VIKTOR IVANČIĆ: HUNTOVNICI

Povezani članci

• Naprijed u u sredjni vijek
• Fudbal je sport u kojem uvijek gube Englezi
• Miloš Vasić: Muke udovice Cece
• Učimo na greškama – Hrvatska mora bolje
• Filozofija palanke
• Markale razvaljenog mozga

Kod ljubazne fašističke ponude „stručnjaka“ iz Hrvatskoga generalskog zbora valja imati na umu samo to da se efikasnost vojne organizacije temelji na ukidanju slobodne volje

 Piše: Viktor Ivančić

Poput sekti što su nicale iz humusnih naslaga i truleži oficijelnog kršćanstva, Hrvatskom u zadnje doba krstari oveći niz trupa koje oglašavaju nova evanđelja, vitlaju zastavama Sudnjeg dana, siju paniku pred nailazećom kataklizmom i zahtijevaju hitno uvođenje izvanrednog stanja. Horde derutnih mesija, opremljenih križevima, doktorskim titulama i pozlaćenim epoletama, nude svoje potencijale kao jedina jamstva nacionalnog spasa, parazitirajući na beznađu, socijalnom očaju i raširenom osjećaju straha. Makar svoje javne pohode nikada ne bi svrstali u aktivnost koju promatrači s manjkom šlifa nazivaju onanijom, povezuje ih neskrivena čežnja za čvrstom rukom.

Pod predsjedavanjem Davorina Rudolfa, bivšega konobara u servisnoj službi Tuđmanove diktature, nešto što se zove Forum hrvatske sloge (i okuplja lijepi broj probitačnih mumija, poput Zdravka Tomca, Franje Gregurića, Milana Ramljaka…) zagovara promptno formiranje „nacionalne vlade stručnjaka“, s ministrima koji će biti „patriotski nadahnuti“ eksperti, nikako političari, a to će reći da inicijativa podrazumijeva storniranje političkog života i besmislenih stranačkih borbi za vlast, budući da se pokazalo kako uobičajeni demokratski rituali – izbori i slične trice – uzrokuju same nevolje. Ne shvati li se to, smatraju u FHS-u, čeka nas izvjesnost ambisa: sve ide do đavola i „opasno klizi prema dubokoj ideološkoj, socijalnoj i političkoj polarizaciji društva“.

Svećenik Ivan Grubišić, prorok iz vedra neba, koji u južnoj pokrajini mobilizira sve šarolikije mnoštvo sljedbenika na programu univerzalne ispraznosti, poručuje kako „treba odmah proglasiti izvanredno stanje“, e da bi se „riješila ova teška situacija“ i proizvela „etička, građanska i vrijednosna Hrvatska“, ma što to značilo. Imajući u vidu presudnu važnost misije, skromno veli da je pripravan na muke, te se „stavlja na raspolaganje narodu“.

Poduzetni oftalmolog Nikica Gabrić odlučio je narodu otvoriti oči i ustrojio nešto što je nazvano Nacionalnim forumom, a predstavlja „skupinu intelektualaca“ koji žele „unijeti u društvo nove ideje“, jedinicu za hitne intervencije sastavljenu od „probrane intelektualne elite“, čijim članovima „nisu važna svjetonazorska i politička opredjeljenja“, pa će svoju spasilačku aktivnost bazirati na paradoksu: shvatili su da je nužno politički djelovati zbog „općeg nezadovoljstva političarima“; štoviše, na preziru prema politici osovili su svoju političku platformu. Očekivano, kao „stalni intelektualni suradnik“ nametnuo se šef države dr. Lignjoslav Josipović, nastojeći biti prisutan na svakoj obrednoj sesiji NF-a, ako ne fizički, a onda uz pomoć video-poruka kojima okupljene pripadnike sljedbe škropi priručnim mudrostima, strateškim smjernicama i mimikom brižnog roditelja.

Istini za volju, aktualni predsjednik Republike – jedini političar kojem u ovim oskudnim vremenima ne opada popularnost – komotno bi mogao biti pokrovitelj bilo koje od navedenih (i nenavedenih) formacija, uz uvjet da ima na raspolaganju dovoljno vremena i žrtava. Tajna Josipovićeve omiljenosti leži u njegovu razbludnom političkom mentalitetu. Stoga su u javnoj kući na Pantovčaku prigrlili ideju izvanrednog stanja kao solidan povod za redistribuciju političke moći i sondirali teren za proširenje ovlasti glavnoga stanara, pokazavši se dovoljno odgovornima da u interesu nacionalnog izbavljenja vode računa o svim sitnicama, pa i o apstinenciji od demokracije.

Napokon, 48 umirovljenih generala Hrvatske vojske, pod plaštem nečega što se zove Hrvatski generalski zbor, okupilo se prošle subote u Zagrebu, poručujući da im je puna šapka aktualne vlasti, oni ne kane mirno gledati kako ova zemlja srlja u katastrofu, naprotiv, politička, moralna i ekonomska kriza zahtijeva odlučnu vojničku intervenciju, pogotovo kada su scenariji službene politike „suprotni načelima zbog kojih su oni ušli u rat“ i kad je „Hrvatska izložena unutrašnjoj agresiji“. Oni su, podrazumijeva se, za izgubljena „načela“ spremni ponovo ratovati, osloboditi zemlju od unutrašnjeg okupatora, mada bojevo oružje zasad nisu pokazali: „treba malo-pomalo udarati, pa stijena padne, tako mislimo djelovati“, rekao je jedan od visokih oficira.

Ideološku orijentaciju i tip posvećenosti domovinskoj stvari najzornije je približio predsjednik HGZ-a Marinko Krešić, kazavši kako bi skup bio još brojniji i veličajniji da neki od generala nisu bolesni, „a dio njih nalazi se u Haagu“. Elitna postrojba huntovnika, okupljena na jasnoj fašistoidnoj matrici, tako je dala do znanja da usprkos izdašnim mirovinama namjerava biti aktivna i – prikladno izvanrednom stanju – upotpuniti demokratski život vojno-oružanom komponentom. Kucnuo je časnik da se nešto poduzme!

Čak je i dr. Lignja primijetio da tu postoji „loša konotacija militarizacije politike“, ali je pritom zaboravio spomenuti kako je sav taj polusvijet s ordenima na sisama i činovima pretočenim u nule na bankovnim računima iznova unovačen uz njegovu nesebičnu pomoć, pa bi mirne duše mogao polagati pravo na status kuma: deset godina nakon što je Stjepan Mesić skupinu najzagriženijih generala poslao u prisilnu penziju, kaznivši ih zbog političke zloupotrebe oružanih snaga, Josipović im je prilikom svehrvatskog dočeka Ante Gotovine i Mladena Markača širom otvorio vrata Predsjedničkih dvora, ceremonijalno ih postrojio i faktički amnestirao.

Nije li taj cirkusantski defile uniformi u odajama vlasti sadržavao „lošu konotaciju militarizacije politike“, i to u režiji bljedunjavog civila? Pita li se dr. Lignja, dok kenjkavim glasom hini modernoga demokratu i istodobno žali za paletom ingerencija iz ere Tuđmanova vrhovništva – ili dok ispire usta europejstvom i tzv. građanskim vrijednostima, a istodobno veliča nacionalne kultove i najotrcaniju ratnu mitologiju – zašto bi „militarizacija politike“ bila prihvatljiva u civilnome, a ne i u vojnom aranžmanu? Nije li na svoj način ljekovito da se jedan otužni pokušaj kohabitacije i potkupljivanja okonča svečanim prodorom noža u leđa?

Desničarski krici huntovnika, naime, također su kamuflirani tobožnjim odiumom prema politici i besplodnim parlamentarnim prenemaganjima. Oficijelni kriteriji prema kojima je u Hrvatskoj svaka budala mogla postati general sada dolaze na naplatu, pa vedete HGZ-a sebe predstavljaju kao ekipu vrhunskih („izvanstranačkih“) stručnjaka, bez čije pomoći će zemlja pouzdano potonuti u živo blato. Bivši ministar obrane Pavao Miljavac čak spominje „vojni menadžment“ i podsjeća na „iskustvo umirovljenih generala u vođenju ljudi i donošenju važnih odluka u kriznim situacijama“.

I eto izvanrednog sranja; eto ljubazne fašističke ponude s „ekspertnim“ pokrićem, uz koju valja imati na umu samo to da se efikasnost vojne organizacije temelji na ukidanju slobodne volje. Vladajuća oligarhija, srećom, djeluje dovoljno odraslom da odbije prijedlog, ako ustreba i silom. Tek – budući da je „militarizacija politike“ u Hrvatskoj izvorno civilna, a ne vojna tekovina – bilo bi zgodno da politička klasa, dok strahuje od strukture koju je uzgojila i lijepo nahranila, povede računa o naravi svojih savezništava. Dobro bi došla i riječ samokritike. Prijedlog glasi: puška nam materina!

tekst će biti objavljen u printanom izdanju tjednika Novosti