VIKTOR IVANČIĆ: PISMO ILI GLAVA

Povezani članci

• VIKTOR IVANČIĆ: LIBER ALLES
• VIKTOR IVANČIĆ: JOŽEK I LOJZEK
• Pravednik
• Humanizam, ili ritualno ubijanje nade?
• Senka Marić Šarić: Problem Mostara je što ljudi koji u njemu žive ne znaju, niti žele znati, šta je građanski identitet
• Ja se neću vratiti – priča o Đoki Stevanoviću

Postoje zakoni čija je puna snaga sadržana u njihovoj suspenziji. Ako je cinizam zakonodavno-političkog sustava dovoljno dobro profiliran, tada je idealan zakon onaj koji se donosi i stupa na snagu zato da bi prestao važiti

Piše: Viktor Ivančić

Srbi u Hrvatskoj imaju pravo na svoj jezik zbog toga da bi na njemu mogli šutjeti.

To je zapažanje prije par dana – povodom nacionalne drame što se razigrava oko moguće primjene „dvojezičnosti“ u Vukovaru – na t-portalu iznio jedan maloljetni delikvent i, po skromnome sudu ovog potpisnika, dosta precizno dočarao pozu koju je tzv. hrvatsko društvo zauzelo prema tzv. srpskom pitanju.

Prevedemo li misao mladca na administrativni jezik odraslih, može se reći da Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina (kojim se jamči službena upotreba jezika i pisma nacionalnih manjina na područjima gdje one čine trećinu ili više stanovništva) u Hrvatskoj postoji prvenstveno zbog toga da se ne bi primjenjivao.

Primjer upućuje na suštinsku – a ne samo dekorativnu – važnost jurističkih maski, jer postoje zakoni čija je puna snaga sadržana u njihovoj suspenziji. Ako jer cinizam zakonodavno-političkog sustava dovoljno dobro profiliran, tada je idealan zakon onaj koji se donosi i stupa na snagu zato da bi prestao važiti.

Filozofi prava i druga stručna čeljad vjerojatno bi imali što reći o onoj vrsti zakonotvornih inicijativa kada sama pravna norma u sebi sadrži anomijski potencijal, to jest kada između prava i anomije ne postoji razlika, to jest kada primjena zakona uzrokuje kaos, a njegova suspenzija osigurava red i mir.

Pravna država Hrvatska u tom bi im slučaju mogla poslužiti kao bogomdani ogledni uzorak, jer dilema koja ovoga trenutka, zahvaljujući „slučaju Vukovar“, zaokuplja domaću kastu što se bavi proizvodnjom i usvajanjem zakona više je nego izazovna: Kako neutralizirati pravni poredak da bi pravni poredak ostao na snazi?

Klasičan i predvidiv salto izvela je Hrvatska demokratska zajednica, na čiju je inicijativu Ustavni zakon prije tri godine „aktiviran“ kroz Statut grada Vukovara, da bi sada, kada je zaprijetila njegova primjena, ta stranka zatražila „moratorij“ na neodređeno vrijeme, s tendencijom ka vječnosti, „dok rane ne zacijele“: ne, dakle, da se zakon ukine ili preinači – pošto je Hrvatska, kao „civilizirana zemlja“, njime trasirala svoju međunarodnu sudbinu – nego da on i dalje postoji, naime da bude na snazi tako što neće važiti, barem kada se radi o Srbima.

Ipak, najljepšu piruetu priredio je predsjednik države Ivo Josipović. Impresioniran s dvadesetak tisuća kariranih marioneta što su se sa zastavama u rukama i psovkama na usnama – ili je ipak bilo obratno? – ukazale u Vukovaru, on je najprije njihove prijetnje i ratnohuškačke urlike nazvao „demokratskim izražavanjem javnog mišljenja“, a zatim, kao pravnik od formata, pokušao uspostaviti prekinutu vezu između prava i života, odnosno između norme i stvarnosti, nudeći logičan rasplet: „Ako se zakon ne može poštovati, onda ga treba mijenjati.“

Već sutradan, međutim, svoju je izjavu „pojasnio“, naglasivši da zakon ni pod koju cijenu ne možemo mijenjati; predsjednik je tek na sebi svojstven način htio prozvati „neodgovorne političare“, društvo kojemu on, razumije se, ne pripada. Njegova je poruka tako u drugoj rundi sljedeća: Ako se zakon ne može poštovati, onda ga treba mijenjati, uz napomenu da se zakon mijenjati ne smije! Neizgovoreni stav – koji proizlazi kako iz Josipovićeva političkog habitusa, tako i iz činjenice da je zakon što se u Vukovaru ne primjenjuje usvojen prije više od deset godina – prema tome glasi: Zakon treba sačuvati zato što ga se ne može poštovati!

Vladajući SDP, s treće strane, osigurava sigurnu odstupnicu, pa preko ministra javne uprave – uz par lepršavih fraza o toleranciji, suživotu i manjinskim pravima – ukazuje na (ne)odgovornost i dvoličnost HDZ-a, jer je baš ta partija nametnula neugodni Statut Vukovara, dok je SDP („tek da se zna“) tada glasao protiv, štoviše, gradonačelnik Željko Sabo u to je vrijeme i osobno sprječavao sabotaže skidajući ćirilićne natpise s javih površina, a ta sretna okolnost unaprijed može poslužiti kao solidna moralna izlika: U slučaju da ne osiguramo primjenu zakona – sufliraju vladajući – bit će to dokaz destruktivnih namjera i civilizacijske regresije HDZ-a, ali i potvrda naše dosljednosti.

Uglavnom, kompletna scena, uz korištenje različitih političkih tehnika i ideoloških rekvizita, prešutno je ujedinjena oko iste zadaće – kako u Vukovaru održati spasonosnu logiku izvanrednog stanja, takvu gdje su pravne norme istodobno oglašene i ugašene, gdje je zakon uspostavljen time što je suspendiran.

No, zašto je Vukovar doista „specifičan slučaj“? Usprkos parolama, on to nije zbog svoga mučeništva, nego zbog sastava stanovništva; nisu ratne rane ono zbog čega mu se pridaje „posebna pažnja“ i apelira na „osjetljivost problema“, već je to broj mirnodopskih Srba koji, za nevolju, čine više od trećine žitelja. Da je slična etnička nepogoda kojim slučajem zadesila Split, nema sumnje da bi se tu ovih dana odvijala posve ista društvena lakrdija (uz nešto više agresije, vjerojatno, zahvaljujući višegodišnjem treningu), makar današnji Kerumgrad ne baštini ratnu traumu ni približno nalik vukovarskoj.

Nešto dublji zalazak u temu prinudio bi ovog potpisnika da se složi s ocjenom kako je uvođenje „dvojezičnosti“ u Vukovaru u dobroj mjeri besmisleno, ali iz razloga koji su pouzdano suprotni argumentima većine. Hrvati i Srbi, naime, po skromnome potpisnikovu sudu, govore istim jezikom (za razliku od Hrvata i Talijana, ili Mađara i Srba), pa je „dvojezičnost“ u njihovu slučaju gola konstrukcija (zbog čega je i stavljena u navodne znake) i dokaz više da se industrija nacionalnog identiteta uglavnom temelji na nasilništvu. A pošto ćirilicu ionako posvajaju s obje strane, do toga da tome pismu podižu spomenik kod Širokog Brijega, bilo bi radi zaštite kulturnoga dobra najprimjerenije dodati ćirilićne natpise onima latiničnim u svim naseljenim krajevima Hrvatske, bez obzira na postotak Srba koji tamo žive.

Potpisnik, međutim, nema ambiciju krojiti zakone, nego ih – za razliku od zakonodavaca – pokušati poštovati. Tek, ispostavlja se da nacionalna ekskluzivnost ima svoju cijenu, pogotovo kada žudiš za njenom kanonizacijom, pa si odlučio ustavom je propisati, a posljedice tih propisa ne možeš podnijeti. Organizirano laganje tada se pokazuje jedinim izlazom. Zbog toga je tekuća priča prepletena dvostrukim falsifikatom: i posebnošću Vukovara (u odnosu na, recimo, Split) i posebnošću hrvatskoga jezika (u odnosu na srpski). Unikatnost hrvatskoga jezika iznjedrila je složna juristička akcija, njegova su endemska svojstva proizvod pravne norme, a ne „stvarnosti“.

Zašto je onda norma i neophodna i nepodnošljiva? Tu se već možemo vratiti onome maloljetnom delikventu s početka teksta i proširiti njegovu tezu: Srbi u Hrvatskoj imaju pravo na svoj jezik zbog toga da bi na njemu mogli šutjeti, a šutjeti trebaju zato jer se „njihov“ jezik ne razlikuje od „našeg“. Šutnja dakle nije nužna da bi se ugušilo ono što je drugačije, već, naprotiv, da bi se utajilo ono što je isto i na taj način lažno predstavilo drugačijim.

Tako barem znamo tko ovih dana najavljuje rat, propagira nasilje, sije mržnju i zastrašuje javnost maskirnim uniformama. Prokleti multikulturalisti!

Tekst je objavljen u printanom izdanju tjednika Novosti