KAKO NAM SE SERVIRAO TERORIZAM?

Povezani članci

• APOSTROFIRANJE ILI MORALIZIRANJE?
• DOSADNO PRAZNIČNO NOVINARSTVO
• BORO KONTIĆ: RADIO JE BIO MOJA VELIKA PRIČA. OD NJE NIJE OSTALO NIŠTA!
• TV1 SERIOZNIJA OD HAYATA
• ŠTRAJK! RADNICI GLAĐU, NOVINARI VIJEŠĆU
• RTRS I FTV: U FEDERACIJI PROBLEMI, U REPUBLICI SRPSKOJ – MED I MLIJEKO

Terorizam izaziva višestruke podjele, strahove i nelagodu u društvu i zbog toga bi pristup medija u prvim satima i danima trebalo karakterizirati isključivo izvještavanje na činjeničnoj podlozi

Piše: Uglješa Vuković, analiziraj.ba

Sad je već savim izvjesno da su novembar oblježili teroristički napadi. Onaj u Parizu koji je izazvao svjetsku pažnju i drugi u Rajlovcu koji je bio predmet domaćeg interesovanja.

Fizionomija terorističkih napada najčešće je pažljivo osmišljena sa namjerom izazivanja pažnje i straha, pa svaki napad ima obilježje tragičnog spektakla i medijski atraktivnog performansa koji se sjajno uklapa u senzacionalističke uređivačke politike. To se vrlo dobro vidjelo i na primjeru BN-a dan poslije rajlovačkog napada kada se dramatičnost samog događaja naknadno postizala intervjuisanjem tugom shrvanih članova porodice kako bi se, na krajnje nepošten i nemilosrdan način, prikazala dubina lične i porodične tragedije. Napad u sarajevskom naselju smatra se terorističkim napadom jer su ubijeni pripadnici Oružanih snaga, ali do danas se ne zna da li iza samog čina stoji određena ideologija, skupina ili pojedinac. BN-ovi urednici nisu dvojili, te se odmah pojavljuju tvrdnje da je počinilac vehabija, i da se radi o vjerskom terorizmu. S druge strane, Hayat si nije dozvolio eksplicitno etiketiranje, ali su takođe uočene igre sa spekulacijama o pozadini napada.

Opisani pristup zabrinjava jer terorizam izaziva višestruke podjele, strahove i nelagode u društvu i zbog toga iziskuje odgovoran i obazriv pristup medija koji bi se u prvim satima i danima trebali baviti isključivo izvještavanjem na činjeničnoj podlozi. Stanovite vrednosne interpretacije su uvijek prisutne, ali one ne bi smjele biti određujuća karakteristika prvobitne obrade. U prvim satima napada u Parizu ozbiljne globalne svjetske mreže su npr. izvještavale o broju ubijenih, povređenih, lokacijama, a tek potom slijeduje saopštavanje informacija o izvršiocima, sve sa ogradama, jer razumljivo je da je nemoguće odmah imati provjerenu i sigurnu informaciju. Laži, propaganda i dezinformacije o velikim događajima se dobro pamte, te ne mogu i ne trebaju proći nekažnjeno kod publike. Čini se da Hayat i BN nisu previše marili o osjetljivosti događaja koji su nas zadesili u proteklom mjesecu, niti su urednici bili svjesni da se radi o krupnom poduhvatu. Zato je moguće da su obje televizije, dva dana poslije masakra u Francuskoj, dopustili si saopštavanje vijesti o novom napadu i žrtvama na memorijalnom skupu, iako se ubrzo ispostavilo da se radi o dezinformaciji. Uz to, postojala je stalna težnja za interpretacijama i vrednosnim kvalifikacijama, i to je bilo očigledno u ukupnoj postavci, ali i skoro svakom pojedinačnom prilogu. Na Hayatu je pariski napad prevashodno gledan očima nepravedne svjetske crne hronike koja zaboravlja bejrutske žrtve (koje su i sami izostavili u svojim Vijestima), dok je na BN-u rajlovački napadač odmah vehabija, što dalje znači da se mjesto oglašavanja ustupa svudoglašenom ministru bezbjednosti. Dva privatna medija sa uređivačkim politikama koje se naziru iz datih opisa savršeno se uklapaju u BiH podijeljenju po etničkom ključu gdje terorizam ima samo jedno ime i pozadinu, ili gdje se strah od povezanosti sa sa istom pozadinom brani bestidnim cinizmom.