ENG
Ako talijanski nije fašistički, ni ćirilica nije četnička
Autor/ica 👤Marinko Čulić
Povezani članci
Vukovarski jurišnici na ćirilicu nisu svjesni da se zazivanjem nove Oluje u Podunavlju ponovno gura Hrvatsku u limb ratnih devedesetih. Također, ne treba podsjećati da je rat u Vukovaru, koliko god strašan bio, trajao samo tri mjeseca (okupacija nepuno desetljeće), dok se fašistički ratni teror u Istri protegao na tri godine (okupacija na otprilike dva desetljeća). Talijanski jezik u Istri je, svi znamo, svuda prisutan
Piše: Marinko Čulić
Kada je prije nekoliko mjeseci srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić lupnuo da je Vukovar ‘srpski grad’, u Hrvatskoj se s razlogom digla velika galama, iako zapravo i nije trebalo. Hrvatski Ustav i zakoni o tome dovoljno jasno govore. Govore da je Vukovar, naravno, hrvatski, ali i da u njemu ravnopravno žive vukovarski Hrvati i vukovarski Srbi, dakle to je njihov zajednički grad. Tome ustavi i zakoni i služe. Omogućavaju ljudima da se neopterećeno bave svojim životima, jer su osnovna politička pravila utvrđena temeljnim zakonodavnim aktima, i oni se time ne moraju posebno baviti.
Ali, onda se ovih dana dogodilo nešto što je narušilo tu fino uštimanu pravnu konstrukciju. Dvadesetak tisuća prosvjednika protiv ćirilice u Vukovaru sigurno su uvjereni da su najtvrđa i najpouzdanija brana protiv spomenutih Nikolićevih izjava, ali, avaj, oni su se zapravo spustili na njegovu razinu. On tvrdi da je Vukovar srpski, oni da je (jedino) hrvatski, a nije točno ni jedno, nego samo ono što sam, prepričano, ovdje prenio iz Ustava i zakona. I tu se sada javlja problem na koji nitko nije obratio pozornost. Kada su polovicom devedesetih Srbi u Hrvatskoj masovno napustili zemlju, uz koju su tri, četiri, neki i pet stoljeća bili zavičajno vezani, hrvatski nacionalisti tvrdili su da je to zato što nisu prihvatili Hrvatsku i njene zakone.
Naravno da je u tome bilo istine, ali se istodobno postavilo i pitanje koliko je sama Hrvatska poštovala svoje zakone koji se tiču uvažavanja i zaštite nacionalnih manjina, u ovom slučaju srpske. I tu leži zamka u koju zemlju gura ostrašćena hrvatska desnica, koja je ovih dana Vukovar pretvorila u svoj glavni stožer. Sada, naime, ispada da ni hrvatski protivnici ćirilice ne prihvaćaju Hrvatsku i njene zakone, od kojih jedan striktno propisuje upotrebu ćirilice kada srpsko stanovništvo u nekoj sredini dostigne trećinu populacije. A valjda ne treba objašnjavati što to znači. Time se Hrvatskoj navaljuje mlinski kamen krivnje da se polovicom devedesetih, protivno vlastitim zakonima, svjesno i nasilno riješila Srba. Čak se u silnoj zapjenjenosti to otvoreno i kaže.
S govornice u Vukovaru, na kojoj su se pojavili u vojnim uniformama što je samo po sebi poruka, zagrozili su se vukovarskim Srbima da ni oni danas ne bi bili u Hrvatskoj da je i u Podunavlju provedena vojna akcija Oluja. Jesu li ti ljudi uopće svjesni što su rekli?! Pa to je otvoreno priznanje za ono od čega se u Hrvatskoj svi rukama i nogama brane, a to je da je Oluja provedena s namjerom da Srbi napuste zemlju i da se u nju nikada ne vrate. Ili, kraće, da ih se, sada je i to dozvoljeno reći, etnički očisti. Osim toga, iz ovoga proizlazi da su Gotovina i Markač srećkovići koji su se u Haagu izvukli samo zato što im se sudilo zbog prekomjernog granatiranja. Jer, da se pitalo vukovarske protivnike ćirilice, ne bi oni majci izašli na slobodu, nego bi odgovarali za masovni progon Srba, a za to se ostaje u zatvoru do kraja života.
Juriš na ćirilicu
Eto, to se dobije kada se podvuče crta pod subotnji događaj u Vukovaru. Prosvjed dvadesetak tisuća ljudi prva je ovako masovna pobuna protiv mirne reintegracije najistočnijeg dijela Hrvatske, čija je osnovna kvaliteta bila da nije došlo do masovnog odlaska Srba. Plus da se nakon njihovog ostanka koegzistencija s tamošnjim Hrvatima zadržala u relativno normalnim okvirima, u svakom slučaju normalnijim nego tamo gdje se ratovalo. Ah da, to se nikako ne smije zaboraviti, sve to napravljeno je po izričitom naređenju Franje Tuđmana, koji je bio, što da se kaže, vrlo nabusit čovjek. Ali, dovoljno racionalan da je znao da će Hrvatska zbog Oluje sigurno imati problema sa svijetom, a da se barem dio toga može izbjeći mirnom reintegracijom Podunavlja. Također je znao da bi se bez toga nju moglo u Haagu tretirati ne baš kao Srbiju, ali svakako kao njenog ‘šegrta’, kako se uostalom i počelo govoriti.
A što znaju vukovarski jurišnici na ćirilicu? Žalibože, ništa. Na prvom mjestu ne znaju da ako je Ustavni zakon o manjinama bio preduvjet početka pregovora s Bruxellesom, onda njegovo otvoreno ignoriranje može biti isto tako razlog da se ti pregovori, iako službeno okončani, opet otvore, i to s tko zna kakvim ishodom. Ali, ovo čak i nije toliko važno, jer je to dio političke pragme zbog koje često budu žrtvovane važnije stvari. A važnije je da se zazivanjem nove Oluje u Podunavlju i u Vukovaru ponovno gura Hrvatsku u limb ratnih devedesetih. I to ne više samo sa ciljem da se Srbe iseli, nego da se izbrišu i svi kulturni tragovi njihovog postojanja na ovom prostoru, a ćirilica je baš to. Bilo bi jako zanimljivo znati da li ovi naši pristaju da se na isti način tretira kulturna baština Hrvata u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori..i gdje već.
Nametnuti suživot – besmislica
Ali, dobro, u jednome su oni ipak u pravu. Svakako ne bi bilo dobro da se ćirilicu jednostrano nameće vukovarskim Hrvatima, koliko god rezon pravne države tako nalagao, jer to naprosto ne proizlazi iz smisla onoga što bi suživot trebao biti. Suživot koji je nametnut je više od oksimorona, to je besmislica. No, istodobno oni bi trebali shvatiti, ili ako to ne žele morali bi im objasniti oni koji orkestriraju njihovim nezadovoljstvom (HDZ i Tomašićkin HSP), da srpski zločini nikako ne diskvalificiraju ćirilicu. Jer, to bilo isto kao kada bi zločini Mirka Norca diskvalificirali latinicu u Gospiću, a zločini Tomislava Merčepa latinicu u Pakračkoj Poljani. To je, naravno, čista ludost. Usto, ljudima iz središnjice dviju spomenutih stranaka morala bi biti od koristi i usporedba s hrvatsko-talijanskom dvojezičnošću u Istri.
Ona je ondje, poznato je, u masovnoj upotrebi, što znači da se nije podleglo identificiranju talijanskog jezika s fašizmom, kao što se sad izjednačava ćirilicu s četništvom. A treba li podsjećati da je rat u Vukovaru, koliko god strašan bio, trajao samo tri mjeseca (okupacija nepuno desetljeće), dok se fašistički ratni teror u Istri protegao na tri godine (okupacija na otprilike dva desetljeća). Čujemo li to Karamarka i Tomašićku kako kažu da je ipak talijanski teror u Istri bio neusporedivo manji i benigniji nego srpski u Vukovaru?! Malo logike tu ne bi bilo viška. Doduše, ne bi bilo viška ni srpskoj strani, jer je teško razumjeti zašto inzistira na ekavici ako većina Srba u Hrvatskoj govori ijekavicom, a, bogami, ne bi ni nekim istaknutim jezikoslovcima kao Snježani Kordić.
Slažem se s njenim stavom da su hrvatski i srpski u osnovi isti jezik, ali ne samo da se ne slažem, nego ni elementarno ne razumijem, zašto bi ćirilica u Vukovaru bila u suprotnosti s tim. Pa, pobogu, tek ćirilićni natpisi, uz latinične, na zgradama vukovarskog kolodvora ili gradske skupštine potvrđuju jedinstvo hrvatskog i srpskog, dok ih zabrana ćirilice naprotiv cijepa na dvoje i zauvijek antagonizira. Točno onako kako to hoće Tromblon i slični koji ovih dana pokušavaju minirati zakonske odredbe o ravnopravnosti dva pisma. Dakle, ima tu posla za svakoga tko pokaže volju da radi na sebi i korigira svoje stavove. Ali, najviše ipak za vukovarske Hrvate.
Autor/ica 👤Marinko Čulić
