Gradonačelniku Paviću ima ko da piše!

Povezani članci

• Kultura falsifikata
• Tarik Haverić: Imenjak
• Sramota
• Kako srušiti začarane zidove?
• Besplatni online kursevi – revolucija u obrazovanju
• AKO SU MOGLE ONE, MOŽEMO (LI) I MI

Piše: Sanela Gojak

„Ima taj jedan broj ljudi, koji najčešće sa strane dolaze i unose nemir među naše ljude, izazivaju strah,“ riječi su Marka Pavića, gradonačelnika Prijedora, a odnose se na Dan bijelih traka koji se obilježava 31. maja.

Osjećam se prozvanom, jer bila sam juče u Prijedoru, bila sam i prije dvije godine. Dan prije šestosatnog putovanja autobusom, nisam naspavana, nije mi svejedno, nažalost. Nemam familije u Prijedoru, niti poznanike, nažalost, tek neke ljude iz viđenja. Jednostavno, želim da u ovom gradu bude podignut spomenik za stotinu i dvoje dječaka i djevojčica nedužno stradalih u proteklom ratu.

31. maj, nedjelja Alma, Charli i ja nalazimo se uobičajeno ispred zatvorenog Zemaljskog muzeja u Sarajevu gdje nas čekaju dva autobusa. Sedam je sati, pozdravih se sa mužem bivše šefice. Dovezao je suprugu i blizance koji su, također, juče bili u Prijedoru. Da se on pita ne bi ih poslao na taj put, ali eto „žena insistira“, požali mi se Špari.

I tako, umjesto da se uputimo put Vranice i Prokoškog jezera, izabrasmo Prijedor da se „uslikamo“ i provedemo nekoliko sati. Druga šetnja ovim gradom, protekla je mirno, dostojanstveno. Sjećam se da je tu prvu šetnju gradonačenik Pavić nazvao „gay paradom.“

Ovog puta nije bilo muzike u okolnim ugostiteljskim objektima i baštama. Bilo je i građana i građanki Prijedora manje, zbog visoke temperature ili jednostavno su ljudi osjetili potrebu da ostanu u svojim domovima tih par sati dok povorka ljudi sa bijelim trakama prođe do nekadašnje robne kuće Patria i oda počast dječici Prijedora.

Slušajući imena i prezimena ubijene djece, u sebi računam koliko bi danas imali godina. Neki bi imali svoje porodice, drugi bi napustili zemlju, treći bi sjedili u jednom od kafića?! Jedan od njih je i Luka Mlinar (15 godina). Bijelu ružu sa njegovim imenom i brojem  godina u zagradi držao je u ruci jedan čovjek. Možda je to Lukin brat, rođak, drug, komšija ili samo jedan od nas. Ne znam, pretpostavljam. Ne želim povrijediti ničija osjećanja, gradonačeniče Paviću.

Tu smo svi iz jednog jedinog razloga da odamo počast ubijenoj djeci Prijedora. Mi šetači i šetačice iz Prijedora, i drugih gradova, želimo spomenik ubijenoj djeci ovog grada, da njihova imena i prezimena budu ispisana na tom spomeniku (ne samo na ružama), ili lego kockicama. I tako svake godine dok nam se ne priključi gradonačelnik Prijedora, ne morate  to biti Vi,  gospodine Paviću!

Građanska inicijativa „Jer me se tiče“ pozvala je građanke i građane naše zemlje da obilježe Međunarodni dan bijelih traka u Prijedoru. Naime, prije 23 godine građani Prijedora nesrpske nacionalnosti su se „morali“ označiti bijelim trakama. Bijele trake nisu samo simbol sjećanja na progon, one ukazuju i na trajnu borbu protiv fašizma i diskriminacije na osnovu drugačijeg identiteta, te poricanje zločina.