Didaskalije rata iz mog sjećanja

Autor/ica 👤Azra Šehović 27.2.2013. u 10:31

Povezani članci

„Šta kao profesor savjetujete svojim studentima?“, upita novinar u intervjuu povodom 60 rođendana, spisateljsku gromadu ovog vremena, mog bivšeg profesora, Dževada Karahasana, a njegov odgovor bi:

„Prvo što im uvijek savjetujem je da se ne slažu sa mnom. Da sve što čuju od mene prime sa skepsom i isprovjeravaju koliko god mogu. I ako se na kraju slože sa mnom, sjajno. Ako ne, opet sjajno. Jer vi ste dobar profesor ako ste dobar sagovornik, ako ste svom studentu pomogli da on prepozna, izgradi i dobro artikulira svoje mišljenje. Ako ga preuzme od vas, vi ste dobili mogućeg sljedbenika. Pristojnim ljudima sljedbenici ne trebaju već sagovornici. A razgovor služi upravo tome. Drugo što im uvijek savjetujem je da se čuvaju brzih uspjeha, jer kultura je čuvanje vremena. Treće je da prije nego nešto napišu i objave, pokušaju se pitati kako će o tome misliti za 20-30 godina, je li to zaista važno.“

Eh sad, moj profesore, prošlo je dvadeset i kusur godina kako traje drama zvana BiH koju danas niko ne želi potpisati, a svi smo glumci, akteri, statisti. Ima nas oko, jer još nas nisu ni prebrojali, 5 miliona živih, a podaci bilježe da je nastradalih u samoj ratnoj drami BiH oko 105 000.,nažalost prevarenih statista od kojih su mnogi zaslužili da se zovu herojima, ali ono za što su dali svoje živote danas ne postoji! Glavni likovi su ostali među živima, istina u HAGU ali i među nama, poneki umrli prirodnom smrću, a neki nerazriješenim slučajem. Najtragičnije od svega je što se toj nepotpisanoj drami ne nazire kraj. Traje! U glavama statista, poslušnika, licemjera, nacionalista, fašista! Traje i u glavama onih koji sve pobrojano nisu, a jesu! Da ne bi bila među onima koji nisu a jesu, ispisaću ono što zabilježih kroz sve ove godine i znam, vjerujem, da je to zaista važno i da o tome mislim isto i prije dvadeset godina i danas, s tom razlikom što tih predratnih i ratnih godina nisam znala koliko su didaskalije važne u potpunom razumijevanju, doživljaju drame! Istine i pouke koju ona sobom nosi!

Profesore, danas više nego ikad mislim da je ovo što pišem zbilja važno i da se neću kasnije kajati zašto sam to napisala. Važno je zbog svih onih koji nisu, a jesu nacionalisti! Nekako smo kao pasivni pušači, ne pušimo, ali nas uništavaju pušači, a mi nikako da se oslobodimo te sulude šutnje, nikako da progovorimo, a vrijeme izmiče u besparici, nepravdi, bijedi… Pušimo, a dima nema! Nacionalisti, rekla bih više retorički nacionalisti koji su to što jesu iz koristoljublja, ne plaše se „šuge“ koja bez kucanja ulazi među nas. Kažu da je to bolest siromaštva, obolijevaju ljudi sa oslabljenim imunitetom, a imunitet „ulazi na usta“, mi sve gladniji i gladniji, guši nas, a našoj djeci ostavlja gore sutra! Tragedija obrane nacionalnjih interesa odavno je promijenila žanr i postala komedija! To kome nije jasno, nek se nosi u tri lijepe… Započeću evo ja, a želim vjerovati da će i drugi koji misle kao ja smoći snage i hrabrosti i ispisati svoje ratne didaskalije da nam više ne zvone ublehe!

Adolescent sam, rasapojasana mladost frca iz mladog tijela, godina u kojoj je idol naših generacija, Dirlija, Dražen Ričl Zijo nastradao u saobraćaju. Tu noć kad su objavili da je preminuo sve smo plakale. I nebo je plakalo! Tu noć kad sam osjećala da ga nikad neću preboljeti, dolaze po mene moji prijatelji, kažu: „Pođi sa nama, Željo je mrtav pijan, belaji u kafiću, plače i samo tebe traži! Samo s tobom želi razgovarati. I samo ga ti možeš smiriti!“ Pođoh, sjedoh do mog prijatelja Želje, on ne vidi od suza, alkohola…“pijana guzica“, tad neko reče i ja povjerovah, a moj Željo meni kaže: „Azro moja, znaš li gdje sam danas bio? Znaš li Azro da ću stajati sa jedne strane mosta na rijeci Bosni, a ti s druge, i da ću morati pucati u tebe ili će pucati u mene!…kako ću Azro kad te volim više od sebe?!“ Okrećem se, tražim odgovor u pijanom kafiću, svi urlaju, đuskaju i loču, mladi smo…Niko nema odgovora, kažu samo: „Pusti pijanu budalu“!

Nije prošlo dugo vremena, čekamo Novu godinu 1992. u lokalnom kafiću, dočekasmo je, moja prijateljica Snježa ima ulaz u kuću u 1h, a mi svi do horoza! Njen dečko Srđan me moli da idemo zajedno do njezina oca jer će joj produžiti izlazak samo ako je sa mnom, ja sam joj ko biva i izlaznica i ulaznica, jer čika V. je strog, a mene voli! Tako i bi. Krenusmo, jedini put do njezine kuće vodi preko mog i Željinog mosta, pored kasarne ili vojarne, ili vojnog garnizona kako smo ga tada zvali. Stigosmo tamam na zastoj! Gluho doba noći, vojni policajac nas zaustavi, a kolona kamiona pod teretom izađe iz iste. Ostasmo čekati da odu svi skoro cijelih sat vremena. „Šta je ovo?- upitah opet naivno, čuj Nova godina, dernek svuda, a ovi rade punom parom. Srđan odgovara: „Garant neka vojna vježba!“… Stjenovita kosa iznad Bosne jezivo zuri u nas, a mi u nju, dok čekamo… Ne znadosmo da su rovovi iskopani, da artiljerija ukopana čeka…Da bunkeri nisu prazni! Možda smo i znali, ali nismo vjerovali! Samo se šuškalo!

Ti prvi mjeseci Nove, 1992 .sumanuto prolaze. Novih likova pun grad! Sa svakog ćoška trešte ilahije i kaside sa kasetaša! Ludilo se polahko uvlači u lobanje. Džamije, još prije tri mjeseca brojale po četiri pet džematlija, sad već popunjene, krcate. Kafići više nisu naši! Polahko gubiš jednog po jednog znanca iz grada. Samo nestaju. Ponegdje se i rafala, ali… jača je nevjera od bilo čega drugo! Sad već znamo da je desna obala Bosne „njihova“, a lijeva „naša“. Danju most prelaze radnici sa zebnjom i jedni, i drugi, i treći, i peti. Od sumraka do zore samo vampiri! Opet se šuška da noću muški idu na straže! Čuj straže! Jedna puška, jedan pištolj, tako kažu „naši“ sa lijeve strane, „njihovi“ sa desne, naoružani do zuba! Polahko nam uvode i noćne restrikcije struje! Zebnja u starima, zabrinutost na licima, mladi ne vjeruju još, otimaju svoje bratstvo i jedinstvo na svaku njihovu obrvu izdignutu. YUTEL-u vjerujemo, Goran Milić vapi za razboritosti, i svi ga čekamo ko „kruh naš svagdanji“. Počinju povremene noćne detonacije! Jedna, rijetko dvije, ali te strese! Ja već naviknuta na detonacije još od Vukovara se i navikla, pa me ni ne bude.

Ono razuma sa obje strane Bosne, i desne i lijeve, se uz Gorana Milića ohrabrilo, organiziramo Mirovne proteste, dogovore, i sad se sjećam svih lica koja su tada učestvovala u organiziranju istih. Jedno od tih lica je godinama već u Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH, i nikad ga ne sretnem u Sarajevu, a da mi ne iskoči ta scena kad on sa sklepane ulične bine moli u megafon za razboritost i zajedništvo, obećava da sa desne obale niko od „njegovih“ neće ni metak ispaliti, ali da i „naši“ obećaju isto! Čuj „naši“, ko da „naši“ imaju iz čega pucati! Pa svi znamo da „njegovi“ pripucavaju… Niko se ne pita ko su ti novi građani koje srećemo na ulicama grada, u kafićima. Mi smo mala čaršija, svi se znamo između sebe, makar „iz viđenja“, a novih likova se razmililo po gradu…Ko termiti su!

11.04.’92 cijeli grad sluša radio prijenos i Murata Šabanovića na brani u Višegradu – “Ako priđe vojnik, brana će poletjeti. Ako poleti brana… Ja nisam za džihad, iako sam Musliman…”,- navijamo svi za Murata! „Diži je Murate!!!“… Ne diže je Murat u „zrak“, ne dade mu predsjednik! Danas Murat živi u Sarajevu, legenda o njemu i brani još zvoni u ušima mnogih, ali se malo ko pita zašto je predsjednik zaustavio Murata! Moj grad polahko odumire, ulice su puste, dani ko u sunovrat nestaju… TO- teritorijalna odbrana, stacionirana u osnovnoj školi organizira noćne straže, rezervni oficiri ko biva obuku vrše, mladi, nadobudni dječarci bezglavo se otimaju za članstvo na straži uz tandjaru M48 koja nije opalila brat bratu 20 godina… Početak maja je već, sprema se „proboj do Sarajeva“ , TO i novoformirana PL… Idu djeca sa tandžarama u proboj do Sarajeva?! Na uličnom trotoaru sjedi general JNA, tek istupio, posmatra ih! Zna čovjek, a oni nadobudni filmski ratnici, zazivaju ga da ide sa njima, on mirno odgovara:“ Ovo nije moj rat!“ Kasnije će itekako biti njegov, al o tom po tom!

Tu noć, iz tog proboja ka Sarajevu, neki se nisu vratili…Svašta se govorkalo. U strahu su velike oči i uši! Izdali ih petokolonaši, akcija bila provaljena, upali u zamku…Neki kažu, mogli su nas pobiti ko zečeve, nisu htjeli…Pucali su okolo nogu, u zrak… Dječarci koji su mislili da je ratovanje kao na filmu i da su ćorci u puškama, preko noći su ostarjeli. Onaj ko ih je poslao tu noć kroz šumu do Sarajeva neka nosi na duši one koji se nisu vratili!

Tako je počeo rat u mome gradu!

Već je formirana Vojna policija. Odlaze i vraćaju se. Sva dešavanja se odvijaju u mahali. Niko iz svoje mahale ne ide dalje. Znamo samo onoliko koliko nam oni kažu! I to što nam oni kažu je zakon! Priupitam ih za moje prijatelje s „druge“ strane. Uvijek isti odgovor, nema ih, samo starci su ostali. Pucnjava se čuje gotovo svaki dan. Pucaju po nama sa desne obale, granatiraju „njihovi“ grad, ruševine već krase puste ulice. I „naši“ uzvraćaju. Idu u čišćenja i vraćaju se iz „čišćenja“, a to mu ga je značilo građenje sigurne odstupnice, zaleđa. Vraćaju se sa jednog takvog „čišćenja“ periferije u kojoj živi moj pravo blizak prijatelj Žika! Žika svirao gitaru, volio žene, uživao u životu, čuvao mene od „muških svinja“, krupan, naočit…duhovit uvijek i moje rame za plakanje kad doživim „ljubavni“ lom…Kažu ubijen! Niko ne zna ko ga je ubio, ali znaju da je on izišao iz kuće sa mitraljezom i prvi zarafalao! Ne vjerujem. Plačem. Pa opet vjerujem, al u meni se ne mire moja osjećanja da je Žika imao mitraljez, a još prije samo nekoliko mjeseci smo zaglavili na derneku i nalupao je nekog tipa jer mi je dobacio neku vulgarnost! Vodim monologe sa mojim Žikom! Kako si mi mogao to uraditi, kako me nisi upozorio…i sve tako…sa svakom novom „informacijom“ i cijeli rat!

Čovjek na sve navikne, pa tako i na smrtovnice po gradu, ruševine, skloništa smrdljiva, hranu staru pedesetak godina, cigare na komad… Otima se, živi dan za dan, svaki isti, samo sutrašnji neko doživi, neko ne…Masakri! Sarajevo, Tuzla! Srebrenica!

Potpisaše Dejton! Zaustaviše rat kao da ga nikad nije ni bilo! Porušeno polahko obnoviše, izgradiše nanovo…Humke se slegoše! Nada nadjača strah! Sve nekako oživje do prvih poslijeratnih demokratskih izbora koje dočekasmo ko Bajram…

Godina 2010. Ponedjeljak je i imamo goste svakog ponedjeljka. Čekamo politički linč u kultnoj političkoj emisiji 60 minuta koji u dahu preslušamo, pregledamo, isekiramo se, ispsujemo… Taj ponedjeljak Bakir intervjuira zatvorenika, kriminalca u zeničkom zatvoru koji bez dlake na jeziku u kameru priča svoje ratne didaskalije… slušam i gnušam se i njega i njegovih nalagodavaca! Ubijao je za novac. Nasumice! Od pravoslavne do pravoslavne kuće, po selima! Izazivao strah i paniku! Opet moj um ne može da prihvati, da vjeruje…Nekako mi zaprljaše i Bakir i on sve što sam ponijela o tom vremenu u sjećanju… I u jednom momentu Bakir ga pita je li mu žao svih tih ljudi ubijenih, kaje li se za taj period svog života, i ja bijesna na Bakira, čuj kriminalac profilirani bez savjesti i straha da se kaje, hoću da kanal prebacim jer ne mogu više podnijeti samo ga čujem kako govori: „Ne, kajem se samo što sam u „tom i tom selu“ ubio golorukog dečka koji je bio hljeb, raja prava, ali je bio Srbin, jebi ga, zvao se Žika i baš je bio ljudina. Eto, njega mi žao i zbog njega se kajem!“… Gledam u šoku! Misli jure, centrifugiraju, lome me moji ratni monolozi sa Žikom…

Pogledam u čovjeka pored mene. On šuti. Nije ni on znao. Sve ih pređem pogledom, svi samo zure u mene. Ide navala suza, grcaja, huje, razočarenja, izdaje. Po mom smirivanju ide diskusija, razgovaramo o tom periodu. Kažu: „Sjećaš li se onog pilota što je na početku rata dolazio u kafić ( u mojoj mahali) uvijek sa dvije djevojke, onaj iz Foče?“ Sjećam se, kako ne, ali ne po njemu nego baš po djevojkama koje su uvijek bile uz njega ko dvije sjene, – „ pa on se onda, kad si ti plela po mitinzima mira, penjao na tenk koji je bio sakriven u brdu noću, ispaljivao bi po koje đule na desnu stranu, i silazio sa brda. Sve sam! Letjelicom izviđao „njihove“ položaje,…izazivao, ili dokazivao da i mi „konja za trku imamo“… danas je taj isti lik negdje u Americi, ostavio je suprugu i usvojeno dijete i otišao sam…Eto , takvi su ti domoljubi s početka rata!

Bilo mi je previše za jednu večer, a onda je samo isplivala iz memorije još jedna antologijska mog komšije kad negdje pred kraj rata kaže: „ Svi ćemo mi odgovarti za ovaj rat“, – „kako ba Ćelo, mi se branimo i ti kažeš da ćemo odgovarati?!- ja odmah spremna za raspravu, a on samo završi, više za sebe nego za mene – „Zapamti šta sam ti rek’o! Ko me poslije rata pozove u prirodu da roštiljam, glavu ću mu otkinuti! U garaži ću da roštiljam dok sam živ!“

Tako je završila iluzija o ratu iz „moje“ etnije!