Nikola Vučić: Jesmo li sigurni?

Povezani članci

• Dantonova smrt u selu Rabrani
• Kako nas kradu i kako ih zaustaviti: Mreža “Naše društvo” podnijela krivičnu prijavu protiv Ljube Bešlića
• Godišnjica građanske pobune
• Srbi i Hrvati – čemu mržnja i dokle!
• Prvi mart: Odgovorimo Petriću masovnom registracijom za izbore
• Raj za spekulante: Linićev zakon o imovini donosi stampedo kupaca jeftinih nekretnina

Nikola Vučić, sedamnaestogodišnji učenik 3. razreda Srednje ekonomske škole Joze Martinovića iz  Mostara,  dobitnik je nagrade za najbolji esej na temu: Jesmo li sigurni? a koju organizira Centar za kritičku misao u sklopu projekta  “Dijalogom i obrazovanjem od problema do rješenja“ i financijsku podršku Ambasade Kraljevine Norveške.

Sa 13 godina Nikola je zajedno sa prijateljima osnovao internet televiziju Bijeli Brijeg. Donedavni je član Omladinskog dramskog studija Javne ustanove Mostarski teatar mladih Mostar. Napisao je  dramatizaciju romana Georgrea Orwella ”Životinjska farma” i ujedno glumio u istoimenoj dramskoj predstavi izvedenoj u spomenutom teatru. Na Danima hrvatskoga jezika Mostar 2010. godine osvojio je prvo mjesto. Uspješno je sudjelovao i u projektu ”Projekt građanin – CIVITAS”, projektu ”Priče o dijalogu” u organizaciji Nansen dijalog centra (NDC) Mostar. Sudjelovao u Obuci za vršnjačku medijaciju koju je organizirala Misija OESS-a u BiH, a radio je i kao novinar na radiju Studio88. Trenutni je član Antikorupcijske mreže Account BiH.

Malo je pojava koje u današnjem Mostaru daju nadu u bolje sutra. Nacionalističke tvornice mržnje proizvode genetski modificirane ljude lišene osjećaja poštovanja prema drugom i drugačijem, oslobođene osobnosti koje predskazuju zlu kob grada kao u najstrašnijim američkim hororima. Nikola Vučić  je svjetlo koje razbija tamu grada Predraga Matvejevića, Mostara, koji će s Nikolom ponovno biti Grad ljubavi, poezije, zajedništva i kozmopolitizma.

Osvit Seferović dodjeljuje nagradu Nikoli Vučiću

Nagrađeni rad Nikole Vučića objavljujemo u cjelosti.

Jesmo li sigurni?

Ja sam rijeka. Ime nije važno. Možete me zvati modra, malim slovom. Nije važno gdje izvirem ni kuda tečem. Važno je da sve znam, sve vidim i sve čujem. U meni se ogledaju ljudi, njihove riječi i djela. O svemu sam šutjela, a sada želim progovoriti jer osjećam da ću se izliti iz korita ako budem šutjela.

Te noći tekla sam brzo ispod mosta s puno svjetiljki čija se svjetlost poigravala s mojom hirovitošću. Tekla sam brzo i odjednom zastala. Čula sam dječje glasove koji su bili puni neke ljutnje i bijesa. Pomislih da je to još jedna neukusna dječja igra, ali onda se začuo zov upomoć. Čuli su se glasovi dječaka koji su iz neke obijesti najednom nasrnuli na druge dječake. Nije stalo na glasovima, već sam čula i udarce i psovke i zapomaganje dvojice nemoćnih dječaka da prestanu, da im oni ništa nisu skrivili, da ih samo puste na miru, da su oni samo prolaznici, da nemaju nikakve zle namjere. Pustili su ih nakon više udaraca valjda iz straha da će ih netko vidjeti. Napad nije trajao dugo, ali djeca koja su to doživjela dugo će pamtiti tu noć. Osjetila sam kako ne žele govoriti o tome, ne žele osvetu, samo žele zaboraviti i da prođe ta noć koja se kasnije često ponavljala u njihovim glavama.

Da sam mogla, izlila bih se tada iz korita. Rijeke imaju korita jer je to njihov put. I ljudi imaju korita, ali to su korita njihove ograničenosti koja čine da idu samo u jednom smjeru, da vide samo jednu stranu, ne vide druge i drukčije i prema svemu što ne teče njihovim koritom osjećaju neku ljutnju i bijes.

Nakon što su djeca djeci nanijela bol, povukla su se kao čopor pasa koji sve što čine, čine u čoporu. U čoporu napadaju i u čoporu se povlače. Samo, razlika između čovjeka i životinje je velika. Životinje ne napadaju iz bijesa, mržnje ili obijesti, one napadaju ako su gladne ili ugrožene.

Ja sam rijeka i sve sam vidjela, namirisala i čula. I krv i suze i nemoć ovoga grada. Ali najteže mi je bilo čuti kako djeca napadaju djecu. Uronila sam u sebe samu i nastavila teći jer to mi je sudbina, teći bez prestanka i govoriti jezikom koji ljudi ne razumiju. Jer kad bi samo zastali malo pored rijeke, čuli bi kako je život i prolazan i vječan i kako smo svi samo kapi vode od kojih je svaka dragocjena i posebna, a opet dio istoga toka. Kad bi samo zastali pored rijeke i zagledali se u dubinu sebe, shvatili bi da je ljubav jedino korito kojim vrijedi teći.