ENG
TV1 I HAYAT: DETALJNO O ZLOSTAVLJANJU UBIJENOG DJEČAKA
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Obje TV kuće podsjetile su na detalje o zlostavljanju dječaka Smaje Ćesira. Da li su to, zaista, informacije od javnog interesa? Nije li značajnije ukazati na različite aspekte ove teme i propitati odgovornost šire zajednice?
Piše: Amer Tikveša, analiziraj.ba
TV1: TOMISLAVU NIKOLIĆU IMA KO DA PIŠE
22. – 28. juni 2015.
GDJE SU GRANICE ETIČKOG IZVJEŠTAVANJA? Na TV1 su sedmicu počeli s presudom ubicama dječaka Smaje Ćesira. Njegovoj majci, očuhu, djedu i neni. Izbor sam po sebi nije loš jer presudom (ukupno 80 godina za majku i očuha) sistem pokazuje da djeca mogu računati na njegovu brigu. Naravno, ako na to gledamo samo iz ugla te presude. Međutim, nije potencirana veća odgovornost djeda i nene koji zločin nisu spriječili, a i sami su znali učestvovati u zlostavljanju dječaka. Gdje je odgovornost lokalne zajednice, svih tih ljudi koji “nisu primijetili” ništa čudno u vezi sa Smajom? S druge strane, nismo dobili informaciju o Smajinoj sestri, gdje je ona sada? Da li u nekoj ustanovi ili s ocem? Koliko sistem ulaže u njenu rehabilitaciju s obzirom da je i ona pretrpjela zlostavljanje? Imali smo, s druge strane, podsjećanje na sve užase, detaljno opisane o tome šta je Smajo sve pretrpio. To je senzacionalizam. Izvještavati o tome čime, gdje i do koje mjere je dijete udarano znači zadovoljavati ljudsku znatiželju u njenom najmorbidnijem vidu i to ozbiljan medij sebi ne bi smio dopustiti.
ŠTA KAŽU EKSPERTI? I ove sedmice, više nego aktuelan, bio je Naser Orić. Ono što je interesantno da od početka slučaja nismo imali nikog iz Tužilaštva BiH da odgovori na pitanja koja se tiču te institucije. Prije svega, zašto toliko dugo i u vezi sa čim traje istraga o Naseru Oriću u tom tužilaštvu? I drugo pitanje jest sporazum o ekstradiciji između Srbije i BiH. Imali smo suprotstavljene stavove bošnjačke i srpske strane u vezi s tim, a tu nema šta da bude suprotstavljeno. Dovoljno je bilo javnosti predočiti sporazum i čuti ekspertsko mišljenje o tome da li je ili nije srbijanski zahtjev za izručenje pravno osnovan.
Gost jednog od dnevnika bio je i načelnik Opštine Srebrenica Ćamil Duraković. On je govorio o mogućem odgađanju obilježavanja godišnjice genocida i kolektivne dženaze koju tom prilikom treba obaviti. Razlog je bio strah od mogućih incidenata ako Orića izruče Srbiji. Dosta je prostora ostalo da se odluka o odgodi dženaze tumači kao manipulacija žrtvama u svrhu puštanja Orića. Duraković nije imao nijedan dokaz, nijednu analizu sigurnosne situacije koja bi govorila u korist opravdanosti njegove sumnje. S tim je voditelj Ognjen Blagojević trebao izaći na čistac. Šta je to što ljude inače drži mirnima, ne tjera ih na osvetu, iako se u pojedinim mjestima susreću s vlastitim zlostavljačima i ubicama svojih najmilijih? Kako to da dosad konkretno u Srebrenici nisu pravili incidente? Valjda je ubistvo vlastitog djeteta veći poriv za osvetu ili šta već od hapšenja Orića?
Ove sedmice na TV1 imali smo povećan interes za obrazovanje. U jednom slučaju tema nije dobro obrađena. Opet se radilo o Srebrenici. Tačnije, o izučavanju genocida u školama. Ministrica obrazovanja FBiH rekla je: “Samo se evidentiraju činjenice bez nekakvog subjektivnog interpretiranja tog događaja.” Ostalo je nejasno da li je to njena uopštena konstatacija ili žaljenje što nema subjektivnih interpretacija. Direktor Instituta za Istoriju u Sarajevu naveden je konkretnije. On kaže: “Ja mislim da je to loše, jer koliko god činjenice bile važne, važne su i interpretacije.“ Ernad Metaj nije nam predstavio o kojim je interpretacijama riječ i zašto je to za istoriju kao nauku dobro?
NIĐE NA SVIJETU NEMA: Potez Tomislava Nikolića koji je zatražio sjednicu Predsjedništva BiH na kojoj bi se trebalo izjasniti o Rezoluciji o Srebrenici s pravom je okvalificiran kao petljanje u stvari koje se tiču druge zemlje. Međutim, novinar Kenan Ćosić, koji je uradio prilog o toj temi, nikako nije smio ići u kvalifikacije kao što su “bezobrazluk” ili “diplomatski skandal dugo neviđen u Evropi”. Takvo što se moglo dokazati a da tim kvalifikacijama događaj ocijeni gledalac. Ovako je prilog bio ocjenjivački, navijački, tendenciozan, pristran.
Kad su regionalni odnosi u pitanju, treba navesti izvještavanje o izjavi Aleksandra Vulina koji je za Alojzija Stepinca rekao da je ustaški vikar. Oba puta, koliko je o tome izvještavano, naglašavano je kako to utiče na odnose između Srbije i Hrvatske. Zaboravljeno je da jedan dio političke scene u BiH, kao i dobar dio stanovništva, Stepinca smatra za sveca. Morali smo, dakle, imati i bh. ugao gledanja na stvar.
PLUS SEDMICE
Osim prethodno navedenog, tokom sedmice bilo je još nekoliko sitnijih propusta. Ostatak sadržaja, a to je ogromna većina, bio je obrađen u skladu s profesionalnim standardima. Međutim, teško je bilo šta izdvojiti što bi kvalitetom odudaralo od prosjeka TV1.
MINUS SEDMICE
Senzacionalističko izvještavanje o slučaju smrti dječaka Smaje Ćesira.
OCJENA: 6
HAYAT TV: SVE VIŠE PROGRAMSKIH I TEHNOLOŠKIH INOVACIJA
22. – 28. juni 2015.
KO JE SVE ODGOVORAN? Hayat je, također, imao prilog o slučaju Smaje Ćesira. I oni su imali detalje zlostavljanja dječaka, što im, kao ni u slučaju TV1, ne ide u prilog. Međutim, kao sagovornika su imali i Smajinog oca. On je skrenuo pažnju na odgovornost djeda i nene i na to kako im je kazna premala s obzirom na odgovornost. Ukupno su dobili pet godina, a bili su saučesnici u zlostavljanju. Tako mala kazna zahtijevala je dodatnu elaboraciju koju od Hayata nismo dobili. Također, ni oni se nisu sjetili da upitaju šta je bilo sa Smajinom sestrom. Ono čega se, pak, jesu sjetili, jest podsjećanje na slučajeve zlostavljanja djece koji su dospjeli u javnost, te na (ne)odgovornost vlasti u vezi s tim slučajevima.
JER NAS SE TIČE: Kad je Naser Orić u pitanju, na Hayatu mu nije dat prevelik značaj – ništa više od vijesti, bez tendencija pristranosti ili patriotskog izvještavanja. To jest korektno, međutim, i u tom slučaju nedostaju oni odgovori koje ni TV1 nije imala. Ipak, otišli su korak dalje u jednoj stvari, a to je anketiranje građana. O Oriću su 27. juna govorili građani Sarajeva i Istočnog Sarajeva. Iako bez odgovarajućih informacija donose kategorične sudove, bilo je interesantno pokazati da su ta mišljenja suprotna po principu ratnih linija razgraničenja. Toliko godina iza rata te linije još postoje u glavama, zbog čega bi se trebali možda i najviše brinuti mediji. Ako ne postoji medijska blokada, pa građani Istočnog Sarajeva mogu slušati sarajevske medije, i obratno, zbog čega građani onda ne vjeruju medijima iz drugog entiteta? Da li su baš građani “zadrti” ili je doza tendencioznosti i subjektivnosti medija i novinara toliko očita? Istog tog dana imali smo i prilog koji je u najavi bio obećavajući. Najavljen je kao prilog o Zalazju i kao Hayatov. Prilog jest bio o selu Zalazje i njegovom jedinom stanovniku, ali nije bio Hayatov, produkciju potpisuju Prijatelji Srebrenice. Međutim, ako se za ključnu temu bh. medija Nasera Orića sumnjiči za ratni zločin u Zalazju, krajnje je neprofesionalno biti u tom selu a ne spomenuti tragove rata. Pogotovo je neprofesionalno ne upitati jedinog stanovnika sela o ratnim dešavanjima.
Međutim, tog dana propraćena je i aktivnost Inicijative “Jer me se tiče”. Obišli su mjesta stradanja svih naroda od Hadžića do Dretelja. Jako je važno ne biti novinarski slijep za te akcije i ne prešutjeti zločine “svoje” strane. Hayat je u tome uspio.
PLUS SEDMICE
Izvještavanje o novorođenim lemurima u Pionirskoj dolini. Da o tome više saznamo, potrudili su se Nerma Turić i Veldin Čustović 24. juna. Radi se o ugroženoj vrsti za koju je rijetkost da se razmnožava u zatočeništvu. Rijetka je kod nas novinarska svijest o značaju životinjskog svijeta, pogotovo ugroženih vrsta. Osim toga, ovo izvještavanje moglo se nazvati tri u jedan – informativno, edukativno i zabavno.
MINUS SEDMICE
Priča iz Zalazja koja je sama po sebi dobra, ali joj ne valja kontekst. Bolje je bilo ne ići u Zalazje kada Nasera Orićasumnjiče za zločin u tom selu ako se već o tome nije željelo reći ni riječi.
OCJENA: 7
KOMPARATIVNA ANALIZA
Šta nedostaje na obje televizije, pokazano je na TV1, na kojoj je to prvi put urađeno otkad tu televiziju potpisnik ovih redova prati zarad analize. Bio je to TV komentar koji je uradio Sedin Ćenan. Ovdje neće biti riječi o sadržaju komentara, već o formi kao takvoj. Naime, ako već ne želi da se odstupa od 30+ minuta dnevnika, neophodno je razmišljati o češćem uvođenju ove forme. Jednostavno, na dnevnoj bazi ili nema sadržaja ili medijske kuće nemaju kapaciteta da sav potreban sadržaj kvalitetno obrade. TV komentar u tom smislu nije zahtjevan, a, ukoliko je dobro urađen, on sadrži i notu informativnosti i edukativnosti, te može biti i zabavan. I sam po sebi je značajan oblik novinarskog izričaja, a dodatnu vrijednost mu daje to što se zahvaljujući njemu konstruktivno mogu izbjeći neki nedostaci. Bilo da se radi o nedostatku kapaciteta da se dnevnik kvalitetno ispuni ili da se radi o nedostatku događaja koji bi bili vrijedni dnevnika. Bilo bi dobro da TV1 nastavi s ovom formom, a da je Hayat uvede.
ISTIČEMO
Hayat je plasirao aplikaciju za tablet zahvaljujući kojoj će biti moguće sadržaje Hayata pratiti i putem tih uređaja. Više je puta ovdje to direktno ili indirektno rečeno – Hayat je televizija koja računa na informatičku i tehnološku pismenost svojih gledalaca. To su još jednom posvjedočili. To pokazuje da ne čekaju da neko drugi “opismeni” TV publiku ili da dovoljan broj ljudi stekne materijalne uslove kako bi mogli koristiti sve blagodati tehnološko-informatičke civilizacije. Hayat radi tako da ih spreman dočekuje u budućnosti.
Autor/ica 👤tačno.net
