Stećak XXI stoljeća

Povezani članci

• ZLATKO JELISAVAC: Hajduk Leka ili kako smo doživeli kliničku smrt
• Klauški: Povratak Hdz-a u mrak Franje Tuđmana čovjeka krvavih ruku
• Generalni štrajk u RS: Ni Monika ne pomaže
• Kosovo kao varnica koja bi mogla da zapali svet
• Razvaljena država – ili, gdje države kao mačke nema, politički štakori kolo vode
• Zlatko Dizdarević: Planiranje nesreće

Ase ležit
Vojnik Gorčin
U zemlji svojoj
Na baštini
Tuždi
Žih
A smrt dozivah
Noć i dan

Mak Dizdar

Ničija zemlja, a zove se Bosna i Hercegovina, danas više nego ikad u svojoj historiji, povijesti i istoriji, dokazuje da je ljudska drama njezinih pokoljenja nepresušan izvor saznanja o čovjekovim dostignućima i krajnostima. Ne bih znala reći je li ironija ili sarkazam, mislim da bi teorija književnosti polomila zub na stilskoj figuri kojom bi nas i naše življenje na ničijoj zemlji pokušala definirati, opisati. Tragom Gorčina i stećka, Kulin bana i Katarine Kosače, sevdalinke i Hasanaginice, gradina i tvrđava, srebrene žile i Bosne srebrene, Gradašćevića i Jukića, Šantića i njegove Emine,  Ante Pavelića (rodom od Konjica ), Mome i Uzeira, Sarajeva i Srebrenice, nobelovaca, oskarovca, Medvjeda plemenitih metala, Edina Đeke, Srđana Aleksića, Sejdić-Fincija,  nane Fate…do Muje i Sulje, nema tog teoretičara koji bi našu dramu definirao!

Ovih dana je Internacionalni filmski festival u Berlinu dodijelio Srebrnog medvjeda glumcu koji to nije! Zamislite kako se osjeća onaj koji je svoj život podredio glumi, završio prestižnu akademiju, glumio u desetinama uloga i doživio da Srebrnog medvjeda iz Berlina ponese čovjek koji ne zna glumiti, ali je naučen  živjeti film. Srebrnog medvjeda i to za samo jednu epizodu u životu berača željeza, a za cijeli životni film koji mu režiraju politički režiseri bez dana režiserskog staža, bez akademije, bez ikakve odgovornosti prema bilo kome ili čemu, kakvu bi tek tad nagradu ponio, ali takva još nije osmišljena. A kad će, ne zna se!

„Epizoda u životu berača željeza“  me potaknula da iz ladice izvučem GIP, ko ne zna šta je, obzirom da je u ovom filmu koji živimo 2/3 stanovništva nezaposleno, GIP je godišnji izvještaj poreza koji se izdvaja iz bruto plaće zaposlenika i to 17% za PIO, 12,5% za zdravstvo (tih 12,5% naš berač željeza nije izdvajao jer mu niko nije omogućio da se zaposli, i ne samo to, ovaj čovjek čak nema ni osnovna demokratska prava biti jednak među jednakim) i 1,5% za osiguranje od nezaposlenosti, ukupno 31% …Za šta? Za koga? *ebo Hipokrita i njegovu zakletvu iz 5-3 stoljeća PNE, *jebo i Ženevsku zakletvu iz 1948. koja završava „…Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti“!, kad nemaš tih 12,5% ovjerenih u zdravstvenoj knjižici, nema ni humanosti!

Prije dvanaest godina, prošetavši crvenim ćilimom, jedan od bosanskih Gorčina, podigavši Oskara je rekao „This is for my country, Bosnia“, danas  se, još uvijek, nada da će sljedeći put posjetiti Berlin sa ljepšom pričom, a između njega i njega, stoji 47 bosanskohercegovačkih parlamentaraca u oba doma Parlamenta BiH sa mjesečnim primanjima u rasponu od 2.500-4.000 eura što nas (koji imamo taj GIP u ladici) porezne obveznike na godišnjem nivou košta cca pet milijuna maraka, namjerno izostavih arapske brojeve jer ne znam ni dopisati sve te nule koje se nakačiše uz ovu brojku 5 i ne znam da li da se nadam zajedno sa Gorčinom Danisom ili da spustim ruke niz bokove i izustim: Amen!