Uvrijeđeni spahija od Mokre gore

Zašto je spahija tako ljut? Desilo se da je državni revizor, pregledajući poslovne knjige javnih poduzeća i državnih organa zbog stanovitih nepravilnosti, propusta i općenite šlampavosti pri rukovanju državnim novcima, podnio desetine prekršajnih prijava i nešto manje kaznenih (za privredne prijestupe). Prijavljeno je i nekoliko veleposlanika. Spahija Kusta fasovao je dvije prijave, ne pretjerano ozbiljne, za propuste i prekršaje uglavnom knjigovodstvene naravi. Jedna se, međutim, odnosi na nadasve zanimljiv propust da državi prijavi nekoliko džipova koje je na poklon dobio od ni manje ni više nego tajne službe BIA (to je najnovija Udba). Ta terenska vozila porezni obveznici kupili su za tajnu službu, a ne za Kustu. Miljenik svih režima u Srba, od Miloševića, preko (naročito) Koštunice, pa sve do Borisa Tadića i Mile Dodika, Emir Kusturica (u međuvremenu je primio kršćanstvo i nazvao se Nemanja; moj drug Ljuba Živkov, kolumnist Vremena, to zove ‘primiti koštunićanstvo’). Kusta, dakle, strašno se iznenadio i uvrijedio jer da se neki državni revizor uopće usudio da mu pregleda knjige i poslove.Ne treba se podsmijevati Kusti: on je čovjek navikao na status povlašćen i praktički feudalni. Dobio je feudalno dobro, leno, na doživotno (možda i nasljedno) uživanje. Riječ je o lijepoj i pastoralno idiličnoj planini u Zapadnoj Srbiji zvanoj Mokra gora. Tamo je od posječenih hrastovih i bukovih balvana sazidao naseljeno mjesto Drvengrad, i u njemu održava filmski festival Kustendorf, gdje ugošćuje filmske zvijezde poput Johnnya Deppa i Monice Belucci. Teritorij nacionalnog parka Mokra gora naselio je zaštitarima koji se zovu ‘rendžeri’, naoružani su i maltretiraju seljake koji tu imaju vlastite šume i posjede, pak dolazi do prijepora i pratećih parnica koje seljaci po pravilu gube na sudu. Do svojega feuda i natrag Kusta se promeće vlastitim helikopterom. Pored svega toga, njegovi ‘rendžeri’ naplaćuju taksu od putnika namjernika koji se prevare te krenu za Višegrad preko njegove zemlje.

Kad je već svemu tome tako, Kusta se odvažio na proširenje svojih ovlasti i zemalja. U ‘lijepome starom gradu Višegradu’ (kako veli sevdalinka) namjerio je izgraditi niz građevinskih objekata koje je nazvao Andrićgrad, po znamenitom nobelovcu Ivi. Naravno da je za to dobio oduševljenu potporu ‘nacionalno odgovorne’ beogradske čaršije i Mile Dodika. Još nije jasno koga je sve klepio za novce (Dodika svakako), ali su radovi krenuli, uz također oduševljenu potporu gradske vlasti nesretnog Višegrada. Ipak je o poduhvatu ‘nacionalnih razmjera’ riječ. Kusta se čak uspio posvaditi s Trebinjcima, jer je počeo krasti klesano kamenje s neke tamošnje austrougarske utvrde koja je njima ipak povijesni spomenik, mada Kusta veli da je to kamenje ‘okupatorsko’.

Ta je priča donekle moralno delikatna i neugodna, da ne velimo sramotna. Višegrad je, kao što znamo, bio poprištem nekršćanskih masakriranja i etničkih čišćenja u kojima je stradalo skoro cijelo (većinsko) bošnjačko stanovništvo. Dapače, odatle je operirao onaj krvolok Milan Lukić (i brat mu Sredoje) i u Višegrad je na klanje dovodio pohvatane Bošnjake, uključujući i onih devetnaest nesretnika otetih iz vlaka na liniji Beograd – Bar prije točno dvadeset godina, državljana Srbije i Crne Gore. Ispod na Drini ćuprije plovile su lešine nevinih žrtava, krvava je Drina tekla. Neka elementarna pristojnost naložila bi nekim elementarno pristojnim ljudima da Višegrad ostave na miru i da od njega ne prave demonstraciju ‘srpstva’. Elementarna pristojnost – na žalost! – odavno je prevladana kao puki pojam.

Nešto se, međutim, sada događa, čim Kusta daje ostavke i vrišti. Upućeni ljudi kažu da je došlo do trvenja između višegradskih lokalnih vlasti i znamenitoga redatelja oko nekih novaca. Osim toga, Mile Dodik je nešto izgubio na entuzijazmu, ali i na političkome legitimitetu i sada su mu Kustina posla zadnja briga. Beogradska nova koalicija na vlasti kao da je također izgubila zanimanje za Kustine megalomanije; teško da ima i novce, jer to košta. Kusta – koji je svakakav, ali glup nije – skužio je odmah da sve to ne sluti na dobro i nadigao preventivnu galamu: uvrijedio se, demisionira, samo što ne prijeti da će emigrirati u Rusiju kod Depardieua, jer da se u Srba svjetski priznati umjetnici ne cijene dovoljno. Dobro: Kusta je svjetski priznati umjetnik, svaka čast, alle Ehre, chapeau, mašala, bravo, majstore, iz toga ne slijedi nužno da je Kusta i dobar čovjek. Ili častan. Umjetnika je najbolje ne poznavati, vjerujte mi, upoznao sam ih nekoliko i nisam bio oduševljen; ima ih sjajnih, naravno, više nego onih s nepodnošljivim karakterom, na svu sreću. Ovakve poput Kuste ne treba puštati blizu vlasti, jer su nasrtljivi, nasilni, prostaci i svadljivi primitivci, kao što smo naučili. A i pohlepni su. Eto im sada njihovog Nemanje Kusturice, predsjednika Skijaškog saveza Srbije (ne razumijem zašto baš on) u ostavci, pak neka vide što će s njim. Eto ga tamo, što kažu Mostarci.