Beskrajni, plavi krug. U njemu, turbo folk. Ili: Ko se boji turbo folka još?

Povezani članci

• Lete danci kao sanci,…
• ”Hrvatsko-bošnjačko-srpsko” pitanje Sejdić-Finci: Od ukidanja Federacije do trećeg entiteta
• Esad Bajtal: Glasat ću za one koji zagovaraju stvarni socijalizam
• Tko je izdao Bosnu i Hercegovinu izdati će i Hrvatsku
• Zija Dizdarević: NE!
• Lokalni izbori: pravo glasa vs.i izbor u tišini

„Kultura koja priznaje svoju bezvrijednost uvijek je imala tu nedostižnu ljepotu priznanja bezvrijednosti što se alhemičarski i uporno obnavlja uprkos uzaludnosti potvrđujući ljepotu i vječni, sasvim živ život kiča. Turbo folk nam uvijek govori samo jedno: Orgije su u gradu, i niko ne mari što se nećete pridružiti, ili što ćete se sablažnjavati. Mind your own business!“

Ovako izgleda uobičajeni moralizatorsko-apokaliptični pogled na ono što se naziva turbo-folk kultura, kultura devedesetih ili potpuni slom vrijednosti (ovo posljednje je jedna od omiljenih rabljenih odrednica): to je kultura nastala u devedesetima kao opijum za narod u laboratoriji Miloševića i ostalih satrapa ili, manje radikalno, to je kultura nastala na ruševinama socijalističke Jugoslavije kao izraz odsustva državnog starateljstva i brige ili, neodređenije, društvene neodgovornosti; kultura koja promoviše netrpeljivost, primitivizam, bahatost, nekulturu, glupost, neznanje, san o brzom i lagodnom životu itd.

To su Ceca, JK, Veliki Brat, Farma, Grand i ostali sestrinski simboli sa kojma se lako zajebavati, ali efektni moralizotorski bijes se nikad ne istrese pompezno, opširno i ljutito na neke druge „zaozbiljenije“ pretendente na nosioce kulture kao što su filmovi Srđana Dragojevića ili Srđana Golubovića koji npr. kada progovaraju o tim zloglasnim devedesetima onako šeretski potkažu prst na zapad ili suspregnu svoj opis istog perioda otkrivajući svoju politiku ili prirodu državnog starateljstva čiji su štićenici. Farma, kažu, guši pristojan svijet, narodnjaci vrijeđaju inteligenciju i dnevnu rutinu ljudima. Svi su nam gori od (anti)heroja devedesetih. I filmaši što stvaraju filmove koji izričito ili prećutno ovjeravaju stereotipe i ideološke postulate, i nacionalni književnici koji osvajaju državne nagrade dok pričaju o nebu, prirodu i ljepoti riječi dok im nešto neumitno protiče pred očima na šta nikako da se svali bijes kom je najveći problem udarni termin opskurnog rijaliti programa. I politička elita koja je pripodobila i obesmislila javne medije i njihovo postojanje ne izaziva moralnu sablazan kakvu izaziva jedan predivni putujući kabare kog su optužili da je melodija rata iako vulgarni, obijesni i slobodumni kabare i dalje nastupa, a premijera je bila mnogo prije urušavanja Jugoslavije. Još onomad kad smo otkrili koliko je kič neuništiv, veličanstven i inspirativan.

Istina je da na prostoru koji se naziva postjugoslovenski postoji pored te napadnute i denuncirane turbo-folk kulture i starateljska, tutorska i dirigovana kultura koja je uglavnom negledana, neprijemčiva i neaktuelna i koja je dobrano zaposjela, primjerice, filmsku i pozorišnu produkciju, to je i kultura koja ima svoje književnike/ice i književne krugove i oni su svi beskrajno dosadni, negledani, neposjećeni, nečitani i opet medijski propraćeni. Vrijednosti o kojima toliko pričamo, a koje nisu ništa drugo no vrline kako ih etički demaskira Hana Arent suprotstavljajući se pojmu „vrijednosti“ kao nedostatnom i značiteljski ispraznom, u slučaju državne kulture te vrline su vrline malograđanskog pijeteta, hvaljene oportunosti, hinjene kompleksnosti, odnosno amoralni svijet  što se krije u svojoj dosadi i koji na svoje bljedilo olako lijepi „univerzalne vrijednosti“ što imaju krajnju namjeru da se predstave ispravnim, građanski korektnim i preporučljivim. Ono što tzv. turbo-folk kulturu, koju nikako tačno da podvedemo i pošteno priznamo kao ambivalentno, plodonosno i živućo dostignuće, čini zavodljivom i politički benignom u odnosu na državno pokroviteljstvo, jeste lascivnost, sloboda, očigledna neozbiljnost i nepostojanje viših namjera o „univerazlnim vrijednostima“  i preporučljivosti. Rijalitiji sa svim estradnim cirkusom otvoreno su banalni kao i svaka turbo folk pjesma. Njihova banalna nevinost svodi se na to što nisu pokrov po ideološkim pretenzijama a kada su u ideološkom kontekstu on je transprarentno otvoren, nesakriven, za razliku od državne kulture koja će vam slati poruke u foliji klasika dok će njen određujući međutekst zauvijek ostati samo politički apologetizam.

Zvanična kultura za koju se ištu sredstva, medijski prostor, naredbodavno čak i značaj, bez obzira da li je vođena liberalnim ili konzervativnim idejama i autoritetima, ne ostavlja nikakvu mogućnost upisanoj ili neočekivanoj subverziji jer se definisala kao produkt političkog patronata elite. Nepredvidivost je nemoguća jer je zavisnost nasušna, odnosno finansijka. Pojam vrijednosti se ovdje pojavljuje kao odlična šarena laža i plasirani ideološki korektiv publici u mimikriji od predstava antičkog tragizma, predstavljanja velikih ideja i djela ili neke slične samozadavoljavajuće igre vlastitog talenta i ambicija, ili samo ovog drugog, što je češći slučaj. Na ovaj način umjetnost se, u najboljem slučaju, biranim sredstvima estetike čini ciljano finom i  rafiniranom, ali suštinski dehumanizovanom i lažljivom.

Zašto pokroviteljstvo koje krasi ovdašnju kulturu, taj „vrijednosni striptiz“ ne privlači moralnu zabrinutost publike i analizu kritike? Zašto se naša kultura, njene jadikovke za državnom pomoći, kao i taj sumnjivi savez sa vlašću koji se uvijek konačno objelodani u nekom providnom politički podobnom upravniku pozorišta, pogrešno i nepravedno nazivaju turbo-folkom, stanjem svijesti našeg kiča i vječnim devedesetima kada je zvanična kultura i sve što cilja na ozbiljnost antipod spram otvoreno  neozbiljnog i skarednog turbo-folka? Ono što kulturu ništavila devedesetih, koja se pojavila kod nas kao javno-omržen-potajno-voljeni fenomen, čini autentičnom i drugačijom jeste odsustvo ikakvih postulata i programiranih ciljeva. To je pomireni, otrovni i pornografski nihilizam koji vas ne poziva na grešnu zabavu naredbom ili preporukom kao što to čini ideologija nacionalizma ili prateća uticajna pokroviteljska kultura. To je otvorena banalnost, dostignuti kič prekomjerne gadosti i nježnosti  i bogatstvo ovaploćene gluposti i svih pratećih sadržaja sporednosti koji ništa ne obećavaju, za razliku od poruka i interpretacija ozbiljne kulture što uvijek okončaju u naredbodavnom kolopletu tumač-poruka-primalac. Kultura koja priznaje svoju bezvrijednost uvijek je imala tu nedostižnu ljepotu priznanja bezvrijednosti što se alhemičarski i uporno obnavlja uprkos uzaludnosti potvrđujući ljepotu i vječni, sasvim živ život kiča. Turbo folk nam uvijek govori samo jedno: Orgije su u gradu, i niko ne mari što se nećete pridružiti ili što ćete se sablažnjavati. Mind your own business!

Zato svi rijaliti programi ne zaslužuju stalnu tv kritiku koja se pretvara u besmislenu pridiku koja propušta da se npr. prevori u pamflet protiv sadržaja na programu nacionalne televezije. Bacati hejt na turbo folk umjesto na kulturnu produkciju koja se stvara iz državnog budžeta je najveća politička glupost, odnosno primitivizam i društvena neodgovornost koja se pripisuje kao karakteristika koju promiče spomenuta zabava za milione. Sporadična kultura brzog, neodgovornog, lagodnog, nasilnog i nepristojnog života koja nas kanda šokira svako malo politički je nekontrolisanija, demokratičnija, nepredvidivija i nema namjeru da nam svijet ozbiljno i pretenciozno predstavi „univerzalnim vijednostima“, a s obzirom na svoju raspusnu i nekontrolisanu slobodu nemoguće je tu neozbiljnu „moralnu spodobu“ upotrijebiti kao ideološki korektiv. Nisu rijetki slučajevi kada stvaraoci ove kulture političkim angažmanom u pauzi od kabarea (opet dosljedno i bez ikakvih obećanja i aspiracija) faktorom iznenađenja iznenade horizont očekivanja i kao potpuno difamirane osobe (sa pretpostavkom apriorne nepolitičnosti) iskorištenim publicitetom savladaju glupost većinskog morala boreći se za izvjesni javni interes veoma učinkovito.

Narodna kultura nastala u prčvarnicama, kafanama, vašarima, ulicama, trpjela je svakakve uticaje, nesavršena je i ujedno neopterećena dostignutom ljepotom nesavršentva, nezgrapna je i skaredna kao i svakodnevnica. Nekoherentan sustav koji se može različito tumačiti i iščitavati, kom se mogu pripisati različite tendencije i faze, a pored prisutnog nasilja i bahatosti, u ovoj pučkoj kulturi mogu se pronaći i stidljive vrline koje se ne samoprograšavaju vrlinama, za razliku od državne pokroviteljske kulture ili bilo koje druge, pa i najhumanije kulture koju si možete predočiti jer one po pravilu završavaju u očekivanjima i proglašenim sistemskim načelima.

Ta gadna i ogađena subkultura silikona, opskurnih figura, jada, bijede, sjaja, predivnog kiča, šljaštećih pozornica jefitnih šljokica, vraški je slobodna, zavodljiva, potentna, svježa, nepredvidiva i tako dirljivo svačija, da se svako u nju olako može opisati kao stvaralac ili konzument, po želji ideala jednakosti. Prezrivi pogledi „one prave kulture“ (koja navodno mre zbog ove nesavršene narodne) i svih poklonika koji se oblače u pristojnost, moral i autoritete zgađeni su na ovu grešnu smjesu u kojoj se autoriteti i načela tope, mijenjaju, ukidaju, obnavljaju i gube u prolaznom ništavilu koje nikad samo sebe nije dovodilo u pitanje. Jer u toj rugobi od kulture devedesetih sve traje kratko kao jedna sezona rijalitija ili evergreen Dragane Mirković koji će se zaboraviti dok će Andrić ili drugi „protivnički“ kanon sigurno trajati koje ljeto, desetljeće ili stoljeće duže, prije nego što svrši na istom groblju smrtnika.

Navodno je postojala pošalica građanske raje (kakav divan oksimoron) devedesetih kako pakao zamišljaju kao mjesto u kojem im Dragana Mirković pjeva. Naravno da im je pakao tako blag kada nikad nismo bili dovoljno hrabri misliti pakao kao devedesete u kojima Andrića, ipak neće biti slučajno, citiraju kulturnjaci nacionaliste one iste državne kulture koja nasleđuje Andrićevu u kojoj je on bio autoritet i nosilac ordenja, a Kusturica se potom (samo)nameće kao njegov „prirodni nasljednik“.  U tim istim devedesetima naučna radnica objašnjava potrebu etničkog čišćenja zajedno sa uglednim šekspirolom postulirajući njihovu paklenu ideologiju, ali pakao se ne zamišlja kao taj svijet nauke i ozbiljne kulture, već se raja boji turbo folka.

Tzv. kultura devedesetih je u vizuri ovdašnje ovaploćene moralne srdžbe i službe ipak isključivo u liku netalentovanog i skarednog luča iz Kasindola i njenih još skarednijih i gorih kolega/inica na kojima moralno drkamo ne shvatajući kakve je sve krikove i prohtjeve upio u sebe taj neiscrpni narodni ventil koji zaslužuje i drugačije osvrte.

A pakao je na Balkanu izgleda jedno strašno zabavno i zanimljivo mjesto i bitno je samo ostati daleko od raja. Tamo gdje se čita Andrić, šekspirološke kritike, gledaju Kusturičini filmovi ili Tartif sa političkom elitom u prvom redu. Koncert Seke Aleksić je uvijek bio pošteniji izbor. Ništa vam ne pokušava objasniti. Kič je tako divan dok se topi u prolaznosti moje nevine gluposti. Ozbiljnost ostavljam onima što se usude biti ozbiljni.