Isus Hrist je bio komunista

Povezani članci

• A što još hoćete?
• Oproštaj od 2015. godine – gora si od prošle, ali i puno bolja od one koja tek dolazi
• Idemo u susret fašisoidnom korporativnom imperijalizmu
• Projekt Gotovina: Tko se sve ogrebao za djelić herojskog mita?
• Kako nas uče da hodamo “otraške”
• Reuf Bajrović: Šestorku vole oni koji misle da njihov zločin predstavlja herojstvo

Da je Hrist pripadao taboru socijalista vidi se otuda što se zauzimao za sirotinju i družio se s njome, kao i iz toga što veli: “ljubi bližnjeg svog kao samog sebe, a bližnji naš, veli, jeste svaki čovjek na svijetu”. Uz to je govorio da su mantijaši kao okrečeni grobovi koji se spolja bele a unutra su puni smrada i nečistoće to jest pokvarenosti i nepoštenja. Ove njegove riječi svako će naći u jevanđelju Matijevu

Sad ćemo da vidimo šta vrijedi i ukoliko je istinita njegova ”premudra uredba i cjelishodno proviđenje” koje uživaju njegova blaga djeca. U jednom kraju vlada tiranija, nepravda i ropstvo zbog čega bjesne krvave revolucije između ugnjetača i ugnjetenih, a udrugom haraju razne epidemije: kolera, tifus, svakojake groznice, ospice, vrućice itd. U onom kraju vlada užasna suša, gdje ljudi umiru od silne sunčane pripeke i gube svu ljetinu, a u ovom naprotiv bjesni užasna bura, oluje i poplave koje jatomice upropašćavaju, grabe i satiru nesamo usjeve i marvu nego i zgrade, kuće, alate i ljude. Pomislimo samo šta je nedavno bilo u Češkoj, Francuskoj, Švajcarskoj, u Mađarskoj sa Segedinom, Budimom i drugim zemljama, pa onda one omanje poplave oko Dunava, Save, Tise, Morave itd. Sile sija varoši, cela, imanja i naroda potopljeno i uništeno, pa baš nigdje se ne pojavi pravedni i premilostivi bog da pomogne svoje vjernike i štetu im naknadi. Narodi su njemu vječito davali priloge, a on njima ne da ništa ni onda kad su iz temelja upropašćeni. Groznog je srca otac nebeski! Ne samo to nego na sjeveru djeca preblagog nebeskog oca skapavaju od teške zime ma da se oblače u trostruke kožuhe, a na drugoj strani, bliže ekvatoru, ni goli stanovnici ne mogi danju opstati na zemlji od teške vrućine, nego kopaju zemunice i bježe pod zemlju. Ovdašnju božju djecu biju gromovi, a tamošnju glad i mrazovi, tlja i gusjenica pretvoriše sve u pustoš. U ovim kolibicama čami, boluje i umire vječiti radnik zbog pritisaka, oskudice u hrani, golotinje i umora; a u onim prostranim palatama bijesni, raskalašni i od nerada i silnog preizobilnog jela, pića i luksuza leškare i blaguju ugnjetači, grabljivci, varalice i krvopije ljudstva. Onamo radnici izrađuju po vas dugi dan teške i opasne poslove, pa im silni ovog svijeta dnevno bace kao nagradu tek po dinar, dva ili tri, a ovdje pape, patrike, sultani i milionari, fabrikanti pored balova, salona, pozorišta, kartanja, bilijarenja i harema, pregledaju i potpisuju presude, mjenice, dekrete i podobne lakoće, pa zato su ipak nagrađeni dnevno po 1.000, 50.000, 70.000 dinara u gotovom novcu, kao što smo to naprijed spomenuli. Negdje ljudi – ta božja deca – boluju i umiru od nevolje, zbog oskudice zemljišta, a toliki prosto roba pola zemlje leži pokriven ledom i snijegom, a oko ekvatora pjeskovit bez ljudi i neplodan. Zašto ne bi ”svemogući” bog učinio to zemljište rodnim za svoju djecu?

Nećemo govoriti o užasima zemljotresa i aktivnim vulkanima koji užasavaju ljudstvo, krše zemljinu površinu i zgrade i zatrpavaju čitave varoši, ljudstva i imanje pod struju lave, pod njene goleme valove ubezdanu mora ili zemljine provalije. Da li se tu premilostivi bog igra žmurke sa ljudima i njihovim namirnicama? Ili je to valjda božja šala sa svojom milom dječicom? Zbilja! Jesu li premudro stvorenje: zmije, gušteri, krtice, miševi, bube, gusjenice, vrane, svrake, uši, buve, kukolj, glavnica – kljasti, gluvi, nijemi, ćoravi, suludasti, krastavi, gušavi itd. I pored svega toga užasa crkva neprestano uči na ”jutarnji” i na ”večernji”: ”svjako je dajanije božije blago i svjak dar soveršen jest”, a to će reći našim jezikom: sve je čestito što bog daje, i sve je savršeno što je on stvorio i darovao ljudima. Pored tog navedenog strahovitog haosa u društvu i prirodi, otvoreno i neprestano uči nas sveta majka crkva, sveta spasavajuća vjera da je bogu tako jako omilio svijet da je i sina svog jednorodnog odredio na žrtvu radi ”spasenja ljudskog”. Ili je ovo laž ili je bog veliki petljanac. Prvo, zašto se on sam nije dao na žrtvu nego sina poslao, a drugo, što će žrtve koje ništa nisu koristile? Ako ima snage i ljubavi prema ljudstvu neka samo reče, pa da bude sve dobro.

Zdrav razum ne vidi u svemu pomenutom uređenju zemljinom i svjetskom ama baš nikakve božanstvene svemogućnosti ni pravičnosti ni premudrosti već vidi sve suprotno. On vidi, poznaje i priznaje da sve te i cjelishodne i necjelishodne pojave proizilaze po prirodnim zakonima prema kojima sve na svijetu biva bez ikakvog udešavanja prema ljudskim potrebama. A pravedne i nepravedne uredbe, pametni i budalasti običaji zavise od pameti ili od gluposti ljudskog društva. Naravno, obični razum odmah na ovo potegne svoj pretpotopski razlog rekavši: a ko je drugi dao čovjeku taj razum no ”svjemogući” bog? – čist razum odgovara da ni to nije bog dao. Tijelo se razvija pomoću vazduha, toplote, svjetlosti, hrane, pića i rada. Oduzmite ovo čovjeku, kao i svakom drugom živom stvoru koji raste, pa će odmah sve uginuti, pa ma za njegov život svi svjetski krupni i sitni mantijaši koljeno priklono boga molili i ma se sva zemlja u saborne crkve obratila. A razum čovjekov zavisi od društva i prirodnih uslova. Odvojte dijete od društva i ostavite ga u šumi sa svinjama, i ono će, ako ga životinja ne pojede, postati divlji i pasti travu sa ostalom marvom. A rastući u društvu čovjekovom, malo pomalo navikne i nauči se onome što u društvu vidi i čuje. To je jasna istina, pa stoga velimo: ako je, dakle, mantijaški bog kadar da pokori pomenuti djelokrug i postojeće pojave prirode i da pred našim očima izvrši sve ono što je za sve ljude dobro i srećno i što pomenuti radnici vrše i stvaraju, onda smo i mi gotovi poštovati njega isto kao radnika i prirodu, pa još i više, ako se pristoji bogu kao sultanski zahtjeva od ljudi proslavu i pokornost, molbe i dacije. Ako li pak ne može ili neće to učiniti, onda ne samo što nije vrijedno činiti toliku počast i tolike troškove oko imena njegova nego je to čak ludo i nedostojno od strane njegovih dojakošnjih poštovalaca, jer to je najluđe idolopoklonstvo, ali samo u finijem obliku no što su činili prastari divlji narodi.

Obični razum i crkva upućuju svijet da jednako brine o duši, o raju i paklu; a čist razum veli: takozvani raj i pakao takođe je zlonamjerna mantijaška izmišljotina kojom su lakše mogli da plaše i globe narod. Jer zbog raja i pakla narod je morao činiti priloge ”majci crkvi”, to jest mantijašima, da bi mu sveti oci duhovnici isprosili oproštenje od boga i pripremili mjesto u carstvu nebeskom, u raju. Radi tog cilja izmišljena su i krilata djeca – anđeli i crni rogati krilati đavoli. Radi toga su izmišljene crkve i molitve, krštenje i vjenčanje, opjelo i zadušnice. Bez svake te mašinerije i spekulacije ne bi mogli crkveni i državni ugnjetači da tako lako zaglupe narod, pa ga globe i uvjek drže pred očima.

Prepredeni ugnjetavači su znali da je narod nezadovoljan svojim ropskim stanjem i teretnim državnim uredbama. Znali su da će on početi da u odmorne dane premišlja u društvu o svojim nevoljama, pa tako može naći uzrok nevoljama i otpečatiti dogovor i organizaciju kako će rastrgati sve uzroke i niti što narodu donose nesreću. A ko je drugi nitio i otkrivao te niti ljudskih nesreća nego mantijaši, sluge boga i oltara, a oni su onda bili vlasnici i državne i crkvene uredbe. Stoga su oni u odmorne dane sabirali narod oko sebe i kljukali mu u glavu da se neprestano moli, da misli o bogu, raju, paklu, o svojim tješkim grijesima, i da nikad ne zaboravi da će svi oni naslijediti carstvo blaženstva vječitog u raju koji pate i trpe ovdje na zemlji i slušaju svoje starješine i nastavnike, propovijedajući svijetu božju riječ što glasi: ”povinujte se vlastima, jer je svaka vlast od boga”, i ”ko pretrpi do kraja, spasiće se”. Da je crkva zaista težila za tim da stvori glupav i pokoran narod vidi se iz crkvenih knjiga, iz ”svete liturgije” koja pjeva: ”blaženi su oni što su krotki i duhom nišči”. I valjda je zato množila i još jednako množi carstvo mrtvaca na nebu.

Pa rašta onda bog stvara revolucionare-ljude? Manje bi zavrzlame bilo da umjesto ljudi stvara samo ovce, pa – mirna Krajina. One su i krotke i ”’ništave duhom”. Bar tada ne bi trebalo ni pakla, ni đavola, ni crkvenih molitva, ni mantijaša, ni svekolike sadašnje gluposti što se zbog toga rađa i traje, podržava i potpomaže. Ili valjda bog ima pasiju, ćef mu je gledati kako se svijet muči, strada, globi i u paklu gori kao što su rimski tirani uživali, popijevali i poigravali od radosti gledajući kako Rim gori uplamenu i kako lavovi raskidaju ljude u cirkusima-pozorištima? Takvih budalaština puno je sveto pismo, a isto tako i sve propovjedi sitnih i krupnih mantijaša. Raj su opisali tako basnoslovno i kitnjasto da bi čovjek pomislio kako je u njemu urnek svih krasota i naslada. Muhamedanski mantijaši još poetičnije pretstavljaju krasote raja veleći da će se tamo vjernici, pored ostalog uživanja, koristiti i ”hurijama” koja će i poslije supružanskog snošaja dovjeka ostati djevojke kao bogorodica pored Josifa i rođenja Hristova ”djeva”. Samo je čudo nama zašto se i jedni i drugi ne poubijaju da te krasote čas prije uživaju gore na nebu, nego ovdje žive, te globe i varaju narode. I u tome se sastoji njihov moral i njihova briga za povjereno ”stado”. O, blaženog stada, koje im još i danas vjeruje i prilog daje! Dokle li će tako?

No čist razum i naučni durbin ne vide u nebu i raja ni pakla, ni Hrista, ni Bramu. On vidi tamo beskrajnu prostoriju i bezbrojne zvijezde koje su djelimično mnogo vjeće od ove naše zemlje. Stoga veli: more, ljudi! Manite se vi te religiozne petljarije! Ne trošite ni snage ni zdravlje svoje oko nebeskih, božanskih sanjarija od kojih još niko koristi nije video, niti će vidjeti, pošto toga nema. Nego umjesto toga razmišljajte i izučavajte iz čega se sastoji vaše tijelo i šta mu treba pa da ono bude zdravo, promišljajte kako ćete ukinuti sve ono što vam rađa nesreću, pa udesiti uredbe u društvu onako da svima vama donose sreću, jednakost, znanstvenost i bogatstvo; izučavajte prirodu i njene zakone da bi ste lakše mogli upotrebiti i koristiti ljudstva itd. To je dostojno ljudstva i istorije, to je cilj kulture i progresa, to je zadatak nauke i ljudi, to je najčistiji moral u svemu svijetu.

Uostalom moramo priznati da i sami državni zakoni poriču biće boga, prvo, tima što je zakonom odobreno izučivanje prirodnih nauka koje iz temelja poriču biće boga, a osobito embriologija, fiziologija, fizika i hemija, a, drugo, što država ne kažnjava ljude koji psuju po ulicama i birtijama po sto bogova, Hristosa, bogorodica, anđela i krstova, a opsuje li ko vladajućeg monaha i caricu, odmah ga hvataju, zatvaraju i osuđuju na robiju.

Obični stvorovi vjeruju i tvrde da je biblija ”sveta knjiga-sveto pismo”, pa zbog toga se na svemoguće načine tumači usmeno i pismeno odraslom i neodraslom svijetu. I da bi tu golemu knjigu takoreći ukljukali narodu u glavu, ona je na svima jezicima uopšte i napose štampana, te se preko misionara po svemu svijetu razdaje i besplatno i za jevtinu cijenu. čist razum vidi i veli da je takozvano ”sveto pismo” skup, zbornik mantijaških izopačenih i glupih izmišljotina i da više vrijedi za čovječanstvo jedan tabak fizike, fiziologije, hemije, no sve crkvene i bogoslovske knjige što su napisane od iskona do danas. Kao potvrda ovog, evo činjenice: kod svih vjerujućih, u svetom pismu najvažnija je i najsvetija knjiga ”Jevanđelje” i ”Apostol”, i kada se ona čita milioni pravoslavnih i krivoslavnih sagnu glavu ili padnu na koljena radi veće počasti i marljivog slušanja, a zatim je ljube i darivaju. Pa šta nalazimo u toj tako svetoj i poštenoj knjizi? Evo šta: U Jevanđelju Matejevu, u glavi šestoj, i stihovima 25, 26, 27, 28, 29, 30 i 31 stoji da se ne brinemo za svoj život, šta ćemo jesti i nositi, no da se ugledamo na ptice nebeske koje, veli, i ne siju i ne žanju, ne sabiraju u ambarove, pa ih otac hrani. Dalje, šalje nas da se ugledamo na cvijeće, ljiljan i drugo voleći kako i ono ništa ne radi, pa ljepše je obučeno i ukrašeno nego Solomon u svojoj slavi i u svom bogastvu. Po toj božanskoj nauci svetoga pisma mi treba da uništimo i škole i nauku, i radionice i alate, – dakle, i svu kulturu, pa da goli golcati u zimi ili u snijegu očekujemo sve od premilostivog oca nebeskog ili da u takvom stenju brstimo lišće i sa marvom pasemo travu kao što nekada čineše kaluđeri i kaluđerice po dolinama eufratskim mesopotamskim. Može biti da je to dobra nauka za stvorove običnog razuma, ali ljudi Zdravog razuma javno se sprdaju takvoj nauci. I djeca iole zdravijeg razuma vele da je obični razum zaboravio da se ptice hrane u ljetnje doba od našeg truda, naših usjeva, a zimi, kad snijeg sve pokrije, ptice nebeske kljuju našu i marvenu balegu. Stoga mi zahvaljujemo svetoj majci crkvi i milostivom ocu nebeskom i ”preblagom spasitelju svijeta” na takvoj hrani i čestitamo bogomoljcima što će takvu uživati u budućem životu blaženstva božjeg – nebeskog.

Dalje, u istom jevanđelju u glavama 5, stih 30, 40, 41, 44, preporučuje nam ”spasitelj svijeta” da se ne branimo od zla, nego ako te ko udari po desnom obrazu obrni mu i lijevi; ko hoće da ti uzme košulju, podaj mu i haljinu, ako te ko potjera jedan sat idi s njime i dva; ljubite i neprijatelje i činite dobro onima koji vas mrze i gone itd. Je li da je pravedna i mudra pouka? Ej, rajo uzbunjena! Kud će ti duša?! Što nisi slušala preblago jevanđelje, te si podigla bunu protiv onih što te gone, prinuđivaju i tvoju zaradu odnose, otimaju. – U današnjem društvu ni najgluplja djeca ne bi poslušala takvu pouku. Zar je pravedno snositi nad sobom grabež i tiranstvo zarad ćefa pojedinaca? Zaista, ne.

Sveti apostoli nas uče da budemo svima ”jakože svi”, to jest sa Jevrejima kao Jevreji, sa Rimljanima kao Rimljani, sa dobrima dobri, s lopovima lopovi. Idi po volji svih, dakle, i volji ugnjetača narodnih, a istina, pravda, poštenje i savjest, – to je kod njih ništa. Dalje, oni vele ”povinujte se se vlastima, jer je svaka vlast od boga”, što smo i naprijed spomenuli. I to je moral svetog pisma! Dakle, ako kršteni i nekršteni sultani i paše ugnjetavaju i globe narod, to je od boga i to treba trpjeti, tome se treba pokoravati. Aj, vesela sirotinjo rajo, grdno li si sagriješila što si se usudila da podigneš revoluciju protiv zakonitog vladaoca i vlasti? – Zato valjda u našoj saveznoj srpskoj revoluciji protiv ugnjetača carigradskih i držaše ”pastiri naroda”, sluge božje– sarajevski i mostarski vladika – stranu tih ugnjetača naroda, a proglasiše revolucionare Bosne i Hercegovine kao otpadnike i bezakonike društva. Papski klir u Rimu i pravoslavni i katolički patrijarh u Carigradu pisali su i govorili protiv narodnog oslobođenja i držali su stranu narodnih krvopija. – Najveći je moral raditi da ugnjeteni postane slobodan čovjek uživajući sva svoja čovječanska prava i sreću kao i svaki član društva. I narodna borba Bosanaca i Hercegovaca ciljala je na to. I na sramotu crkvanog morala, ”sluge boga i oltara” glasaše protiv narodnih prava, protiv narodne slobode i sreće, protiv svoga ”stada” i svog hranioca – naroda.

Još nešto radi ogledala tog crkvenog morala. Na kraju jevanđelja Jovanova stoji da je Hristos toliko radio i dobra učinio narodu za vrijeme svog bavljenja na zemlji da bi kad bi se sve opisalo, bilo toliko knjiga da ni u sav ovaj svijet ne bi mogle stati. Ovakvu užasnu laž mogao je samo reći iz temelja lud i podao čovek, jer je Hristos, po kazivanju ”svetih” knjiga, živio svega 33 godine, a samo je tri godine javno propovijedao. Ovdje ne treba navoditi druge dokaze o tome šta vrijedi mantijaška i crkvena ”pouka” i moral. Ovim je očevidna prljavost i ništavilo njihovog morala i njihove nauke, njihove vjere i boga, sama sobom istumačena za one koji imaju bar i mrvu zdravog razuma, koji umiji zrelo pametovati. Obični razum i sveta crkva vjeruju u božja čudesa koja nabrajaju u starom i novom zavjetu, – da su bog, njegov sin, sveta djeva Marija liječili bolesnike, hranili gladne, napojili žedne itd. Naučni i praktični zdravi razumi to odriču i smatraju da je to gola laž. Jer ako su onda mogli da čine takva čudesa, što sada ne čine, kada hiljadama ljudi umire od gladi, bolesti i golotinje? I tako biva na sve strane ove naše zemlje. Za vrijeme savezne srpske revolucije eno na hiljade sirotinje raje, lišena kuće i imanja, umire. Zašto bog i sveci ne ukažu svoja čudesa u pošiljci hrane, odjeće i takve pomoći da se za nekoliko dana oslobodi od svojih ugnjetača? Ako to neće da učine nama, grešnicima i bezbožnicima, zašto bar u takvoj nevolji ne pomognu raji? Ta bar je ta naša nesrećna raja bila i jeste duboko pobožna i vjerna bogu i crkvi. I zaista zaslužuje mnogo veću pomoć no njeni ugnjetači. Ta eno i čuvene tvrdice i sebičnjaci – bogataši engleski očigledno pomažu raju hranom i odijelom, a premilostivi otac svijeta – bog i ”prečista” bogorodica baš ništa ne pomogoše svojim vječitim poštovaocima i moliocima. Jer ono što ne postoji ne može se ni puzeći pokazati, a kamoli činiti čudesa. No obični stvorovi ipak vjeruju kao i prije. Oni ne mogu da smijeste u svoju glavu da je sva pomoć i odmoć u čovjeku, u prirodi i u udruženoj snazi društva.

Obični mozak veli i vjeruje da je Hristos spasitelj ljudstva, da je oprostio ljudstvo od Adamskog grijeha i time otvorio put u carstvo slave i blaženstva. Ali Zdrav razum ne vidi i ne može da nađe ama baš ni jednog fakta da to posvjedoči. On želi da mu se ”opipatelno” pokaže čime je hristos spasao svijet. Mi vidimo svojim očima da i danas kroz svu prošlost istorije svijet trpi svakojake nesreće i nevolje poslije Hristova dolaska do danas isto kao i prije Hrista. Ni elementarne nepogode, ni društveni događaji i nepravde nisu se uglavnom promijenile. Prije njega vladali su svijetom i sisali krv naroda i ljudi faraoni i fariseji, književnici i njima podobni akrepi ljudski, a danas kršteni i nekršteni sultani, mantijaši, paragraflije, sabljaši i ćiftarija malo finijim načinom i u uglađenoj formi, podobno stjenici i pijavici, ispijaju životnu snagu svemu radnom čovječanstvu. Pa još ne samo to, već baš u vrijeme njegovo i poslije njegova rođenja pa sve do velike Francuske revolucije bilo je narodima još gore nego prije njega, jer su držana i crkvena gospoda smatrala narod kao i svaku drugu marvu. Ljudi, žene i djeca prodavani su i kupovani na trgovištu kao i životinje. Istorija pokazuje fakta da je na jednom vašaru prodavano za jedan dan po 7000 ljudskih duša. Čuvari državnog poredka i održači vjera i ”morala” smatrali su i čuvali takva sramna i nečovječna djela, takav varvarski poredak kao zakonit i pravedan sve donde svjetski revolucionari ne predadoše i njih i taj poredak maču i ognju. Dakle, iz tog groznog ropstva izbavili su i još jednako izbavljuju ugnjetenu raju jeretici – revolucionari, a ne Hristos i njegovo apostoli. Dalje, svijet se rađa s plačem, živi s mukom i bolestima i umire s mukama i plačem onako isto kao i prije Hrista. Ni onda ni sada ništa nije moglo živjeti i razvijati se bez vazduha, toplote, svijetlosti i vlage; niti ženka rađati bez supružničkog snošaja, pa ma se svi svijetski mantijaši odrli klećeći, zvoneći, liturgije i bdenije čineći. Ako li se pod tim Hristovim spasenjem razumije spasenje od grijeha i pakla, i to nije istina. Jer ako je Hristos svojom smrću i stradanjem iskupio čovječanstvo od grijeha i otvorio svima put u carstvo blaženstva, u raj, onda zašto su potrebni sada mantijaši, crkve, molitve i toliki troškovi oko toga? On je svršio posao i spasao čovječanstvo, pa šta su potrebni novi poklisari, tolika zavrzlama i troškovi? Zar su sinovi i drugovi papa i patrijarha u stanju i više da učine nego ”sin božiji” Isus Hristos? Ta tim i oni sami omalovažavaju boga oca, boga sina i boga duha svijetoga…

Mi ovim razlozima ne pobijamo zaslugu Hrista kao reformatora, kao radnika za sirotinju i mučenika za svoje učenje, to jest ako je on zbilja i postojao. Sudeći po jevanđelju, koje su četiri autora napisali raznoliko i nesaglasno, mi Hrista vidimo kao čovjeka koji je nešto naglašavao i o socijalizmu. Po tome ga možemo poštovati kao poštena i napredna čovjeka u ondašnjem pokvarenom društvu. Da je on pripadao taboru socijalista vidi se otuda što se zauzimao za sirotinju i družio se s njome, kao i iz toga što veli: “ljubi bližnjeg svog kao samog sebe, a bližnji naš, veli, jeste svaki čovjek na svijetu”. Uz to je govorio da su mantijaši kao okrečeni grobovi koji se spolja bele a unutra su puni smrada i nečistoće to jest pokvarenosti i nepoštenja. Ove njegove riječi svako će naći u jevanđelju Matijevu.

Mnogi i od samih mantijaša znaju da je sve istina što smo navodili, to jest da je sve njihovo crkveno učenje prava petljanija, puka zlonamjerna izmišljotina i otrcana krpež koja sama sebi protivrječi, samu sebe goni u laž. Ali to neće da javno priznaju i da narodu ispovijede tu istinu, jer lakše je blagosiljati nego kopati, lakše je čitati molitvice nego udarati čekićem i tovariti tovare, vući i istovarati, kopati, žnjeti i tesati drvlje i kamenje.

No reći će neki mislilac: pa gdje je savjest? Pa gdje li je moral koji svakom čovjeku nalaže da se u svakom poslu mora uzvisiti nad svojim interesom, nad samim sobom i propovjedati istinu i pravičnost u za to se boriti. Ta najsvetlija strana čovjekova najviše leži na predstavnicima religije, jer se oni glasaju za propovjednike, za održanje i utvrđenje ljudskog morala. čist razum na to čudi veleći: jadni svijete! Kakav moral, kakvu moralnu stranu i dužnost očekuješ ti od njih koji su najpokvareniju u društvu. Zar ne vidiš da su oni vječiti protivnici svakom napretku i svakoj pravičnosti i istini? Zar ne vidiš kako oni, isto kao i državni tirani, prodaju sirotom radniku i najpreče potrebe da naplate svoje molitvice i da se ukrase svilom i zlatom? Zar nisi čitao u istoriji kako su rimokatolički ”sveti oci” duhovnici odobravali i potvrđivali takozvano pravo na prvu noć, po kome je raja morala podvesti svoju vjerenicu prvu noć svome spahiji ili popu, pa tek onda, kad ona otuda dođe, ona je pripadala svome mužu? I tako duboko ponižavanje čovjekovog dostojanstva oni su nazivali moralom. Takvu sramnu uredbu oni su nazivali crkvenim i božanskim moralom. Zar ne vidiš kako se svaki otima za vlast i bogastvo, pa ma se to osnivalo na razvalinama i propasti svoje povjerene ”pastve”? Zar ne vidiš, o, jadno ”slovesno” stado, koliko velike plate određuju sebi za sićušan i ništavan rad koje se iscjeđuju iz krvi i suza ugnjetenog i utruđenog radnika? Zar ne vidiš kako nemilostivo prolaze pored sakatog, iznemoglog slijepog prosjaka koji treba čovječanske pripomoći? Zar ne vidiš kako se druže i vjerno služe i najpokvarenijim tiranima i ugnjetačima napretka i čovječanstva i kako rado primaju njihove ordene, gozbe i počasti? Zar ne znaš kako je najviše pokvareno pa i silovano narodnih kćeri i sinova baš od njihove strane? Zar ne znaš ko je spaljivao i raspinjao reformatore ljudstva Đordana Bruna, Vanija, Jana Husa i druge naprednije i poštenije umove čovječanstva? Zar ne znaš kakav moral imaju i propovedaju oni što, kao na priliku kardinal Antoneli i rimske papa, šetajući po palatama i crkvama, stiču čak i tako veliko bogastvo koje iznosi na stotinu miliona? Kad bi mantijaši imali poštene vjere i pravog morala, oni bi listom odavno još stupili poslovati protiv sadašnjeg društvenog uređenja i sadašnjih nakaradnih zakona po kojima se određuje dnevna nagrada po 1 ili 2 ili 3 dinara onima utruđenim radnicima koji po vazdugi dan prevrću crnu zemlju i kamenje, koji izrađuju sve namirnice društva, koji stvaraju kulturu čovječanstva, pa biz ahtijevali da se uzakone takve uredbe u ljudskom društvu koji će takve utruđene radnike – mučenike staviti u nagradi i poštenje na prvo mjesto, a sadašnje odlikovane i previše nagrađene debile, ugnjetače i globadžije, dići sa začelnih mjesta. Tek bi tim mantijašima pokazali da imaju morala. Dogod tako ne učine, oni su najnemoralniji ljudi. Može biti slučajeva da se neki od njih uzvisi nad sobom i pođe da radi po razlozima naučnog morala, u korist svega čovječanstva, ali takvi to ne čine kao mantijaši nego kao sugrađani ljudstva, kao ljudi. Pod mantijom može se naći i valjanih narodnih prijatelja i dobrih naučenjaka. Njima čast i poštovanje, ma u kome zvanju bili. Ali i s ovim ustajemo protiv nepoštenja i zabluda, a ne protiv poštenih ličnosti koji su možda nehotice zapale u kužnu sferu religije.

E-novine