Gdje je u tom genijalnom i pomno razrađenom planu pošlo po zlu, vrag će ga znati, tek točno dvadeset godina kasnije, nema u BiH ni “tri sastavne jedinice”, ni Herceg-Bosne, ni Velike Hrvatske, a bosanskohercegovački Hrvati svedeni su na manjinu opsega predratne srpske zajednice u Hrvatskoj, ako ih uopće ima i toliko.
Ako Vladine službe nisu znale prevesti jednostavni vremenski prilog iz lekcije za šesti razred osnovne škole, strah me i pomisliti što je s prijevodima svih onih silnih stručnih izraza iz pregovaračkih poglavlja o poljoprivredi, ribarstvu, financijskom nadzoru ili, recimo, fitosanitarnoj politici, koje teško razumijemo i na hrvatskom.
Okupit će se društvo nakon podne-namaza, milion je stupnjeva u zraku, žedni oni ko hidrocentrala, a na vratima kafane fotokopirana Odluka Službe za privredu Općine Stari Grad o zabrani točenja alkohola za vrijeme Ramazana.
Navijački puk pod fibrom grozničavo traži karte za finale Lige prvaka na Wembleyu, i već do popodne neki poduzetnici na Pazaru prodaju Gerrardov bijeli dres s brojem osam. Sve tako obično potraje do dva-tri iza ponoći, kad savršeni plan bez ijedne greške minira onaj konobar kod Graše, nervozni neki tip kojega ne zanima odakle novac za brazilske veziste, njemačke stopere i Stevena Gerrarda, nego tko će platiti račun za škampe, jastoga i dvadeset boca Grgićevog plavca.
I u ozbiljnijim državama od Bosne i Hercegovine dogodi se da negdje iščezne neki papir, nestane kakva potvrda, molba ili račun, svugdje se u labirintima državne birokracije zna katkad zagubiti poneki dokument, ali nije još zabilježeno da je unezvjerena sekretarica upala u ured šefa Nacionalnog arhiva u Washingtonu žaleći se kako nigdje ne može naći potpisani original Deklaracije nezavisnosti.
Stjecajem historije, Bosna i Hercegovina i ostale zemlje u regiji podarile su tako čovječanstvu posve novi fenomen: dotrajali kliše o ratnim zločincima iz susjedstva – dragim starcima s mračnom tajnom, mirnim obiteljskim ljudima s lijepim kućama i njegovanim travnjacima, koje bi samo jednoga jutra okružili agenti Mossada, ili SFOR-a, svejedno – ovdje je zamijenio kliše o ratnim zločincima u penziji.
Odzvanjaju Hrvatskom Beethovenovi stavci i Mozartove kanconete i kavatine, nazdravlja se pjenušcem u elegantnim visokim čašama, sve se na blještavim ulicama klanja i klima glavama, podižu se šeširi i ljube ruke milostivama, na seoskim gumnima čita se poezija i sluša jazz, u špelunkama na željezničkim kolodvorima lokalni pijanci komentiraju sinoćnje baletne premijere, a pučke kuhinje beskućnicima i sirotinji dijele kanape sendviče od guščje jetrice s artičokima.
Inspektori detaljno proučili Gospinu radnu dozvolu, sva četiri evanđelja, sve zavjetne knjige i poslanice, pa ispalo da u cijelom Svetom pismu ne postoji na Marijino ime nikakva dozvola za vršenje usluga u telekomunikacijama, niti ikakvih zapravo usluga u bilo čemu!
Šefovi službe čiji je, ako ne jedini, ono svakako važniji smisao bio da zatre svaku ideju o hrvatskoj državnoj nezavisnosti, trideset godina kasnije u toj istoj državi žive nimalo nejavno i posve slobodno, zaštićeni kao velebitska degenija.
Kako misliš, „sranje“?! Imaš nešto protiv istinskog genija našeg premijera i ministra financija? Ne možeš tako, ne možeš mi sad na kraju sve zasrati! Koliko smo dosad, jesmo li došli do tisuću?
Nema više poziva, mobilizacija i čekanja pred uredima vojnih odsjeka, nema više konspirativnog traženja veze, lutanja po šumama i šaputanja lozinki: umjesto u šumu, ili u najbliži vojni odsjek, dragovoljci što su “propustili velike bitke”, za “uživanje u njima po najpovoljnijim cijenama” od sada se prijavljuju na najbližoj trafici.
Ono što suvremena antropologija naziva “bosanskohercegovačkim carem” jednostavno je, kako vidimo, superiorno ljudsko biće, sviklo da mu nema pomoći ni od Boga ni od Države, pa otporno i na pad na glavu s deset metara, i na medvjeđi zub u podlaktici i na metak u lubanji.
Nadmoćno se tako hrvatski duh zajebava s glupim Amerima koji zakonom zabranjuju seks s djevicom, a za svjedoke na sudu pozivaju duhove. Nije u toj zajebanciji ni primijetio kako mu se za to vrijeme i samome duhovi vrzmaju po sudovima. I to bogami na malo višim sudskim instancama nego što je losangeleski okružni sud.
Lude su to godine, pijani i drogirani radili smo u toj dobi mnogo veće pizdarije od upisivanja u Partiju, pa ne bih ja ni Macanoviću, ni njegovim kolegama prestrogo sudio, samo da im je sedam godina kasnije barem malo neugodno.
Strašna Hrvatska, čiji navijači više mrze ostatak svijeta, nego što vole svoju zemlju, kojima su utakmice u Zagrebu tek prilika da ubiju, zakolju i zapjevaju ustaške bećarce, a utakmice na strani zgodna prilika da sravne malo tog nepoznatog, šarenog svijeta sa zemljom, protiv slabašne, pičkaste Škotske, čiji navijači osnivaju fondacije za pomoć nezbrinutoj djeci i u Zagreb, kao uostalom bilo gdje, dolaze tek da popiju državne rezerve piva, pošalju dvije-tri ture domaćinima i nasmijani se prošetaju ulicama u kariranim suknjama, pa djetinje veselo grle i fotografiraju s prolaznicima.
Preživjela žilava nada i križarske i napoleonske, i Prvi i Drugi, i sve balkanske ratove, pa se nesretnica na kraju obrela u Bosni i Hercegovini usred pata. Samo je jedno jutro prolaznici našli mrtvu, na klupi u onom sarajevskom parku. Navodno se ubila: pronašli kraj nje nekoliko praznih bočica antidepresiva i oproštajno pismo.
© Copyright 2023 tacno.net. Sva prava zadržana.
ENG
