Isplivavaju nova saznanja o “posrbljivanju” bosanske ratne siročadi?

Povezani članci

• Još jedan Dan pobjede nad fašizmom u Evropi, dočekujemo u stalnom veličanju ove ideologije
• Ismet Smajlović: Galamdžije
• Srbija zahvaljujući slobodnoj trgovini povećava izvoz u Rusiju na milijardu dolara
• U Bosni bolje nego u Siriji
• Demokratski front i mnogo razbojnika
• Slobodan Dukić: Ima li ognja u avionu

Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, također, se uključio u potragu za djecom iz BiH.

Više od 20 godina od početka agresije na Bosnu i Hercegovinu udruženja žrtava i borci za ljudska prava još uvijek tragaju za ratnom siročadi koja su tokom užasa rata odvedena u Srbiju, gdje je nekima od njih nametnut novi identitet, te se do danas ne zna njihova konačna sudbina, izvještava novinar agencije Anadolija (AA).

Vjeruju da nije usamljen poznati slučaj Senide Bećirović koja je kao beba nestala u maju 1992. godine, kada su u njeno mjesto Caparde (Kalesija, Bosna i Hercegovina) ušle srpske vojne snage, da bi 16 godina kasnije bila pronađena u domu imućne porodice Janković u Beogradu gdje usvojena Senida živi pod imenom Mila Janković.

Predsjednica Udruženja ”Žena – žrtva rata” Bakira Hasečić tvrdi u razgovoru za agenciju Anadolija (AA) da je mnogo djece iz Bosne i Hercegovine tokom rata odvedeno u Srbiju. Riječ je, pojašnjava, o djeci čiji su roditelji stradali ili su čak cijele porodice ubijene.

Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, također, se uključio u potragu za djecom iz BiH. Predsjednica Helsinškog odbora u Srbiji Sonja Biserko ističe kako je, očito, bilo dosta slučajeva odvođenja djece iz BiH u Srbiju.

”Da, posebno iz ovih mjesta oko Drine, recimo, iz Višegrada. Tu su decu dovodili ovdje, stavljali ih u ta sirotišta, onda u te hraniteljske porodice… Neka od te dece su vraćena u Bosnu, ali najveći deo njih je upućen u nekakve porodice. Mi ne znamo koji je broj te dece. To je, svakako, tema kojoj tek predstoji istraživački rad. Potreban je čitav tim koji bi se samo bavio istraživanjem tragova gdje su ta deca, na kraju, završila. Ta deca sada imaju najmanje 20 godina. Mnoga od njih i više. To je jedan vrlo zahtevan posao. Mnoga od te dece i ne znaju ko su i šta su, razumete”, priča Biserko za agenciju Anadolija.

No, aktivisti Udruženja ”Žena – žrtva rata” uspjeli su nakon dvije decenije doći do nekadašnje socijalne radnice u Crvenom križu Jugoslavije Nevenke Uzelac koja im je otkrila detalje o prebacivanju samo neke djece iz Višegrada u Beograd.

”Djeca su odvođena u Srbiju. Primana u prihvatne centre. Kod nekih je promijenjen identitet i pokrštavana su… Znamo da su se izdavale krštenice za njih. Uzelac je priznala da je u Beograd odvela braću Emira i Elvina Gušu, koji su se kasnije vratili u BiH, djevojčicu Mirsadu Dizdarević, koju je poslije preuzela polusestra Habiba Rašić, udata za Srbina negdje kod Beograda, kao i muško dijete od deset mjeseci! No, odvedena je još i jedna djevojčica od godinu i pol. Međutim, ni do danas ne znamo šta je sa dječakom koji je odveden kada je imao samo deset mjeseci i tom djevojčicom od godinu i pol”, izjavila je Hasečić, pokazujući fotografije neke od djece koja su odvođena u Srbiju.

Pita se kakva je sudbina te bosanske ratne siročadi.

”Vjerujte, već dugo ne spavam razmišljajući o toj našoj djeci, šta je sa njima, hoće li ikada saznati istinu”, kaže Hasečić.

Nadalje, otkriva da je Uzelac posjetila Udruženje ”Žena – žrtva rata” u Sarajevu, gdje je govorila o bošnjačkoj djeci koja su odvođena u Srbiju. Otkrila je, tvrdi Hasečić, da je u Srbiji vidjela prihvatne centre gdje je bilo mnogo djece iz BiH. Neka su bila i ranjena. Konkretno, za petero djece iz Višegrada je navela da su, navodno, 1992. godine pronađena u Dobrunu.

”Sumnjamo da beba od deset mjeseci, koju Uzelac spominje, potječe iz jedne bošnjačke porodice u Višegradu. Svi članovi te porodice su ubijeni. Još o tome ne želimo govoriti u javnosti… Indikativno, kada smo Uzelac pokazali fotografiju te nestale muške bebe iz Višegrada, ona je pala u nesvijest i pozlilo joj je. Jednostavno, žena je doživjela šok. Kao da se suočila s najmračnijom istinom. Nakon toga je obećala da će nam pomoći da se otkrije istina o nestaloj djeci, odnosno da se sazna gdje su ona danas. I, zaista, uradila je neke stvari, uključila se u potragu”, nastavila je Hasečić, ukazujući i na sumnjivu ulogu nekih od stranih humanitaraca.

Uzelac je u iskazu datom aktivistima Udruženja ”Žena – žrtva rata” tvrdila da je, zajedno sa međunarodnim volonterima Gilbertom Despichtom i Lionelom Surrelom, djecu izvukla iz Višegrada i predala ih u Dom za nezbrinutu djecu u Beogradu. Sve se to desilo 21. avgusta 1992. godine. Dan kasnije sastavila je i izvještaj o tome. Htjela je, kako je isticala, samo da spasi djecu.

”Želim napomenuti za bebu koju sam ja preuzela i predala u Dom za nezbrinutu djecu, da je iz Doma data u hraniteljsku porodicu u Beogradu”, navedeno je u izjavi koju je potpisala Uzelac.

Zaista, prema izvještaju američke novinarke Nine Bernstein od 29. avgusta 1992. godine, među mentalno bolesnim osobama u Zavodu u Višegradu bilo je i ”petero normalne muslimanske djece između 10 mjeseci i sedam godina starosti, siročadi, ili izgubljene djece koju su u ustanovi ostavile lokalne srpske vlasti”. Jednu bebu, kako je navedeno, u naručju je držala mentalno oboljela osoba.

Bernstein, danas novinarka ”The New York Timesa”, tada je, također, napisala da se djeca ”sad nalaze u dva čista i sunčana beogradska sirotišta”. No, američka novinarka već tada je naslutila kakva bi mogla biti sudbina djece iz Bosne.

”Izvještaj kaže da su roditelji dvije bebe nepoznati. Dječaka od otprilike deset mjeseci nazvali su Goran Nikolić, po srpskom borcu koji ga je pronašao u borbi. Isto tako, petnaestomjesečna djevojčica je nazvana Dragana Veljović. U društvu u kom se muslimani od Srba razlikuju uglavnom po imenima, imena ovu djecu čine Srbima, brišući njihovo vjerovatno muslimansko porijeklo”, napisala je Bernstein u avgustu 1992. godine.

Prema informacijama Nevenke Uzelac, djevojčica koja sada nosi prezime Veljović bila je jednu godinu u Domu, a potom je smještena u hraniteljsku porodicu u Beogradu. Dječak, koji sada nosi ime Goran Nikolić, bio je u Domu u Beogradu do 6. juna 1994. godine, nakon čega je smješten u istu porodicu.

”U Domu nisu imali više informacija”, napomenula je Uzelac.

U međuvremenu u cio slučaj uključili su se i aktivisti Helsinškog odbora. Oni su uspjeli utvrditi da je dvoje siročadi iz BiH dato srbijanskim hraniteljima. Ali, ne u Beogradu, kako je tvrdila Uzelac, već u jednu srpsku porodicu u Zrenjaninu, 70-tak kilometara sjeverno od srbijanske prijestolnice.

Prema posljednjim informacijama, hraniteljica je u međuvremenu umrla, a djeca su sa članovima njene porodice najvjerovatnije napustila Srbiju! Navodno su na području Evrope ili čak Kanade. Tvrdi se i da su otišli na prilično misteriozan način i to upravo nakon saznanja da udruženja žrtava i borci za ljudska prava traže djecu iz BiH.

”U tom jednom slučaju kojeg smo imali trag za djecom smo izgubili jer su se promijenile starateljske porodice”, kratko je kazala Biserko, dodajući da je taj slučaj tek otvorio mnoga pitanja oko nestale bosanske djece.

Biserko ukazuje kao su institucije u Srbiji krajnje zatvorene u pogledu pomoći onima koji tragaju za sudbinom nestale ratne siročadi.

”To je prilično, kako da vam kažem, kompliciran proces. Dosta toga se izmenilo u odnosu na ono što je bilo 1992. godine. Izmenili su se ljudi, institucije, potrebno je jako puno istraživati. To je jedan vrlo zahtevan posao koji traži i otvorenost i naklonost naših institucija, uopšte želju ljudi da izađu sa takvim informacijama. A oni nisu otvoreni da se to obelodanjuje, jer će se pokazati da iza toga stoji jedna tamna strana priče. Pazite, to su deca roditelja koji su pobijeni 1992. godine, odmah na početku. Sve je to implicirano sa nekakvim zločinom. Nema interesa da se dođe do tačnog broja te dece”, zaključila je Biserko, napominjući da je to tema koja tek treba da se otvori.

Šutnja u Beogradu

U Gradskom centru za socijalni rad u Beogradu su zainteresiranim stranama rekli da ne mogu dostavljati ”povjerljive informacije o korisnicima Gradskog centra za socijalni rad”, odbivši, zapravo, da otkriju bilo kakve činjenice o bosanskim ratnim siročadima koja su bila u toj ustanovi.

Ovo su građani BiH

Hasečić je apelirala na institucije BiH da pomognu kako bi se doznala istina o nestaloj bosanskoj siročadi koja se nalaze u Srbiji.

”Tražimo da se neko iz države BiH, iz Federacije BiH, resornih ministarstava uključi u ovaj postupak. Posebice Tužilaštvo BiH koje posjeduje kompletnu dokumentaciju u ovom slučaju od kraja 2011. godine. Dostavljene su im slike, izjave, zapisnici… Cilj nam je da podignemo svijest naših političara i institucija, onih koji su zaduženi da pomognu građanima BiH. Želimo da se uključi i Ministarstvo vanjskih poslova BiH na čelu sa Zlatkom Lagumdžijom. I ovdje je riječ o građanima BiH”, poručila je Bakira Hasečić.

Ogromne posljedice rata

Sonja Biserko konstatira da se na primjeru nestale djece i BiH jasno može vidjeti kako su ”posledice tog rata ogromne”.

”Do sada se govorilo o brutalnim zločinima. Ali, posledice razaranje porodica, ti nestanci djece…, to je vrlo ozbiljno. O tome se manje vodilo računa, to su teme koje tek dolaze na dnevni red”, kazala je ona.

Bilo je previše krvi

Novinarka Bernstein je u tekstu od 13. septembra 1992. godine pisala i o Emiru i Elvinu, tada dječacima od sedam, odnosno četiri godine, koji će se kasnije vratiti u BiH, te nepoznatoj sudbini njihove majke Fatime, kao i njihovom oboljelom ocu kojeg su lokalni Srbi optuživali da je ”bio ekstremista”.

Hasečić je kazala kako je kasnije utvrđeno da su srpske snage brutalno ubile nesretnu Fatimu. Dječaci su novinarki iz Amerike sasvim iskreno govorili o užasu Višegrada 1992. godine. Bernstein je, također, navela i kako je tada četverogodišnja djevojčica Mirsada Dizdarević govorila da je u Višegradu bilo ”previše krvi”.

AA