Ovi su izbori pokazali svu manjkavost demokracije kao najboljeg od svih sustava, barem u geometrijski podijeljenim državama kakva je današnja Hrvatska, u kojima se predstavnička demokracija ispostavlja tek igrom na sreću, jer dvadeset milijuna eura skupe izbore može, kako vidimo, odlučiti i kakav banalan kvar na gradskom autobusu, ili samo jedna istekla osobna iskaznica.
Teško je zamisliti užas šestogodišnjeg dječaka koji iz hrpe leševa viče “babo, gdje si?”, teško je zamisliti užas šestogodišnje djevojčice koja čeka da joj se mrtva majka probudi, ali neobično je lako iznad njih, s kalašnjikovima u rukama, zamisliti bilo koju od te dvije vojske. Ni jedna ni druga nisu tog jutra krenule graditi nasipe po Bosni, pa pod nerazjašnjenim okolnostima poubijale dvjesto ljudi.
Godinama su tu hrvatski domoljubi polagali vijence i držali mise, dok netko nije primijetio očitu stvar: nigdje se ne spominje Hrvatska! Koji mučenici, za koju vjeru, za koju domovinu? Ne zna čovjek je li to spomenik hrvatskim katoličkim mučenicima s Bleiburga, ili Brigadi mučenika Al-Akse. I jesu li oni stećci uokolo srednjovjekovno katoličko groblje ili šta je.
Ne treba Srbiji more da bi joj potonule sve lađe. Zato danas u toj državi bez mora dvadesetak ljudi sasvim dobro živi od pomorskih nesreća, dok pomorska Hrvatska, sa svim potonulim lađama, osniva agenciju za istraživanje indeksa sreće. I organizira lutriju.
Možda mi želimo da dijete u autu sjedi kraj nas, možda želimo da mališan bude šumaher kao i ćaća, da u krilu malo drži volan, da promijeni brzinu, da ga ćaća slika mobitelom s celerom u pozadini, i kazaljkom na sto sedamdeset, da bude odgojen kao muško, kako je uostalom i nas učio naš ćaća? Otkud, jebiga, Državi pravo da umjesto nas odlučuje kako ćemo odgajati našu djecu?
Niču te terorističke agencije leva-leva, nema tko nema nekog amidžinog malog u Al-Kaidi, svatko danas organizira jeftine sedmodnevne džihade, opći je tu nered i javašluk, pa je sve više i razočaranih vikend-mudžahedina, onih što su u Siriju otišli s glavom u torbi, a vratili se s glavom na ramenima.
I Grad i Država budno tako paze da netko Utemeljitelja ne otuče čekićem ili zalije bojom, da mu se ne popiša na nogavicu, išara zvijezdu petokraku na antifašističko čelo, ili ga, daleko bilo, sa pola kilograma dinamita ne digne u zrak. Da se tamo pridruži svom vršnjaku Nebojši Borozanu, partizanima iz Prvog splitskog odreda i drugovima s kojima je onoga ljeta otišao u partizane, a koji već dvadeset tri godine popišani, otučeni i išarani lete nad Hrvatskom.
Kao klinac gutao je serije o agentima, špijunima i konfidentima, i sanjao kako će jednog dana i sam u kakvom besprizornom kafiću na periferiji razgovarati sa svojim privatnim izvorom iz podzemlja, tetoviranim tipom što su ga bossovi zajebali za neki posao sa Šiptarima, pa mu diskretno na stol stavljati novčanicu od petsto kuna, upoznavajući ga s “kolegom Markom”.
Niste imali pojma da se tog dana igra slavni gradski derbi – kad odjednom pred vama grupa pripitih navijača, u čas vas okružilo petnaestak izbrijanih i tetoviranih bilmeza s bokserima, lancima i bejzbol palicama, a najveći i najbezubiji među njima unio vam se u lice i pita za koga navijate.
Glasajte za Keruma, za dišpet svima što su protiv njega. Glasajte za Keruma zato što su protiv njega udbaška piskarala iz Slobodne Dalmacije. To je isto odličan razlog. Ovo ionako nisu izbori za Gradsko vijeće i gradonačelnika, već za onu neprocijenjivu parcelu slobode kraj kioska na vrh Pazara, vaš hotel Marjan i vaš bazen, gdje ćete svoji na svome kusurom iz kladionice plaćati pelinkovce i sljedeće četiri godine zadovoljno vikati: “Šta je, Tomiću, govno udbaško!”
Zaprepašteno slušajući ključnog svjedoka kako svaki detalj iskaza od prije dvadeset mjeseci sada opisuje upravo suprotno, baš svakome u zemlji, jasno, pala je na pamet ista stvar. Toliko je te iste stvari popadalo na um Hrvata, da je jedna takva jednostavno morala pasti na pamet i šibenskoj državnoj tužiteljici. “Je li netko iz Hrvatske kontaktirao s vama zbog svjedočenja?”, pitala je konsternirana tužiteljica. “Ne”, hladnokrvno je odgovorio Nijemac, “vjerojatno je došlo do greške u prijevodu.”
Elem, nisu oni htjeli razbiti spomenik, gluho bilo, nego praviti novu, suvremenu kanalizaciju. I šta? Lako što se spomenik našao baš na njenoj trasi, nego još ispalo da su pod njim pokopani partizani. Probali su oni, nije da nisu, i
Previše je zapravo u konceptu “obitelji kao temelja društva“ nezgodnih običaja za firmu kakva je Crkva, odveć je to dioničko društvo ozbiljno da bi mu temelj bila takva jedna bučna, komplicirana i nepouzdana životna zajednica sastavljena od razmaženih kćerki, pohlepnih sinova i lukave žene. Ne kaže džabe naš svijet, možda teološki neuk ali raskošno iskusan: Više može žena s mista nega đava izatrka.
Stao se sad vrpoljiti don Stipan, nije još imao takav slučaj, ne zna on što bi Barici dao za pokoru, koliko se Očenaša i Zdravomarija daje za te stvari, pa se na kraju mašio za mobitel i nazvao biskupa. Hvaljen Isus i Marija, pozdravi mladi svećenik, vazda budi, odgovori biskup, htio sam pitati, zacrvenio se don Stipan, koliko mi dajemo za pušenje?
Sve i da niste ni komunist ni komunistički simpatizer, morate priznati da nikad u dvadeset pet godina hrvatske političke reklame nije s manje riječi više kazano. Očitali, eto, komunisti lekciju i lijenoj, zatucanoj desnici, i tupavom, beskrvnom političkom marketingu u Hrvata. I taman da ću se zadivljen do poda pokloniti nepoznatom dizajnerskom geniju, kad mi je tako naklonjenom upao u oči u kutu plakata logotip – HDZ-a.
Ako ćemo šutjeti zbog toga što je jedan ratni zločinac najebao kao homoseksualac – štoviše i utoliko gore, samo zato što je homoseksualac – onda nemamo pravo dizati glas kad zbog homoseksualnosti najebu poštar ili atletičar, kirurg, pilot, član uprave Telekoma, nogometni reprezentativac BiH ili general Oružanih snaga.
© Copyright 2023 tacno.net. Sva prava zadržana.
ENG
