Smrt svećenika don Mile Ivančića (78), župnika u naselju Zavalja na periferiji Bihaća, imala je nečeg biblijskog – ubila su ga trojica maloljetnika, a zločin je smislio, isplanirao i kuhinjskim nožem svoje majke zadao svećeniku smrtonosne ubode najmlađi među njima, petnaestogodišnjak iz susjedne katoličke obitelji, koju je don Mile materijalno pomagao kako bi mogla preživjeti.
Njegovi saučesnici, godinu, odnosno dvije stariji mladići bošnjačke nacionalnosti, dotukli su svećenika kamenom u glavu. Monstruozni zločin dogodio se 8. februara, u kasnim noćnim satima, nakon što su mladići na prevaru ušli u župni dom, gdje je pokojni don Mile stanovao, i nasrnuli na njega čim im je otvorio vrata. Sva trojica su učenici Mašinske saobraćajne škole u Bihaću. Događaj je potresao cijeli bihaćki kraj, jer je svećenik Ivančić bio oličenje ljudske dobrote. Imao je 62 godine kad je preuzeo službu u Zavalji, gdje je zatekao u ratu srušenu crkvu i župni dom, od kojih su bili sačuvani samo ključevi. I crkva i dom su u međuvremenu obnovljeni i uređeni. Pet dana nakon smrti don Mile Ivančić je pokopan na mjesnom groblju u Zavalji i, što se njega tiče, ova priča je završena.
Iza njegove biblijske smrti krije se socijalna drama sa tragičnim krajem. Riječ je o siromašnoj petoročlanoj obitelji Nikole i Mirjane Dujmović, koja nije znala izaći nakraj sa svojim socijalnim frustracijama. Roditelji su bili praktično nezaposleni, a da bi im pomogao da nekako prehrane djecu, don Mile je plaćao Mirjani da čisti crkvu i župni dom. Pomagao im je, koliko je mogao, i na druge načine. Međutim, njihov sin jedinac nije podnosio siromaštvo kojim je bio obilježen među vršnjacima. Župnik je bio prva osoba na koju se usmjerio i koja će na kraju biti žrtva njegovog paklenog plana. Prije ubistva, dvaput je provalio u župni dom i pokrao svećenika. Don Mile nije provalu prijavio policiji, već samo nadređenima u Crkvi. Prilikom druge provale njegov maloljetni susjed je odnio 25 tisuća kuna, što iznosi oko 3.500 eura. Počeo je da troši, pušio je bijeli marlboro i vozio bicikl od 250 eura, a da ga roditelji nisu pitali odakle mu novac. Obitelj je, tvrde mještani, čak išla na more.
Zločin u Zavalji se desetak dana povlačio po sarajevskim i zagrebačkim listovima, možda i zato što ovo bihaćko naselje, u kojem mahom žive Hrvati, pripada Gospićko-sinjskoj županiji. U kontekstu ovog nesvakidašnjeg ubistva, pažnju hrvatskih psihologa i psihijatara privuklo je ponašanje majke nesretnog mladića ubice. Sve što su do sada mediji o tome objavili, konsultujući bihaćke policijske izvore, navodi na zaključak da je Mirjana Dujmović već iste noći znala da je njen sin ubica, jer je došao sav krvav u kuću i rekao joj šta je učinio. Međutim, ona je instinktivno stala u njegovu zaštitu i na sve načine pokušala da prikrije sinovljev zločin, a istragu usmjeri u pogrešnom pravcu. To je bilo u skladu sa njenim mentalnim sklopom, koji su oblikovali teško socijalno iskustvo i oskudno obrazovanje. Pravni stručnjaci tvrde da ona ne mora svjedočiti, ali da u slučaju da na to pristane, može krivično odgovarati ako bude lagala.
Običan svijet je, po običaju, podijeljen. Nije mali broj onih koji imaju razumijevanja za postupak Mirjane Dujmović. Ministar unutrašnjih poslova Unsko-sanskog kantona Šefik Smlatić izazvao je gnjev jednog broja čitalaca zagrebačkog Jutarnjeg lista, kojem je, navodno, izjavio: “Vjerovatno bi u tom trenutku na isti način reagirala svaka majka. Od nje tražiti objektivnost bilo bi neljudski. Definitivno je nećemo ni za što teretiti.” Smlatić je ovako interpretiranu izjavu demantirao, istakavši kako je samo rekao da ima razumijevanja za položaj u kojem se ta žena našla. Bilo kako bilo, nije stvar šefa policije da se javno bavi psihoanalizom, već da javnosti nudi činjenice. “U svojoj četrdeset godina dugoj praksi nisam susreo roditelja koji je prikrivao zločin djeteta”, kaže poznati hrvatski psihijatar dr. Željko Marinić. “To što je učinila ova majka govori o bolesnom roditeljskom odnosu. Ali njena ‘zaštita’ ne štiti nikoga. Ona svog sina praktično stavlja u položaj da ne odgovara za teško djelo ubojstva. Majka je ovim činom svom sinu ubojici dala poticaj i za neka buduća ponašanja.” Sinu Mirjane Dujmović prijeti kazna zatvora od deset godina. Sud će odlučiti o njegovoj sudbini, kao i o sudbini njegovih saučesnika. Ali, već sada se, nažalost, može reći da su njihovi životi praktično upropašteni. Iskustvo pokazuje da malo ko izlazi iz zatvora bolji nego što je u njega ušao. Većina ih obično ne zna šta će sa ponovo stečenom slobodom, okrutni su i željni nasilja, koje ih, u najvećem broju, ponovo vraća u zatvorske ćelije.
Listovi u regionu već danima recikliraju priču o tuzlanskom Romu Nazifu Mujiću, sa bezrezervnim simpatijama prema ovom istinskom “junaku tranzicije”, glavnom liku najnovijeg Tanovićevog filma “Epizoda u životu berača željeza”. Pretočiti surovost vlastite životne svakodnevnice, koja mu je namijenjena kao sudbina, u prolazni sjaj Srebrenog medvjeda, koji mu je na upravo završenom Berlinskom festivalu pripao kao nagrada za glavnu mušku ulogu u Tanovićevom filmu – čudo je za koje tek treba naći pravu riječ. Ali, pakao tranzicije zakonomjerno rađa i loše momke, poput maloljetnog bihaćkog Raskoljnikova, svirepog ubice ostarjelog katoličkog svećenika. Na hiljade i hiljade porodica u Bosni i Hercegovini, da dalje ne idemo, žive u siromaštvu, bez ikakvih šansi da mu se otmu. A siromaštvo je veliko i opako zlo, koje masovno regrutuje pljačkaše, razbojnike i ubice. Zato ih je u tolikom broju. S njima živimo, od njih nas hvata strah, njihovi “podvizi” svakodnevno pune crne hronike. Danis Tanović ne voli tužne priče i čeka da filmskim jezikom ispriča i neku vedriju. A ova o lošim momcima tranzicije baš je tužna. Ali je filmska. Baš kao i priča o Nazifu Mujiću.