Boris Dežulović: Fast-food univerzitet – naš najjači brend

Povezani članci

• Pljuni i zapjevaj moja Bosno i Hercegovino
• Zlatkopisne prijetnje Ivici Đikiću
• NAŠI SU ŽIVOTI ŠVICARSKA: Šta je džabe i Bogu je drago
• Mesić: Kada se Evropa udruži, nestat će interes za formiranje ”velike Srbije” ili ”velike Hrvatske”
• Plodovi patriotizma: Mladić izbo nožem devojku zato što je nosila majicu sa oznakom LB populacije
• Igra ping-ponga izbjeglicama u BiH

Takav je, eto, vakat došao da ljudi u gradovima drže kokoši i među neboderima sade kupus, a po brdima otvaraju univerzitete.

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, pita on mene, šta radi Bobi kad završi Pravni fakultet? Prebaci skelu na Ekonomski, znam ga, rekoh, već si mi ga ispričao i već sam ga jednom zapisao. E pa nije, odgovorio mi Kožo, to je bilo nekad, dok su još bili Mujo i Suljo. Danas, veli, kad završi Pravni, Bobi gradi i Fakultet za menadžment, pa osniva Univerzitet.

Kako se i kad točno to dogodilo, ne zna se pouzdano – nije poznato tko je bio taj prvi Bobi koji je shvatio da je za onog njegovog lijenog mazgova mnogo lakše i jeftinije sagraditi privatni Univerzitet nego ga upisivati u sarajevski ili banjolučki – tek nema u Bosni, primijetili ste i sami, sela bez Univerziteta. Svaka je mala bosanska kasaba ista: naplavina trošnih kuća nad prljavom rijekom, među kućercima podlokani drum, na jednom kraju druma benzinska pumpa, na drugom sivo-zelena ledina s džamijom ili crkvom, a niz drum naredani kafić, trgovina mješovitom robom, vulkanizerska radnja, bandera s osmrtnicama i suvremeni High College for Business Management.

Takav je, eto, vakat došao da ljudi u gradovima drže kokoši i među neboderima sade kupus, a po brdima otvaraju univerzitete. “Neće moje dijete ostati među seljacima u Sarajevu!”, svađa se ovih dana mnoga bosanska majka sa svojim mužem, dok ovaj na balkonu na dvanaestom katu uči sina kako se čisti košnica i vrca med iz saća, “bogami će studirati komunikologiju u Žepču!”.

Istina, nije ta stvar bosanskohercegovačka posebnost, pojava je raširena u cijeloj, kako se to sad kaže, regiji, pa tako trenutačno na Balkanu ima više privatnih sveučilišta nego u svim zemljama Zapadne Europe zajedno. Studentski je to, ukratko, raj na zemlji, više je tu fakulteta nego benzinskih pumpi, nisu u toj brdovitoj vukojebini rijetke zabite varoši bez osnovne i srednje škole, ali zato s najsuvremenijim Univerzitetom za poslovni menadžment. Otkad je komunistička ujdurma s besplatnim visokim obrazovanjem bačena na deponij historije, pa može studirati svatko kome otac nekretninu viška, biznis sa privatnim studijima jednostavno cvate.

Lokalni lola iznajmi zgradu kakvog propalog poduzeća i dovede iz grada dva-tri profesora pod uvjetnom kaznom, pa dade izraditi fotografiju s rektorskim lancem i neonsku firmu za Univerzitet, kršten obično nekakvim zvučnim engleskim nazivom s duplim ve i ipsilonom, ili pak po gazdi rektoru. Ne zna čovjek iz daleka je li to univerzitet ili pizzerija. Što, najzad, niječuditi, jer ih otvaraju otprilike isti ljudi. Oni kojima je nekad odlična poslovna ideja bila otvoriti fast-food blizu škole ili fakulteta, pa im koju godinu kasnije sinulo da je unosnije i lakše otvoriti fakultet blizu fast-fooda.

Nije to, kažem, bosanskohercegovačka posebnost, ali ono što ovdašnje univerzitete izdvaja od ostalih je njihov ugled i, kako se to po novome kaže, izvrsnost. Čak tri takva bosanskohercegovačka privatna univerziteta ovih su dana, čitamo, dobili prestižna međunarodna priznanja za doprinos znanosti: nagradu Sokrat, koju dodjeljuje ugledna Europe Business Assembly, ove su godine dobili tako Internacionalni univerzitet iz Travnika, Slobomir P iz Bijeljine i pizzerija Apeiron iz Banje Luke. Pardon, Univerzitet Apeiron.

Dobro, nije ni to posve nepoznata stvar, to da gazda mjesne punionice bezalkoholnih pića za svoj sok od crvenog ribizla od nekog francuskog konjokradice kupi zlatnu medalju za kvalitetu, ili da kakav muzički menadžer iz Goražda plati par hiljada eura za uokvirenu plaketu “osobe godine u svijetu za 2012. godinu”, koju za njegov “osobit doprinosčovječanstvu” dodjeljuje stanovita World Human Academy iz Luksemburga. Pa da sutra u novinama izađe kako Bosna i Hercegovina osim filmskih režisera i sjedećih odbojkaša, ima, eto, čovječanstvu ponuditi i osobu godine u svijetu za 2012. godinu, i proizvođača najboljih svjetskih sokova u kategoriji bobičastog voća.

Ali kad vidite da glavom provincijskih gazda i muzičkih menadžera razmišljaju rektori privatnih univerziteta, mora vas negdje dohvatiti mala snaga. Pa ako vam je išta ostane, da i ona iščezne kad vidite u novinama da su za “nagrađene” priredili svečane prijeme u kantonalnim vladama.

Ugledna Europe Business Assembly, koja je tri bosanskohercegovačka univerziteta počastila medaljama najboljih na kugli zemaljskoj, obična je, naravno, agencija za poslovni marketing i promociju, koja svoje pozlaćene medalje i uokvirene kićene certifikate dodjeljuje svakome tko za njih aplicira i uplati. U statutu njihove “nagrade”, vidio ja na internetu, stoji tako da će se razmotriti samo nominacije s valjano ispunjenim formularom i tri (3) fotografije kandidata.

Uz bosanska sveučilišta, nagrade Europe Business Assembly dobile su tako i kojekakve azerbajdžanske i kazahstanske naftne kompanije, te moldavske i bjeloruske banke. Društvo za zajedničku fotografiju točno po mjeri gazda balkanskih privatnih univerziteta i njihovih kantonalnih ministara.

Sakloni nas, Bože, toga društva, profesora i rektora Univerziteta koji uvečer pažljivo lijepe svoje fotografije i čitko ispisuju ime oca i datum rođenja u formular za nagradu neke europske akademije za izvrsnost, čiji su ih službenici pronašli na internetu, pa im poslali primamljivu i povoljnu ponudu za najprestižniju svjetsku nagradu, zgodnu za na zid u uredu ili radnoj sobi.

“Ali to nije sve, prvih deset koji nam se jave dobit će i nagradu za najbolji svjetski univerzitet ikad u historiji svih vremena.”

Oslobođenje