PUTEVIMA OČAJNIKA: MOGU LI MEDIJI SENZIBILIZIRATI JAVNOST ZA PROBLEME MIGRANATA?

Povezani članci

• APRIL U REPUBLICI SRPSKOJ: O POKOJNICIMA SVE NAJLJEPŠE
• ISTRAŽIVAČKO NOVINARSTVO PET GODINA ISPRED TUŽITELJSTVA
• SEKS I MEDIJI: Od naučnih studija do ljubavnih vradžbina
• TV1 I HAYAT: SREBRENICA NIJE SAMO BOSANSKA PRIČA
• DR. EMIR TALIREVIĆ: PATOHISTERIJA JEDNOG MOĆNIKA
• ZAGREBAČKI START O BiH: A KTO JE TA, ŠTA JE TA, DA PROSTIŠ…

Kaže se da tko ima medije, ima i vlast. Time se želi istaknuti koliko mediji imaju snažan utjecaj na javno mnijenje. Mogli bismo postaviti pitanje koliko mediji svoj utjecaj mogu iskoristiti za pozitivne stvari. Tada govorimo o društveno odgovornim medijima. Koliko mediji mogu senzibilizirati javnost za probleme ljudi u nekom dijelu svijeta?

Piše: Nino Zelenika, analiziraj.ba

Već mjesecima svjedočimo humanitarnoj katastrofi koja se dešava na obalama Sredozemnog mora. Ljudi se izraznih zemalja Afrike i Azije u nakrcanim brodicama pokušavaju dokopati europskog tla u nadi za azilom i boljim životom u bogatim zemljama Europe. Mnogi nikada ne stignu do konačnog odredišta, za neke putovanje završi na dnu Sredozemnog mora, a za mnoge u azilantskim centrima gdje se agonija produžuje na neodređeno.

Svjetski mediji redovito izvještavaju o ovoj temi. Na našim prostorima posebno se ističe Al Jazeera, koja priloge na ovu temu objedinjuje pod naslovom “Putevi očajnika“. Već sami naslov sugerira gledateljima dozu suosjećanja jer je imenica “očajnici” emotivno obojena. No, koliko vijesti o mukama ovih ljudi dopiru do srca i uma gledatelja? To je nemoguće izračunati, ali ako je suditi po reakcijama u svijetu, ne mnogo. Mađarska vlada gradi zid na granici sa Srbijom da spriječi ulazak imigranata na svoj teritorij, Europska unija raspravlja da li primiti 20 ili 40 tisuća imigranata, što je kap vode u oceanu očajnika. Samo Sirija ima 4 milijuna raseljenih, od čega se većina nalazi na teritoriju susjednih zemalja (1,8 milijuna u Turskoj, 1,2 milijuna u Libanonu, itd.). Najviše suosjećanja i ljudskosti pokazuju oni ljudi koji imaju izravni kontakt s migrantima, mada mediji prenose da se i među njima nađu oni koji pokušavaju izvući osobni profit iz tuđe tragedije (lokalno stanovništvo koje migrantima prodaje robu i usluge po mnogo skupljoj cijeni od uobičajene).

Čini se da svakodnevno izvještavanje o “putevima očajnika“ kod gledatelja dnevnikâ vremenom izaziva učinak suprotan od očekivanog – umjesto senzibiliziranja, gledatelji postanu tromi i nezainteresirani. Postane im to svakodnevna vijest, kao vremenska prognoza. S tim što se vremenska prognoza prati s većim zanimanjem.

U filmu Hotel Ruanda, koji je snimljen po istinitom događaju i govori o genocidu u Ruandi, Paul Rusesabagina, ruanđanski Schindler, Hutu koji je spasio oko 1.300 Tutsija, razgovara sa američkim novinarom koji je upravo snimio prizore brutalnih zločina.

Paul Rusesabagina: Drago mi je da ste to snimili i da će svijet to vidjeti. Samo tako imamo priliku da ljudi interveniraju.
Novinar: Ako nitko ne intervenira, je li to ipak dobro pokazati?
Paul Rusesabagina: Kako ne bi intervenirali nakon što vide ovakve grozote?
Novinar: Ako ljudi vide ove snimke, reći će: “O moj Bože, to je strašno” i nastaviti večerati.

Bilo bi nepošteno reći da ovo vrijedi za sve ljude koji prate vijesti. Postoji dio javnosti koji je društveno osviješten i koji je aktivno uključen u rješavanje ovoga problema. Međutim, medijima se prečesto daje puno veći utjecaj no što ga oni realno imaju. Običan čovjek, okupiran borbom za vlastitu egzistenciju, nema uvijek vremena baviti se globalnim problemima. Zabrinutost za globalna pitanja obično traje koliko i vijesti. Tolika je snaga medija.