Yair Auron: O izraelskim granatama u Bosni

Povezani članci

• Ljudskost u doba Corone: Ovo su firme koje su pokazale odgovornost u borbi protiv koronavirusa
• Srbijo, “prepodobnog Josifa” boli!
• Moj građanski “grijeh”
• Tužiteljstvo BiH podignulo optužnicu protiv Dodika
• Srđan Šušnica: Ime i prezime bh. genocida je Republika Srpska
• Svjetski dan hrane – Znamo li šta jedemo?

Granata kojom je izazvan prvi pokolj na sarajevskoj tržnici Markale, 1994 godine, stigla je iz Izraela.

Ovo može zvučati kao još jedna u nizu zavjereničkih teorija ili revizija historijata, ali ipak nije to u pitanju. Radi se o konkretnoj studiji koju vodi izraelski državljanin Yair Auron. On je inače historičar, sociolog i specijalista za izučavanje genocida širom svijeta. Kao profesor na izraelskom Open University bavi se i političkim naukama i komunikacijama. Objavio je nekoliko tematskih knjiga koje se analitički odnose na genocidne politike, od kojih je najzapaženiji naslov – “Banalnost Negiranja.”

Svoju tvrdnju da je granata na Markalama bila izraelske proizvodnje, Auron potkrepljuje izjavama neimenovanog stručnjaka za artiljeriju, koji je navodno na gelerima spomenute granate vidio oznake izraelske tvornice. Ali nije se zadržao samo na tome. Yair već godinama javno tvrdi, kako u Izraelu tako i u drugim zemljama da je izraelska vlada 1990-ih godina, snabdijevala oružjem srpsku vojsku, kako u BiH, tako i u Srbiji te u Kninskoj krajini. Kaže i da je narod širom BiH, ne samo u Sarajevu, uključujući i Srebrenicu, ubijan izraelskom municijom. Također, kaže da je Izrael prodavao oružje i Srbiji i Hutu formacijama u Ruandi, gotovo istovremeno. Stoga otvoreno govori i da je genocid u Ruandi vršen, pored ostalog, i municijom iz Izraela. Da ne bi ostalo samo na izjavama, Auron je, skupa sa kolegom Eitayem Mackom, zbog svega navedenog pokrenuo tužbu protiv izraelskog ministarstva bezbjednosti, za koje kaže da je najodgovornije za trgovinu oružjem i municijom i sa Slobodanom Miloševićem i sa Radovanom Karadžićem i sa Milanom Martićem. Nakon svog nedavnog, kratkog boravka u Sarajevu, pristao je da nam kaže ponešto o cijelom ovom procesu.

Razgovarao:  Amir Telibećirović

Kako ste došli do toga da se bavite izučavanjem genocida, a posebno onih u BiH te u Ruandi?

Počeo sam sa izučavanjem holokausta, prije više od 20 godina, pa sam se onda bavio i drugim genocidima širom svijeta. Potom sam shvatio da je moja zemlja, Izrael, podržavala neke od najgorih političkih režima širom svijeta. To je naravno neprihvatljivo, ali to je stvarnost. Tako sam otkrio da je izraelsko oružje išlo u Srbiju i u Ruandu, manje-više u isto vrijeme. Nakon što sam sa jednim advokatom pokušao da pokrenem tužbu, došlo je do manjih verbalnih pritisaka na mene. Poslije smo je prebacili na Regionalni Sud u Tel Avivu. To je jači sud i dosta je transparentan za javnost. U međuvremenu Izrael je nastavio da prodaje oružje širom svijeta. Sada ga prodaju Azerbejdžanu. Imamo pismene i usmene dokaze da je Izrael 90-ih godina, tokom embarga i tokom genocida, prodavao oružje Srbiji. Znate, moguće je prodavati oružje iz Izraela takozvanim trećim stranama, bez prethodnog odobrenja izraelske vlade.

Koji su vam najkonkretniji dokazi, a koje namjeravate koristiti na sudu?

Pored ostalog imam CD sa snimkama pilota koji su vozili avione sa tovarom oružja iz Tel Aviva za Beograd, i onih koji su prevozili naoružanje u Ruandu. Što se Srbije tiče, još 1991 godine, tokom rata u Hrvatskoj, diplomatu Budimira Košutića, koji je tada bio tamošnji vice-premijer, beogradske vlasti su htjele da imenuju za predsjednika formirane srpske Krajine. Onda su nekako shvatili da bi im on bio korisniji za međunarodno lobiranje u korist srpskih osvajanja, pa su ga poslali za ambasadora u Tel Avivu. Tada je takozvana SR Jugoslavija bila manje-više izjednačena sa Srbijom, u vojnom i diplomatskom smislu. Preko Košutića su, osim propagandnih poslova, obavljani i razni konkretni poslovi, kao što je nabavka izraelskog naoružanja. Joel Weinberg, izraelski aktivista za međuvjerski dijalog, koji je nekad bio u izraelskim vojnim snagama, poznaje dobro oznake na oružju i municiji. On je bio u humanitarnom konvoju koji je išao u Sarajevo tokom artiljerijske opsade. Nakon povratka kući, izjavio je za TV kuću Chanel Two, da je skupa sa jednim UN službenikom pregledao ostatke srpske granate koja je pala na sarajevski aerodrom. UN-ovac nije znao šta znače oznake na dijelovima granate, pa mu je Weinberg potvrdio da su to bili natpisi na hebrejskom kakve koristi službena izraelska armija. Također, izjavio je kako je kod brojnih srpskih vojnika i oficira vidio da nose tipične automatske puške Uzi, izraelske proizvodnje. Vodeći srbijanski bankar iz tog perioda, Jezdimir Vasiljević, poznat po svojoj bliskosti sa Miloševićem, napravio je više poslovnih ugovora i transakcija u Tel Avivu još 1991 godine. Da je tu bilo i trgovine oružjem, potvrdila je i Dobrila Gajić-Glišić, koja je radila u kancelariji ratnog ministarstva u Beogradu. Objavila je knjigu o historijatu savremene srpske armije, u kojoj to potvrđuje. Prema pisanju The Jerusalem Reporta iz januara 1995 godine, službena izjava izraelskog Ministarstva Vanjskih poslova na ovu temu, glasila je: “Mi nismo odgovorni za način na koji oružje cirkuliše onog momenta kada napusti državu.” Neke stvari su jasne iz ove lukavo sročene izjave. Za dio koji se odnosi na Ruandu, koristimo i duži dokument Amnesty International-a kojim se naširoko govori o trgovini oružjem i municijom širom Afrike.

Ko je direktno i konkretno prodavao to oružje, neke kompanije, nevladine vojne strukture, pojedinci?

Ne znam tačno ko pojedinačno ili poimenično, zasad, ali izraelska vlada nikad nije negirala da se prodaje. Mislim da je Ministarstvo Odbrane najdirektnije odgovorno. Kada sam bio u Sarajevu nedavno, shvatio sam da mnogi ljudi tamo ne znaju za izraelsku umiješanost u trgovinu oružjem sa Srbijom.

U međuvremenu pokušavam da stupim u kontakt sa neimenovanim izraelskim stručnjakom za oružje, koji je bio u Sarajevu 1994 godine, kada je granata izazvala pokolj na tržnici Markale. On je skupa sa drugim stručnjacima vidio dijelove granate koji su imali natpise na hebrejskom.

Još u vrijeme vlade Yizaka Rabina, bilo je licemjerja u izraelskoj vladi. Već se tada govorkalo da Izrael ima veze sa Miloševićevom Srbijom, pa su izraelski političari izražavali kao žaljenje zbog stradanja civila na Markalama, ali nisu ni jednom spomenuli ko je pobio te ljude. Međutim, u samom Izraelu, osim desničarskih pokreta o kojima se dosta zna, imamo nevladine građanske pokrete koji su podržavali Bosnu. Sa druge strane, srbijanska propaganda je svo vrijeme uticala na izraelsku vlast. Širom svijeta, mnoga jevrejska udruženja i asocijacije, javno su osuđivali velikosrpsku agresiju, etničko čišćenje i koncentracione logore, ali to nije uradila izraelska vlast.

Poznato je da je srpska vojska bila najbolje opremljena u to vrijeme, i sa najviše naoružanja, naslijeđenog ili preuzetog od bivše JNA. Zašto bi Srbija kupovala tada oružje kakvog je već imala u izobilju?

To su me pitali i neki ljudi u Bosni. Ali oružje se slalo za novac, nije se poklanjalo. Pritom, tada je tako odgovaralo političarima, jer se istodobno u javnosti govorilo o nekim gadnim stvarima u vlasti. Na taj način su privremeno skrenuli pažnju na poslove sa oružjem. Istovremeno je obostrana propaganda radila svoj dio posla. Srbija je onda razvijala takozvane prijateljske veze sa Izraelom, ili sa Jevrejima općenito. Propagandom se išlo na to da se izraelskoj javnosti ‘napomene’ kako se Srbi u Hrvatskoj i BiH bore protiv istih “antisemitskih” neprijatelja jevrejskog naroda i slično. Meni kao izraelskom Jevreju to sve degutantno, i sramota me.

Kako se oružje dopremalo, avionima, brodovima, kopnom do Srbije, ili možda izravno na frontove?

Pravo se išlo u Beograd, uglavom. Mnogi izraelski političari su bili uključeni u sve ovo, računajući i Shimona Peresa. Bilo je u Izraelu čak i povremene osude masovnog zatvaranja civila u koncentracione logore širom Bosne, ali nije spominjano ko je bio za to odgovoran. Nisu spominjali srpsku vojsku, policiju ili politiku.

U izraelskom Parku Pravednika Yad Vashem, bilo je posjeta srbijanskih zvaničnika koji su zloupotrebljavali svoje gostovanje manipulirajući sa historijom, govoreći kako su ‘Jevreji i Srbi zajedno prošli kroz isti holokaust.’ Ni oni ni njihovi izraelski domaćini nisu spominjali činjenicu da je hiljade Jevreja širom Srbije, naročito u Beogradu, za vrijeme holokausta hapsila regularna srpska policija i odvodila ih u logore. Nisu spominjali recimo Milana Nedića. Manipulacije su tada išle punom parom.

Sta je sljedeći korak u vašem sudskom procesu protiv ministarstva, i kako sve finansirate?

Nakon 21 juna u Tel Avivu, sud je odbio sve ove naše dokumente u formi peticije za produbljavanje cijelog slučaja. Tako da idemo dalje, ovo nije završeno.

Iako ovdje govorimo o uglavnom izraelskoj umiješanosti u genocide u Ruandi i u BiH, treba znati da je izrael decenijama snabdijevao ili podržavao brojne diktature i hunte širom svijeta. Izrael je podržavao fašističke diktatore i pokrete po raznim državama, pogotovo u Africi. Moja zemlja je izuzetno licemjerna.

Inače, finansiram se svojim radom, predavanjima, pisanjem, i novcem građanskih pokreta. Sve veći broj pojedinaca iz Izraela, ali i izvan države, šalje meni i mojim saradnicima novac i za naš aktivizam i za ove sudske procese.

“Srpsko-jevrejsko-bosansko-izraelsko-dodikovske” veze

Bosniak & Jewish Solidarity je naziv udruženja koje promovira solidarnost i povezanost Jevreja i Bošnjaka, uglavnom na sudbinsko-političkoj razini, pa i na historijskoj. Osnovao ga je izvjesni Yahalom Kashni u Kanadi. Udruženje nema neku svoju ispostavu u BiH, pa uglavnom djeluju preko interneta. Yair se nerijetko poziva na izvještavanje ovog udruženja, zato što njihovi aktivist, kao i sam Auron, pokušavaju da potisnu jevrejsko-srpsku povezanost u političkoj saradnji i propagandi. Yahalom Kashny u cijeloj priči ima i lični motiv. Naime, nekoliko članova njegove porodice ubili su Nedićevci, u beogradskom logoru za Jevreje tokom drugog svjetskog rata. Yair Auron je spomenuo i kontroverznog izraelskog političara Avigdora Liebermana kao opasnog. Sa njime se složio bivši izraelski oficir Miko Peled kada je prošle godine za sarajevski sedmičnik Slobodna Bosna izjavio kako veza sa Liebermanom ne može nikome donijeti nešto dobro. To mu je bio komentar na pitanje o bliskosti između Liebermana i Dodik Milorada.

Koalicija ideologije i biznisa

Među domaćim komentarima na ove Auronove aktivnosti, bilo je nejasnoća ili nesporazuma. Pojedini novinari u BiH bi rekli – ‘Pa i u pariškom slučaju Charlie Hebdo, korištena je municija proizvedena u BiH, i nikom ništa.’ Yair podsjeća da je to ipak drugačije. Naime, i preko crnog tržišta i javno, municija općenito putuje cijelim svijetom, mijenja sredine, države, trgovce, kupce i političke strane, pa onda bude iskorištena tamo gdje se možda nije očekivalo. Međutim, u slučaju Izraela, nije se radilo samo o običnim mecima, nego o modernoj oklopnoj tehnici, artiljeriji, kao i ručnom naoružanju, u velikim količinama. Druga stvar, ovo je ipak rađeno na nivou država, a ne anonimnih švercera sa crnog tržišta, i treća, možda ne toliko na relaciji sa Ruandom, iako će vrijeme pokazati, ali na relaciji Izrael – Srbija, postojala je navodno i propagandno-ideološka podloga za trgovinu oružjem, uporedo sa poslovnim interesima.