tukao”. “Takođe se raspitivao kako je umro Dragutin Kukić. Jednom prilikom optuženi je zatočenicima u ćeliju donio meso. Slavoljub Žikić je takođe izjavio da je jednom prilikom optuženi bio očito nezadovoljan kad je vidio da su oni krvavi. Osim toga, optuženi je sa Hamedom Salihovićem i Ramizom Bećirovićem razgovarao o ubistvu jednog zatočenika i složio se s njima da to nije bilo u redu i da se ne smije dopustiti da se ponovi. Takođe je doprinio pokretanju istrage Kukićevog ubistva, koja je na kraju dovela do odluke o smjenjivanju Mirzeta Halilovića, u kojoj je optuženi takođe aktivno učestvovao”.

”Pretresno vijeće ne sumnja u to da je optuženi bio iskren kad je izrazio saosjećanje prema žrtvama zbog njihovih gubitaka i patnji i tu je iskrenost uzelo u obzir kao olakšavajuću okolnost”, stoji u presudi.

Suci, također, “nisu mogli da ne uzmu u obzir veliki teret koji je pao na njegova leđa u dobi od 25 godina u vrijeme kad je situacija u Srebrenici bila očajna”. Njegovo predratno policijsko iskustvo, koje je tužiteljstvo žejelo prikazati kao otegotnu okolnost, suci su protumačili kao “faktor koji je upravo doveo do toga da se on izdvoji u odnosu na druge, čime su na njegova leđa pale brojne odgovornosti i problemi kojima se obično bave prekaljeni vojni komandanti”. “Osim toga”, naglasili su, “mada je optuženi nesumnjivo imao nešto iskustva u policijskim i bezbjednosnim pitanjima, njegovo vojno i administrativno iskustvo u to vrijeme bilo je minimalno”.

Kao što bi bilo nepravedno nijekati ubojstva i zlostavljanje srpskih zatočenika koja je procesuirao Haški sud, podjednako bi tako bilo nepošteno zanemarivati neljudski kontekst u kojemu su ti zločini počinjeni. Presuda izrijekom konstatira da se u takvim uvjetima smrtnog straha, panike, bezizlaznosti, gladi i očaja “ponašanje stanovnika Srebrenice nije moglo predvidjeti”.

Bošnjačke borce koji su 1992. napadali srpska sela kako bi zaustavili napade na Bošnjake pratile su “tisuće” gladnih i izbezumljenih izbjeglica, takozvanih “torbara”, koje, u njihovoj očajničkom potrazi za hranom, “nitko nije mogao kontrolirati”.

U takvim uvjetima, očekivati od vojnog zapovjednika da spriječi i kazni svaki zločin koji počini borac nad kojim taj zapovjednik nema ni ovlasti ni moć, nije više od teorijskog očekivanja bez istinskog doticaja sa stvarnošću.

Sve to tim više jer se Bošnjaci u Srebrenici nisu borili protiv časnog neprijatelja koji ne ubija civile: napao ih je neprijatelj kojemu je ubijanje i protjerivanje cijele etničke skupine bilo i cilj i sredstvo. Naseru Oriću i njegovim borcima nije – oni su se nastojali obraniti, i u tim su pokušajima nekontrolirani nasilnici počinili nedopuštena djela, koja treba osuditi.

To je istina o ratnim zločinima Armije BiH nad Srbima u Srebrenici, kako ju je ustanovio Haški sud, institucija koja je dosad, bez premca najminucioznije, istražila ratne zločine u ratovima devedesetih. Teško je zamisliti išta nečasnije od sustavnog nastojanja srpske politike i javnog mnijenja da tu istinu sakrije i krivotvori.

A tada, u vrijeme kada su počinjeni zločini za koje je odgovarao Naser Orić, do genocida 1995. ostale su još duge dvije godine opsade, straha i gladi.

Feljton