Najveća opasnost našeg društva

Povezani članci

• Održana projekcija “BRODOVA” u Mostaru
• Maja Begtašagić, Kristina Ljevak i Rijad Durkić u žiriju medija 14. “Mostarske liske”
• Steže li se obruč oko bosanskohercegovačkoga etno-trojca?
• OBJAVLJEN DRUGI BILTEN U SKLOPU BLOGA MLADI PISCI
• ESSAY O „KORNORIMA“ – ili o brojanju „krvnih zrnaca“ i nakon 25 godina
• Uprava FK Velež poručuje fudbalskim mešetarima: Vratićemo Velež u vrh BH fudbala

U organizaciji Centra za kritičku misao i portala Tačno.net, te u sklopu projekta “Dijalogom i obrazovanjem od problema do rješenja, u “Pavarotti” centru u Mostaru održano je predavanje, diskusija i predstavljeni su radovi mladih Mostaraca na temu “Najveća opasnost našeg društva”. Za najbolji rad je proglašen tekst učenice Srednje medicinske škole Mostar, Zine Šahović.

“Osim siromaštva, najveća opasnost našeg društva je nacionalizam, droga… ali mi možemo učiniti mnogo… zajedno ćemo moći mjenjati sve na bolje”, riječi su ove mlade Mostarke.
Pristiglo  je 115 radova u kojima Mostarci mahom kažu:”Najveći problem našeg društva je nacionalizam. Mi želimo da se družimo, da živimo bez nametnute mržnje, želimo slobodan i miran grad gdje ćemo moći bez straha ići na obje strane.”
Ovi radovi su i želje naše djece.
Poslušajmo ih!

Najveća opasnost našeg društva

Nešto jadno i ogoljeno podsjeća na svo sjecište bijede ovoga svijeta.

S desne strane temelj. Star. Tu je godinama i nikome ne smeta. Navikla sam na njega.

Tu je par zidina i labavo stoje na toj ploči. Par zidina i ništa više. Nerijetko čujem obrušavanje svega toga, ali, ni to mi ne smeta.

Smrdljiv zadah siromaštva steže mi pluća…

Vidim ih, i danas su tu. Oči su im jedine te, koje se pomijeraju.

I ne smiju napraviti drugi pokret jer se boje. Gledaju. Gledaju preko ulice i očekuju.

Gladna usta čeznu za životom a nada ih grije.

Njihov otac je tamo, odakle dopire kafanski trulež i smrad olinjalih konobarica.

Ne znaju šta se događa, ali slute glad, glad ljubavi, glad života, glad osjećaja.

Majčinski dah ih dodirne, tek toliko da im dadne do znanja da je tu.

Oči su im uprte preko ulice, a strah im prekine dah i onda nastane smrtna tišina.

Čuli su da se nešto obrušilo i znaju da ne smiju disati, da ne smiju progovoriti. Rijetko i govore jer svaka riječ odluta u zaborav.

Za bolje ne znaju. Mjesecima  samo slušaju…