„Prvi mart“ otkriva tajni dokument SDS-a: Protiv „Prvog marta“ primijeniti „ekstremna rješenja“

Autor/ica 👤tačno.net 9.5.2013. u 13:13

Povezani članci

Građanska koalicija „Prvi mart“ došla je u posjed internog dokumenta Srpske demokratske stranke (SDS), koji je nastao u Političkoj akademiji te stranke i u kojem se iznose prijedlozi koji za cilj imaju osujećivanje Aneksa 7, spriječavanje zakonite prijave prebivališta i eliminacije „Prvog marta“, uključujući i „ekstremna rješenja“.

Studija čiji je autor Aleksandar Savanović, direktor Političke akademije SDS-a , kroz analiziranje aktivnosti Koalicije „Prvi mart“, reakcija političkih predstavnika i predstavnika Vlasti iz entiteta RS-a, nastoji ponuditi „moguće alternative“ koje će dovesti do potencijalnih rješenja za „eliminisanje“ „Prvog marta“.

Studija ukazuje i na to da bi stranke koje ne poriču genocid formiranjem zajedničke liste postale treći po snazi politički faktor u entitetu RS bez novih registracija i kada bi primjena Aneksa 7 prestala danas.

U istom kontekstu, rukovodstvu SDS-a se u dokumentu predlaže da u entitetu FBiH pronađe politički saveznike za minimaliziranje djelovanja Koalicije „Prvi mart“.

„Prethodno ocrtana kontraprijetnja, te sumnjivost lika i djela glavnog nosioca „Prvog marta“, daju prostora da se razumnim političkim akterima u Federaciji BiH predstavi opasnost scenarija u koji „Prvi mart“ pokušava da gurne BiH, te da oni sami utiču na zaustavljanje tog fundamentalističkog projekta, na primjer na način da odbiju saučešništvo u zajedničkoj listi“, navodi se u ovom dokumentu.

Dokument baca i potpuno novo svjetlo na predložene izmjene državnog Zakona o prebivalištu i Izbornog zakona na način da se ograniči sloboda kretanja, odnosno uvedu zatvorene liste čime bi bila „eliminisana“ mogućnost zajedničke liste državotvornih partija.

Ono što zabrinjava nas u „Prvom martu“ nije ni SDS-ova potraga za ramzanima kadirovima u entitetu FBiH – koje, sigurni smo, neće naći – niti pokušaji da se „po zakonu“ ograniče osnovne, Ustavom garantovane slobode i prava državljana BiH, nego zagovaranje „ekstremnih rješenja“ u „tretmanu“ „Prvog marta“. Kada politička partija kakve je SDS, koja je i u ratu i poslije rata pokazala da organizovano nasilje smatra legitimnom političkom praksom, smatramo da imamo puno pravo da se brinemo za sigurnost naših aktivista.

Ovim putem pozivamo predsjednika SDS-a, Mladena Bosića da se javno ogradi od ovog dokumenta i zagovaranja „ekstremnih rješenja“, a od MUP-a RS očekujemo da barem pozove na informativni razgovor Aleksandra Savanovića i time pokaže da nije institucija jednog naroda, nego institucija koja Zakon primjenjuje jednako prema svima građanima Bosne i Hercegovine koji žive na području tog entiteta.

Na kraju, „Prvi mart“ će sa sadržajem dokumenta upoznati i Ured visokog predstavnika, ambasade zemalja članica Vijeća za implementaciju mira, klubove poslanika onih stranaka koje ne poriču genocid u državnom parlamentu, te njihova sjedišta i zatražiti jednodušnu osudu ovog dokumenta i praksi koje on priziva.

Kompletan tekst SDS-ove studije o Prvom martu:

Aleksandar Savanović

INICIJATIVA „Prvi mart“ U KONTEKSTU USTAVNOPRAVNOG PORETKA REPUBLIKE SRPSKE I BOSNE I HERCEGOVINE

1. Projekat Prvi mart

Koalicija Prvi mart okuplja preko 30 organizacija civilnog društva. Osnovnu ideju koalicije sam njen pokretač, Emir Suljagić, definiše formulom: „Izborima vratiti Republiku Srpsku Bošnjacima“. Ideološka osnova takvog programa nađena je u standardnoj tvrdnji da „Republika Srpska nije nikakva republika nego deo države Bosne i Hercegovine, a nije ni srpska jer je takvu nacionalnu koherentnost postigla pre samo dvadeset godina kao rezultat rata.“ Prema ovoj vrsti interpretacije RS znači: „prvo pobiti i protjerati nesrpsko stanovništvo, a onda provoditi demokratske izbore.“ Praktična izvedba ovog ideološkog projekta podrazumjeva tri koraka.

Prvi je osnivanje i širenje Koalicije civilnog društva Prvi mart od istočne Bosne do Krajine, koja ima za cilj da promoviše i logistički podrži registraciju građana tako da svi građani Bosne i Hercegovine, koji to hoće, na predstojećim opštim izborima 2014. glasaju tamo gdje su 1. marta 1992. godine glasali na referendumu za nezavisnost države. Prvih pet regionalnih ureda počelo je s radom 8. aprila u Bratuncu, Kozarcu, Modriči, Prijedoru i Zvorniku.

Drugi korak je „regrutacija birača iz dijaspore“, koja je do sada imala vrlo nisku stopu izlaznosti na izbore. Instrument za ovaj korak je Ministarstvo inostranih poslova koje treba da obezbjedi skraćivanje i ubrzavanje postojećih procedura „glasanja na daljinu“. Procedura za glasanje iz inostranstva je relativno komplikovana i organizatori se nadaju da će uspjeti da je pojednostave. Ali čak i ako ne uspiju, ona nije toliko složena da demotiviše glasanje – u principu se radi o tri formulara koji se popune i pošalju poštom. U javnom proglasu koji su prenijeli Fena i Radio Sarajevo Emir Suljagić pojašnjava o čemu se zapravo radi:

„Matematika je vrlo jasna: sadašnji broj nesrpskih glasača u RS-u sa zajedničkom listom garantuje tri direktna mandata u Parlamentarnoj skupštini BiH iz Republike Srpske. Sa dodatnih osamdeset hiljada birača, to je najmanje pet direktno izabranih poslanika iz RS-a iz partija koje ne poriču genocid.“ [E.Suljagić, http://www.youtube.com/watch?v=bJ9z5ogou5s]

Cilj ove matematike je „obesmisliti entitetsko glasanje“. Naime, prema Ustavu BiH (član IV/3,d) kojim se reguliše procedura donošenja odluka u Parlamentarnoj skupštini, svaka odluka mora imati ne samo većinu, već i minimalno trećinu glasova iz svakog entiteta. S obzirom da Predstavnički dom ima 42 člana, od kojih su dvije trećine iz FBiH, a jedna trećina, tj. 14 iz RS [Ustav BiH, član IV/2], potrebna kvota za eliminaciju entitetskog glasanja kao mehanizma zaštite interesa Srpskog naroda u RS, je 5 poslanika. Dom naroda se sastoji od 15 delegata [Ustav BiH, član IV/1], od kojih je trećina iz RS. Odluke se donose po istom mehanizmu – većina koja uključuje trećinu iz entiteta. Sve zakonodavne odluke moraju biti odobrene od strane oba doma. [Ustav BiH, član IV/3,c]. Jedna vrlo značajna odredba je da prema Ustavu pet delegata iz RS čini pet Srba [Ustav BiH, član IV/1], što znači da bi Prvi mart morao da na neki način dobije dva delegata Srbina iz RS, ili da izabere dva muslimana/bošnjaka koji bi se za potrebe ovog projekta izjasnili kao Srbi!

Treći korak je stvaranje političkog subjekta za koji bi ti glasači glasali. Organizatori najavljuju da će svim strankama koje prihvataju „pravosudno utvrđene činjenice“, tj.„ne poriču genocid“ uputiti poziv da formiraju zajedničku listi za Parlamentarnu skupštinu BiH iz Republike Srpske. Očigledno je da zajednička lista ovdje „predstavlja imperativ“, iz prostog razloga što se time sprječava tzv. „gubljenje“ glasova. Naime, prema izbornom zakonu BiH [član 9.5,3 i 9.6,a], u tzv. „kompenzacione“ glasove ulaze samo glasovi onih stranaka koje su prošle izborni cenzus od 3%, dok ostali glasovi bivaju „izgubljeni“. Zajednička lista bi na taj način sačuvala sve „nesrpske“ glasove u RS.

Formiranje zajedničke liste do sada nije polazilo za rukom tzv. „nesrpskim“ strankama u RS. Toga je svjestan i pokretač Prvog marta, i već je krenuo u agresivnu kampanju koja bi praktički moralno diskreditovala svakoga ko bi odbio da se priključi projektu. On insistira da zajednička lista „nije zahtjev Prvog marta“ već „svih građana BiH“, te da bi ignorisanje takvog zahtjeva predstavljalo akt izdaje. Stoga je Prvi mart formulisao Platofrmu za zajednički nastup na općim izborima 2014. godine za Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine u izbornim jedinicama u entitetu Republika Srpska i Narodnu Skupštinu Republike Srpske.9 Platforma predstavlja „minimalni zajednički sadržilac državotvornih stranaka BiH“, kojima je ostavljen rok do 30. aprila da se izjasne o zajedničkoj listi.

Krajnji cilj ovih aktivnosti je izborna borba za dovoljan broj poslanika koji bi omogućio da se u Parlamentarnoj skupštini BiH promeni Ustav BiH i dejtonski mirovni sporazum. Završna tačka 10 Platforme nedvosmislena je i glasi: Započinjanje procesa ustavnih reformi sa krajnjim ciljem stvaranja funkcionalne države i otklanjanja prepreka za napredak Bosne i Hercegovine ka euro-atlantskim integracijama.

1.1. Prethodno iskustvo: Inicijativa „Glasajmo za Srebrenicu“

Srebrenica je, pozivajući se na tvrdnju da je njena nacionalna struktura radikalno promijenjena usljed zločina, izdejstvovala poseban status kojim je izuzeta iz izbornog zakona i jurisdikcije entitetske vlasti, na način da je samo u Srebrenici glasanje provođeno prema popisu iz 1991.godine. Pred lokalne izbore 2012. godine, taj specijalni status je ukinut, s obrazloženjem da su stečeni svi uslovi za povratak izbjeglih srebreničana, pa bi daljenje održavanje specijalnog statusa bilo apsurdno. To je postavilo bošnjačke političke lidere pred situaciju da, ukoliko žele da zadrže vlast u Srebrenici, moraju pronaći alternativni metod.

Kao što je poznato inicijativu Glasajmo za Srebrenicu pokrenuo je Emir Suljagić, s ciljem da se za glasanje na području Srebrenice registruje dovoljan broj Bošnjaka koji bi obezbjedili pobjedu na izborima za načelnika opštine bošnjačkom kandidatu Ćamilu Durakoviću. Akcija masovnog prijavljivanja prebivališta u opštini jednoglasno je podržana od strane svih bošnjačkih stranaka, mnogih javnih ličnosti, poput muftije Muamera Zukorlića i Duške Jurišić urednika sarajevskog nedeljnika Dani, i na bazi toga je uspela da mobiliše bošnjačko biračko telo i, doduše tijesno, pobijedi. Nakon pobjede načelnik Duraković je objasnio značaj tog togađaja: on demonstrira u političkoj praksi da Srebrenica nije jednom za svagda plijen RS, „već da može da postoji kao opština u državi Bosni i Hercegovini.“ Tako se slučaj inicijative Glasajmo za Srebrenicu tumači u znatno širem kontekstu nego što je to tek borba za jednu načelničku poziciju – radi se o prvoj značajnoj pobjedi na konceptualnom nivou, naime dokazu da je moguće, u skladu s postojećim pravnim poretkom, pobiti jednonacionalni karakter RS-a i silom prava instalirati „multietnički“ poredak.

Praktični značaj tog projekta postaje jasan putokaz načina na koji Bošnjaci mogu da radikalno izmodeliraju političku scenu RS. To postaje vidljivo iz scenarija u kojem bi Bošnjaci, koji su tokom rata napustili područje RS-a, na dan izbora „došli“ u mjesta iz kojih potiču i glasali. Emir Suljagić je pobedu u Srebrenici okarakteisao kao tek „prvi udarac“ i svojevrsni pokazni eksperiment. Sljedeće godine BiH očekuju parlementarni izbori, a iskustvo Srebrenice pokazuje da je realna opcija da svi Bošnjaci, koji su na terenu današnje Srpske živeli do 1991. odluče da glasaju tamo odakle su otišli. To je praktični smisao inicijative Prvi mart.

1.2. Aktivnosti

U svrhu realizovanja zadatog cilja Prvi mart je pokrenuo vrlo široku lepezu aktivnosti. Jedan od prvih koraka bio je pokretanje web-portala http://www.prvimart.ba/ koji predstavlja oficijelno glasilo cijelo projekta.

Ključna aktivnost, koja je trenutno u prvom planu, je mobilizacija bošnjačke dijaspore za glasanje. Prvi mart, je 27. marta 2013. godine, potpisao sporazum o saradnji sa Strankom dijaspore BiH sa ciljem zajedničke akcija na registraciji birača iz dijaspore za izbore 2014. godine. Stranka dijaspore je preko svog web-portala distribuirala upitnik u elektronskoj formi, prijavni list i formular o glasanju. U tu svrhu Prvi mart je pokrenuo čitav niz propagandnih aktivnosti, poput uključivanja poznatih javnih ličnosti za agitovanje u kampanji. Tako su kampanju preko twitter-a podržali fudbaler Edin Džeko, bokser Felix Sturm i drugi, a svjedoci smo da se svakodnevno zahuktava medijska kampanja u federalnim medijima. Mobilne ekipe i aktivisti Prvog marta trenutno obilaze skandinavske zemlje praveći mrežu volontera i potencijalnih glasača. Tako su Emir Suljagić i Nedim Jahić, bili gosti danskog grada Slagelse, gdje su učestvovali na javnoj tribini sa glavnom temom “Registracija BiH građana u dijaspori za Opšte izbore 2014. godine u Bosni i Hercegovini”. Prema izvještaju portala Prvog marta, skupu je prisustvovalo oko 40 zainteresiranih građana iz Slagelsea i njegove okoline. Završna tribina skandinavske turneje održana je u Geteborgu 28. marta. Potencijal ove akcije najbolje se može vidjeti u podacima koji govore da u Švedskoj danas živi najmanje 56 000 građana BiH, od kojih je na izborima 2010. godine, putem pošte glasalo svega 5 575. Ukoliko bi Prvi mart uspio da mobiliše polovinu potencijalnih dijaspora-glasača imali bi samo iz Švedske 20 000 glasova više nego 2010. Slične aktivnosti obavljaju se i u drugim državama za koje se zna da imaju brojnu bošnjačku dijasporu. Naročita pažnja posvećena je SAD-u, gdje Prvi mart učestvuje ne samo u aktivnostima registracije glasača, već i u propagandnim projektima. Vrlo značajnu ulogu u tim aktivnostima ima islamska zajednica. Tako je npr. domaćin i tehnički organizator tribine u Minhenu bio Mirzet ef. Džafić, imam džemata “Tevhid” u ovome gradu, a među okupljenim bili su članovi ovog i druga četiri džemata u Minhenu koji okupljaju muslimane iz Bosne i Hercegovine.

Istovremeno traju i intenzivirane su aktivnosti na teritoriji BiH. U saradnji s Federalnim ministarstvom raseljenih osoba i izbjeglica promovisana je akcija stipendiranja studenata-povratnika u RS. Početkom aprila 2013.god. stipendije su dobila 264 studenta različitih fakulteta u RS-u koji su zadovoljili uslove konkursa. Radi se o studentima koji su izvadili ličnu kartu u RS, ali mogu da studiraju na području cijele BiH. Već je pokrenuta i inicijativa da se studentima-povratnicima omogući završavanje pripravničkog staža u FBiH ako to ne uspiju ostvariti u RS-u.

2. Reakcije iz RS

S obzirom na kapacitet izazivanja nestabilnosti, koji postoji u namjerama Prvog marta, za očekivati bi bilo da iz RS, uslijede ozbiljne reakcije na oba projekta. Međutim, kako svjedoči uspjeh projekta Glasajmo za Srebrenicu, reakcije su bile neadekvatne, i nisu pridavale potrebnu pažnju datoj inicijativi. U kritičnom momentu zahuktavanja akcije preovladavao je jedan indolantski odnos prema cijeloj priči, a u političkoj čaršiji su se pojavile i špekulacije o nekim vrstama političke trgovine.

Prva reakcija na modeliranje i špekulaciju izbora u Srebrenici odlično ilustruje konfuziju na srpskoj strani: predsjednik RS-a je najavio bojkot i moguće ponavljanje izbora u Srebrenici. Međutim, prema Izbornom zakonu, bojkot ne proizvodi nužnost ponavljanja izbora, već se bojkotovana odbornička mjesta popunjavaju sljedićim na listi po broju dobijenih glasova.

Ni prijetnje krivičnim prijavama protiv onih za koje se utvrdi da su se neosnovano registrovali za glasanje nisu ništa srećnije rješenje, i vrlo brzo su se raspršile pred nemogućnošću da budu zakonski sprovedene, jer se pokazalo da su u kontradikciji s pravom na slobodu kretanja i pravom na slobodu izbora prebivališta. Rješenjima Suda u Srebrenici, od 5. aprila 2013. godine, obustavljeni su prekršajni postupci koje je pokrenuo MUP RS-a zbog sumnji u kršenja Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH. Nedim Jahić, jedan od koordinatora projekta, je čak najavio da će Inicijativa podnijeti krivične prijave protiv bivšeg ministra Stanislava Čađe i NN lica [član 145. Krivičnog zakona BiH] i tražiti da bude utvrđeno ko je zloupotrijebio službeni položaj u političke svrhe.

Osim toga, takve mjere su kontraproduktivne i sa aspekta kritike Republike Srpske kao antimoderne ustavne kategorije koja nije u stanju da garantuje svim građanima jednakost i Ustavom garantovana prava. Vulgarno histerična reakcija koja je usljedila u nekim neprirpemljenim medijskim kampanjama dodatno je pogoršala sliku, dajući povod argumentu da RS ukida pravo slobodnog djelovanja i izražavanja civilnog sektora.

Reakcije koje su se pojavile na aktuelnu akciju Prvi mart pate od istih manjkavosti – očigledno su nekoordinisane i nedovoljno jasno i ubjedljivo artikulisane. Preovladava jedno implicitno uvjerenje da to nije moguće sprovesti u praksi, i da se radi o nekoj vrsti političkog utopizma koji proizilazi iz lične frustracije njenog glavnog zagovornika. Formalne reakcije pokazuju istu konfuziju kao i u slučaju srebreničkih izbora. Tako je na primjer, predsjednik RS najavio da će kao odgovor na eventualnu ekspanziju inicijative Prvi mart Srbi odgovoriti recipročnim mjerama tražeći prekompoziciju Federacije BiH, gdje bi opštine Drvar, Grahovo, Glamoč i Petrovac dobile određenu autonomiju u okviru Federacije.

Međutim, to je upravo tjeranje vode na mlin Prvog marta, jer, kako je istako njen pokretač: cilj i jeste eliminacija postojeće dvoentitetske strukture. Vrlo je indikativno da je inicijativu za povezivanjem “srpskih” opština u FBiH podržala američka ambasada u BiH. Ambasador SAD-e Patrick Moon, prilikom nedavne posjete Drvaru, ohrabrio je srpske političke predstavnike “da rade na zajedništvu sa drugim zajednicama sa većinskim srpskim življem u Federaciji”. U kontekstu inicijative Prvi mart razlog je jasan – argumentacija na koju su se pozvali [tipa: “zaštita srpskih povratnika na svom području” i “Srbi u FBiH su zapostavljeni”] može biti recipročno primjenjena na području RS, “sve do ustavne rekonstrukcije”.

Nedavno smo čuli jednako nespretnu reakciju na temu finansiranja; – koja je sama po sebi irelaevantna za projekat Prvog marta, izuzev, naravno, ukoliko nema određenih nezakonitih aktivnosti u tom segmentu. Emir Suljagić je u odgovoru na optužbe da Prvi mart izbjegava plaćanje poreza odgovorio da je finansiranje sasvim transparentno, i da je glavni finansijer Vlada FBiH.

3. Moguće alternative

Imajući u vidu obim koji dobija aktivnost Prvog marta, te neadekvatnost do sada poduzetih reakcija sa strane RS-a, postavlja se urgentno pitanje strategije otpora ovako nelegitimnim političkim dejstvima. Ovdje ćemo pokušati skicirati nekoliko mogućih alternativa.

Prva alternativa vezana je za izmjenu postojeće relevantne zakonske regulative. U tom smislu koristile bi izmjene Zakona o prebivalištu koje je predložio Ministar civilnih poslova Sredoje Nović, a koje predviđaju strožije uslove u vezi sa prijavom prebivališta. Takođe bi bila korisna i promjena Izbornog zakona u pravcu povećanja tzv „izbornog praga“, premda teško da bi bila efikasna ukoliko se realizuje ideja zajedničke liste. Ključna inicijativa je prijedlog izmjene Izbornog zakona BiH, koji su uputili Igor Radojičić i Ognjen Tadić. Koliko je to dobar pokušaj svjedoči izjava samog Emira Suljagića, kojim je unaprijed etiketirao svakoga iz FBiH ko podrži taj zakon, kao onog ko je pošao stopama izdaje Fikreta Abdića. Još jedan dobar pokušaj u ovom kontekstu imali smo u sporazumu SDP-SNSD u području izbornog zakona. Naime, tada su se obe partije odredile pozitivno prema tzv. „zatvorenim listama“, a sa zatvorenima listama se praktički eliminiše mogućnost zajedničke liste u RS. Pored toga, koncept opštinske izborne komisije – verifikacija rezultata na opštinskom nivou, pruža dodatne mogućnosti sprječavanja takvih aktivnosti. Međutim, imajući u vidu agresivnu kampanju koju Prvi mart vodi protiv izmjene izbornog zakonodavstva, malo je vjerovatno da bi se bilo koja od političkih partija iz Federacije u ovom momentu usudila podržati promjenu Izbornog zakona, i mi moramo raditi pod zakonodavstvom koje trenutno imamo.

Druga alternativa je osporavanje legitimnosti akcije Prvog marta kroz neku vrstu fraus legis instituta. Naime, Prvi mart se zaklanja iza Anex 7 – garantovanja prava povratka. Ali ovdje očigledno nije u pitanju povratak, već izborni inženjering – nelegitmna ambicija da o sudbini i predstavnicima ljudi koji trenutno žive na nekom prostoru odlučuju ljudi hiljadama kilometara daleko. Povratak je potpuno odvojen od ovog pitanja i sam po sebi nije sporan. RS je, na primjer, uradila mnogo više na temu povratka izbjeglih i raseljenih lica na svojoj teritoriji nego Federacija BiH i to je svakako važan legitimacijski argument. S druge strane, Prvi mart, premda govori o povratku, i premda zaista pojedinim aktivnostima djeluje u tom pravcu, zapravo uopšte nema to za suštinski cilj. Cilj je politički inženjering – promjena izborne slike na predstojećim opštim izborima, kako otvoreno stoji u njihovoj misiji proklamovanoj na službenoj stranici. Ta činjenica proizvodi značajan legitimacijski deficit Prvog marta, koji nije ništa drugo do pokušaj da se iskoriste zakonske nedorečenosti u haotičnoj legislativi BiH, da bi se nametnula volja jedne grupe drugoj. Kako to uostalom vrlo jasno pokazuje struktura glasova kandidata za načelnika proizašla na osnovu inicijative Glasaću za Srebrenicu. Krajnje egzaktno to se može dokazati u slučaju da za potrebe premoštavanja Doma naroda i odredbe da su njegovi članovi iz RS Srbi, Prvi mart ne pronađe dva Srbina spremna da učestvuju u ovoj ujdurmi, i bude primoran da prijavi dva muslimana/bošnjaka kao Srbe.

Međutim, problem sa ovom alternativom je u činjenici da ona u krajnjim instancama vodi na Ustavni sud BiH, koji, na žalost, ne predstavlja instituciju od posebnog povjerenja kada je u pitanju zaštita interesa RS. Kako po strukturi, tako i prema dosadašnjoj praksi, nema osnova za optimizam po tom pitanju.

Treća, i možda najelegantnija alternativa bila bi povećana izlaznost građana koji danas stvarno žive na teritoriji RS. Naime, izlaznost je relativno slaba i njeno povećanje za 10-20% praktički bi onemogućilo krajnje namjere Prvog marta – ustavni inženjering, premda bi svakako ostao efekat ojačane parlamentarne predstavljenosti bošnjačkih partija u Narodnoj skupštini RS. Međutim, to samo po sebi nije sporno, i nije nešto od čega bi demokratsko društvo RS trebalo zazirati. Ključna prijetnja stabilnosti BiH je namjera ustavnog inženjeringa kojim bi se mijenjala dejtonska struktura države, i to je tačka na koju treba staviti fokus. U svrhu sprječavanja tog cilja povećana izlaznost bi mogla biti djelotvorno rješenje. Imajući u vidi sve veći pasivitet glasačkog tijela RS, koji se čini se i svjesno produkuje zarad nekih dnevnopolitičkih ciljeva, potrebno je postići konsenzus oko javne kampanje kojom bi se građanima objasnila važnost izlaska na predstojeće opšte izbore.

Kao ilustracija prethodno rečenog mogu poslužiti izbori za Narodnu skupštinu RS na izborima 2010.godine, u izbornoj jedinici 1 [Prijedor, Krupa na Uni, Kozarska Dubica, Novi Grad, Gradiška, Laktaši, Srbac, Prnjavor, Sanski Most, Kostajnica], koja je vjerovatno kritična za uspjeh Prvog marta. U toj izbornoj jedinici ukupno je bilo 139 919 važećih glasova, SNSD je sa osvojenih 55 509 glasova osvojio šest direktnih mandata, a SDS sa 22 751 glasova 3 direktna mandata. SDP kao najuspješnija bošnjačka stranka je prošla census (3%) i sa 5 121 glasom osvojila jedan direktni mandata, kao i SDA sa 4 521 glasom. Stranke koje su pozvane da nastupe na zajedničkoj listi Prvog marta, ukupno su imale 16 030 glasova. To je još uvijek daleko od potrebnog broja, ali, ako tome dodamo, recimo, samo 10 000 potencijalnih glasova poštom, pokazuje se da bi zajednička lista osvojila tri mandata u izbornoj jedinici 1. Potencijal za tako nešto vidi se u činjenici da je poštom i u odsustvu glasalo svega 3 849 glasača.

Povećanje izlaznosti kao odgovor na akciju Prvog marta postaje jasan iz brojeva: na prethodnim opštim izborima za izbore za Narodnu skupštinu RS, od ukupno 1 192 182 registrovanih građana s pravom glasa, glasalo je 670 730 birača [od toga je bilo 37 301 nevažećih listića] ili 56,3%. Imajući u vidu nacionalnu strukturu stanovništva u RS, povećana izlaznost znatno podiže prag do koga treba dobaciti Prvi mart. Da bi ostvarila svoje ciljeve potrebna im je otprilike trećina od ukupnog broja glasova, dakle [ako kao parameter uzmemo prethodne opšte izbore] oko 200 000 glasova. Povećanje izlaznosti od 15% praktično bi onemogućilo osnovnu namjeru Prvog marta, s obzirom da bi podiglo prag do koga trebaju dobaciti za još oko 100 000 glasova.

U svrhu istog efekta bilo bi korisno ukrupljavanje političke scene RS nekom vrstom koalicija, naročito onih koje bi uključivala manje stranke koje su na ivici izbornog cenzusa, s ciljem da se maksimalno smanji broj izgubljenih glasova.

Dodatak: Ekstremni odgovor na ekstremizam

Imajući u vidu radikalizam Prvog marta, opravdano je posegnuti i za nekim oštrijim mjerama. Radikalizam Prvog marta, kao takav, daje za pravo predstavnicima RS da legitimno zaprjete posezanjem za jednako radikalnim odgovorima. Na primjer, jedan takav odgovor može biti prijetnja inženjeringom kojim bi se promijenio Ustav RS – na način da bi se, potpuno istim načinom koji Prvi mart želi da premosti Dom naroda PSBiH, išlo na premošćavanje Vijeća naroda NSRS.

Osim toga, sam Emir Suljagić je nekredibilna ličnost, koju je kao takvu sumnjivo podržati. Osim toga što predstavlja jednog iz plejade tipičnih “razočaranih ljevičara“ koje je u zadnjih par godina proizvela kafanizacija politike u BiH u režiji BiH socijaldemokratija, on je i bivši ministar Obrazovanja, nauke i mladih kantona Sarajevo. U maju 2012.god. podnio je ostavku na mjesto ministra, nakon haosa koji je izazvao odlukom da se vjeronauka zamijeni predmetom kultura religije. Kada mu to nije pošlo za rukom, donio je uredbu prema kojoj ocjena iz vjeronauke neće ulaziti u prosjek ocjena. Usljedio je otvoren sukob s tadašnjim resom, i nekoliko prijetećih pisama ispunjenih vjerskim fanatizmom. Jedno, koje je sadržavalo metak, propraćeno je porukom „Ostavi se Allaha i njegove vjere. Stići će te vjernička ruka“. Prethodni primjer govori da je u pitanju jedan politički avanturista sklon ekstremizaciji događaja, jedan politički fanatik i avanturista. Postoje čak i svjedočanstva o nasilničkom ponašanju, a dotični je optužen za nasilje u porodice prema vlastitoj supruzi.

Prethodno ocrtana kontraprijetnja, te sumnjivost lika i djela glavnog nosioca Prvog marta, daju prostora da se razumnim političkim akterima u Federaciji BiH predstavi opasnost scenarija u koji Prvi mart pokušava da gurne BiH, te da oni sami utiču na zaustavljanje tog fundamentalističkog projekta, na primjer na način da odbiju saučesništvo u zajedničkoj listi. Uostalom, novija istorija BiH nedvosmisleno pokazuje razmjere tragedije koje u stvarnom životu proizvode raznorazne ekstremističke vizije i radikalne strategije, od kojih je Prvi mart samo najnovija u nizu.