Ljubo R. Weiss: Što povezuje Jasnu Babić, novinarku i Dinu Molnara, pokojnog policajca?

Povezani članci

• (NE)PRIHVATLJIVA CIJENA PREDIZBORNE KAMPANJE
• Abdulah Sidran: PEN JE OTET BH PISCIMA I MORA IM BITI VRAĆEN
• Predrag Kojović: Želimo evropeizaciju Dejtonskog ustava
• Tomislav Jakić: MALO BI – MALO NE BI, MALO JESMO – MALO NISMO
• Balkan – bure baruta i u 2023.
• Prosjaci i sinovi

Mogao bih pisati o svojoj borbi za transparentnost u investicijama i o tome kako sam nakon zamalo 40 godina pisanja i objavljivanja završio na Općinskom sudu u Virovitici, tužen zbog jedne kolumne objavljene u listopadu 2010 (Cavallino – misterije jedne investicije) na portalu www.virovitica.net. Iako sam prvostupanjskom presudom Suda oslobođen odnosno odbijena je tužba privatnog tužitelja, i jučer sam upravo dobio presudu i detaljno obrazloženje ( korektan sudac si je dao truda i ispisao ga čak na 8 i po stranica) dva naoko nepovezana slučaja privukla su mi pažnju. Prvi je puštanje iz pritvora novinarke Jasne Babić koja se dva dana nalazila u Remetincu, drugo, slučaj Dine Molnara, pokojnog policajca. Jasna Babić pritvorena je zbog privatne tužbe koju je zbog teksta iz 2009. godine protiv nje pokrenuo kontroverzni poduzetnik Josip Radeljak – Dikan, koji, po meni, nije kontroverzan jer spada u onaj sloj hrvatskog društva koji uporno nazivam pseudo-, kvazi odnosno lažna elita.

Zašto se pritvaraju osobe?

Protiv novinarke je primijenjena “krajnja mjera” osiguranja dolaska na sudsku raspravu prema Zakonu o kaznenom postupku iz 1997. godine. Trebala bi nas zanimati tvrdnja da su organi represije iskoristili ama baš sva sredstva koja su imali prije nego su se odlučili na ovaj korak. Do sada sam bio uvjeren, naime, da se pritvaraju osobe od kojih prijeti neka opasnost, osobe koje bi mogle pobjeći u inozemstvo ili pak osobe koje mogu utjecati na svjedoke. Slušao sam sinoć Jasnu Babić u TV Dnevniku 3, osjećalo se ogorčenje u njenu glasu, no, uspjela je sarkastično se zahvallti državnim tijelima koji su joj omogućili da neko vrijeme provede iza rešetaka. Izrekla je i dvije važne rečenice – kako ima dojam da su u Remetincu osim Ive Sanadera, manje-više anonimni ljudi koji, po njoj, mogli bi biti i kod kuće i čekati podizanje optužnice, i drugu, kako je ugodno iznenađena reagiranjima kolega novinara koji su, neovisno o tome gdje i za koga rade (list, portal, TV kanal) stali na njenu stranu.

“Ljuba Zemunac – maneken smrti” – “Zagrebačka mafija”

Tko je Jasna BABIĆ? Prodajući knjige u Beču nisam do sada spominjao koje su se knjige najviše tražile, pored Andrića, Selimovića, Jergovića, Bauera, Kiša, B. Bogdanovića, S. Drakulić, D. Ugrešić. Broj jedan na internoj rang listi bila je knjiga „Ljuba Zemunac – maneken smrti“. Na hrvatskoj strani takvih i sličnih nije bilo sve dok Jasna Babić nije objavila knjigu „Zagrebačka mafija“, baveći se svojom omiljenom tematikom: povezanošću kriminala s državnim institucijama, obavještajnim službama, policijom i pravosudnim organima. Jasna Babić, rođ 1957. po zvanju je moja je mlađa kolegica (diplomirala je na Fakultetu političkih znanosti), a počela objavljivati u Poletu, pa pisala u Danasu, Globusu, Nacionalu… i kao takva spada u sam vrh hrvatskog novinarstva. Osobno je nisam upoznao, ali čitao jesam.

Eh, Dikan kao dika, ali čija?

Apsurd u svemu je da se Dikan (eh, koja dika hrvatske pseudoelite!!) ne sjeća zbog čega ju je tužio. Josip Radeljak – Dikan, poznat kao bivši suprug Bebe Lončar, Ene Begović i ako su bili vjenčani, Vlatke Pokos. Kazao je radilo se o “prostačenju, lažima i klevetama” kojima se sada bave njegovi odvjetnici.
“Čujem da je i ona sad bez posla, na ulici. Veselim se tome što se napokon počelo shvaćati tko kako radi”, kazao je Dikan. A moje pitanje čovjeku koji se veseli tuđoj nezaposlenosti i ime veže za najmanje jednu težu aferu, onu u Dubrovniku:” Čija si ti dika, Dikane?”
Dobro je reagirao Zdenko Duka, kao i Hrvatsko novinarsko društvo, inzistirajući da se Jasnu Babić pusti odmah iz Remetinca! Istovremeno je održan skup nezaposlenih novinara ( više ih je od stotine, pa je čak netko predložio da se počne s prekvalifikacijama novinara). Ne bih o tome trebaju li se novinari prekvalificirati – prije bih rekao da su za prekvalifikaciju zreli mnogi hrvatski političari i policajci koji su trenirali strogoću nad novinarkom koja je godinama, uz sve rizike, možda i pokoju grešku, mukotrpno istraživala i pisala o onome što je rak-rana hrvatskog društva – korupcija i kriminal!
Najkraće, ako je sudu baš toliko stalo da se pojavi na ročištu gdje je tuži jedan Dikan, onda je policija trebala potražiti je prije ročišta i privesti na sud, a ne u Remetinec, i nakon ročišta pustiti kući. Ovako je poslana poruka i Domagoju Margetiću i desecima novinara, posebno novinarima koji se sve manje bave istraživačkim novinarstvom (zašto??) da jednostavno – čkome, (čkomimo) jer baš svakome od nas može se dogoditi da dva dana i dvije noći, na račun države, provede u Remetincu. Da sada ne ulazimo u to koliko zapravo godinama policijske snage, USKOK i druga tijela kojima je prvenstvena zadaća otkrivanje kriminala, pokreću se tek nakon smjelih tekstova upravo novinara.

Dino i moćnici

A sada koja riječ i o policiji i slučaju policajca Dina Molnara iz Međimurja (Mursko Središće) Taj 27-godišnji mladić, vjerojatno pod određenim pritiscima, oduzeo je sebi život i tim činom izazvao val suosjećanja u Međimurju; navodno se priprema mimohod građana njemu u čast. Pokopan je u prisustvu oko 300 ljudi u mjestu Dekanovac, do otvorene rake ispratili su ga većinom mladi.
Od policijskih izvora doznao je Večernji list da je Dino Molnar, kad je pronađen mrtav u automobilu, u krilu imao poziv u Državno odvjetništvo za 24. siječnja u svojstvu osumnjičenika za kazneno djelo odavanja službene tajne, a da je na sjedalu u autu do njega bila isprintana njegova prijava za korupciju, koju je poslao na Badnjak.
A policija je protiv svog službenika Dine Molnara podigla kaznenu prijavu zbog optužbe da je na Facebooku otkrivao klasificirane podatke. Dino Molnar, prema, dokumentaciji koju posjeduje Večernji list na Facebooku je rekao jednoj osobi da je kaznio njegova bivšeg šefa. Nije imenovao osobu, nije napisao zašto je kažnjen kao ni točan iznos kazne. A kaznio je lokalnog moćnika, i to za dva prekršaja u ukupnom iznosu od 4900 kuna. Da stvar bude gora, kazneno je prijavljen za komunikaciju na Fejsu iz 2012. godine, a djelo za koje ga se teretilo postalo je kažnjivo tek 1. siječnja 2013.
Načelnik PU međimurske htio je pokrenuti zbog toga disciplinski postupak protiv Dine Molnara, no Sindikat policije Hrvatske, čiji je bio povjerenik, nije dao suglasnost za to. Dino Molnar je u svom očitovanju naveo da su ga nadređeni nagovarali da ne podnese optužni prijedlog protiv tog moćnika a njegov brat, također policajac ne može si objasniti bratovo samoubojstvo pa je izjavio :”Dino je živio za policiju, a policija ga je pokopala!”

“Navik on živi, ki zgine pošteno!”

Otvoren je stranica DINO – HEROJ U BORBI PROTIV KRIMINALA I KORUPCIJE, pišu se poruke “Dino Molnar, ponosni smo na tebe!” a nalazim i riječi: “Navik on živi, ki zgine pošteno!” Dok ovo pišem njegov Facebook profil nije ugašen, još se može pročitati nekoliko navoda, a jedan je na engleskom ” hope for the best”! Navodi se da je njegov zadnji upis od 30.12. 2012. a glasi: “Neka pravne institucije rade svoj posao!”
Neka glasnogovornica policije bi na sve ovo samo mirno rekla: „Istraga je u tijeku, bit ćete na vrijeme obaviješteni o njenu ishodu!“
Hoćemo li?

(25.01.2013.)