Dragan Markovina: Karamarko u Južnoj Hrvatskoj

Povezani članci

• Dioklecijan ni mrtav u Split!
• Zaboravilo se, ponovilo se
• BORIMO SE JAME UZ JAME
• 27. godišnjica „Oluje“ – žrtve i dalje čekaju pravdu
• Politizovani intelektualci
• Lov na Frljića

S Tomislavom Karamarkom čovjek ne zna odakle bi počeo. Toliku količinu besmisla i jeftinih fraza, militantnog nacionalizma koji se kreće u mjestu i uvjerenja o mesijanskoj ulozi, na ovim prostorima emitira još jedino živahni Dobrica Cosić.
Karamarko se na svoj apostolski pohod u Južnu Hrvatsku uputio povodom dvadeset i treće obljetnice utemeljenja svoje živopisne interesne organizacije i to s ciljem da preostale fanatike koje nije napustio optimizam, dodatno osokoli pred još jednim izvjesnim porazom na lokalnim izborima i usput pozove na okup. Prava je šteta da na put nije krenuo Vlakom slobode, s obzirom da je jedina nam i vječna Hrvatska iznova okupirana od strane onih koji je nikad nisu željeli, zarad čega se nova vožnja legendarnog vlaka nameće kao ‘poviestna nuždnost’.
I baš zbog svega toga, malo je tužan onaj eho praznine i ispuhanog entuzijazma kojim ga je baza dočekala u Splitu. A čovjek se toliko trudi i iscrpljuje za domovinu. Lijepo je pak da Tomica tu prazninu očito ne osjeća, budući ga je obuzeo sindrom Jadranke Kosor te bi bilo doista neprimjereno spuštat ga sa poetskih visina, kako ih je sam prigodno nazvao.
Pa da vidimo dakle kako to izgleda kada aktualni predsjednik ‘adz-a’ bivstvuje i mnije svemiropolisno, kako je to, odista fino znao napisati prvi hrvatski predsjednik i predsjednik svih Hrvata u domovinskoj i iseljenoj Hrvatskoj, dr. Franjo Tuđman.
Kod Tomislava Karamarka je zapravo najbitniji taj duhovni moment, zahvaljujući kojem mu se jasno ocrtavaju trivijalnosti i uzgrednosti materijalnog. Sav u duhovnoj sferi, taj veliki suvremeni mislioc i orator sa praga novog milenija, spreman je tako mrtav-hladan ustvrditi kako jesmo krali i pljačkali, ali smo ipak bolji od sdp-a, jer hdz voli svoju zemlju. Bilo bi lijepo pretpostaviti da je Karamarko kroz formativne godine upijao Alan Forda, pripremavši se tako za ove govore, ali ovdje je očit problem što čovjek misli ozbiljno. Sve čekaš da se nasmije na uspjelu bazu, no ništa. Muk, uvijek onaj isti ozbiljan pogled i patnički izraz lica, sav od brige za svoju zemlju. Fantastično je zapravo da takvi ljudi još postoje, s obzirom da ih ovo novo, digitalno vrijeme priječi da dođu do izražaja. A barem im je Split uvijek poklanjao dostojnu pažnju i nudio im pozornicu za nastupe. S gotovo deliričnim odobravanjem.
Posebno je dirljiv moment u cijeloj toj priči onaj u kojem se prežidente s kontinenta trudi približiti lokalnom pučanstvu u provinciji kojoj je došao u vižite te se u maniri najvećih rock-zvijezda koje redovito nauče reći dobra večer i hvala, s ciljem podizanja atmosfere, također vinuo u etimološka istraživanja. Pronašao je tako Karamarko crvenu peronosporu koju je spreman iskorijeniti i omogućiti Južnoj Hrvatskoj stabilan zivot, pri čemu imajući u vidu taj trud čudi da se nije raspitao i saznao kako u Splitu, ne da nema nijednog drvoreda ili ulice nazvane Titovim imenom, nego je u tom gradu posve izbrisano nekih sto godina povijesti in continuo.
Pa kad već zaziva taj duh 1990. godine i očito već pomalo, mjesto praznine i nedostatka dobrih vibracija u dvorani Radissona, uzneseno čuje huk s Rive za Tuđmanovih nastupa, vrijedilo bi ga upozoriti da nema više golobradih Makedonaca koje možemo umoriti ispred Banovine, niti više ima puno srpskih stanova za oteti, a još manje tvornica koje možemo opljačkati.
Ničeg više u Splitu kakvog ste zatekli 1990. nema, jedino na stolu novine još leže, sa nekim datumima jula.