LJIGAVA BARBAROLOGIJA MUDROLOGA LAŽNOG

Autor/ica 👤tačno.net 4.1.2013. u 12:35

Povezani članci

A, – reći ćeš, lažno mudroljubivi, – onaj je Marjan ponovo ljut. Badava me savjetovali gurui: Ne ljuti se! Ne mrzi! Kako? Bio bih bezbožnik ravan tebi kada bih ti samarićanski samilosno oprostio. Istina je, ljut sam! Samo bih te podsjetio da posljednji put kad je bilo tako, počeo je rat. Trebalo bi da predosjećaš u svom pokvarenom pod-umu, sigurno nosiš taj pra-impuls odrođene ti savjesti nošene olujom osvete Erinija-Pravednica, da sam u pravu, iako ne priželjkujem čak ni opravdano uzvratno nasilje. Zagovaram humanost, i baš zato, dužan sam te obavijestiti: neljudskosti grandomanskog piromanstva tvog mora se stati na put.

Ima nečeg posejdonskog, potopsko-apokaliptičkog u srdžbi pravednika. Nisam svetac, ali u poređenju sa tobom, skoro da jesam. Mojim bićem odjekuje bar daleki eho svetosti. A u svakom gubitniku vidim i nijemog sućutnog sunositelja izvršenja pravde. Ne brini, neću ti pakostiti, niti pričiniti zlo, pod uslovom da ti sam prekineš činiti zlo nedužnim i bezazlenim osobama, drugim stvorenjima i majci prirodi. U protivnom, moliću Svevišnjeg da ti vrati sve zlo koje si nanio drugima. A i bez mene, neumoljiva je zakonitost karmičke energije. Siješ li oluju i pustoš, kad-tad požnjećeš njihove plodove i u svom domu.

Da, znaš ti da se onomad nisam šalio, rukom lupajući po govornici, vikao sam proročanski, sjećaš se ti toga i bolje od mene: „Nastavite tako, imaćete Bejrut!“

I bi Sarajevo! I Mostar! I Bihać! I Mrkonjić! I Ključ! I Bijeljina. I Prijedor! I Foča! I dogodi se Srebrenica!

Gdje bi bila lijepa sreća da si bio u pravu kada si mi skupa sa svojim jatom zlokobnih zakrvavljenookih čavki odricao ne samo moć proricanja, već i svaki stupanj prostodušne ljudske dobronamjernosti. Priča se ponavlja, još od nesrećne proročice Kasandre: vidjela je Istinu unaprijed, ali je njena kazna bila da joj niko nije vjerovao.

Kako ne bih bio ljut? Ljutnja je nedovoljna da se zauzme stav prema tebi, lažnjaku lažni lažoviti. Pa, prvo, nepravdom, a onda prijetnjama, pljačkom i ognjem genocidnim otjeran, zbog tebe i takvih tebi nalik, pored svega što izgubih, i svih koje mi rat ote, propade mi u tuđini najbolji dio života, a to je kao i čitav život. U čamotinji proveden, kao da ga nije ni bilo. Izgubljen, poništen, uništen, za sebe, za ljude, za planetu, za kosmos. Ali još sam toliko živ da bih bio gnjevan. Ako me ne odnese, nekim kalendarom prorečen kijametski dan, kao i sve nas (nažalost, skupa sa tobom) imaću nadam se toliko vremena prije nego napustim ovo tijelo da ti pljunem pred cokule, iako ne vrijediš ni toliko.

Kako ne bih bio očajan? Trebević pod minama! Vrelo Bosne zagađeno fekalijama! Zemlja podijeljena! Spomenici Revolucije ruinirani ili nestali, muzeji pozatvarani, groblja oskvrnuta, a ponajviše oskvrnuti ljudi, njihova djeca tavore u prokletstvu narkotika i poroka svih vrsta širom svijeta, kao i u samoj Bosni. Nema kuće sretne i neoplakane.

Radovao si se kad oslobodiše ratnu zločinku Plavšić. Radovao si se kad oslobodiše Orića. Radovao si se kad oslobodiše Haradinaja. Radovao si se kad oslobodiše Gotovinu, ali zaboravljaš: ja ih nisam oslobodio krivice! Krivi su i tek će biti krivi! Krivi su i za mnogo više od onog što im piše u optužnicama. Naravno, nisu oni svi isti, neko je mnogo krivlji, neko je prvi kovao i započeo genocidnim zločinom unaprijed trenirano rasulo, ali, kad je krenulo, svaki je na sebe preuzeo svoj naramak nečovječnih gadosti.

Čak i ti se usuđuješ da naglas tražiš krivca za zatvaranje Zemaljskog muzeja u Sarajevu! Krivac si ti! Da si se odrekao kutije cigara, kafe i konjaka kojeg ispijaš da ne vidi niko, a možda još uvijek pijančiš i javno, mogao si spasiti čitav jedan muzej. Istina, ne baš sam, gledam umnoženo, matematski, sve takve kao ti. Jednostavnom statistikom dolazi se do poražavajuće i krajnje deprimirajuće činjenice: U Bosni se samo na cigarete, kafu i alkohol uludo baci skoro tri milijarde KM, bez pominjanja ostalih suvišnih vrtloga u kojima nepovratno nestaje nacionalno blago. Da ne pominjem trafiking, podvođenje, industriju bluda, narkodilerstvo, plaćena naručena ubistva, reketiranje, profit od kocke i krijumčarenja svega i svačega. Zatim, tu su privredni kriminal, ucjene i polu-legalizirana bankarska pljačka građana. Kao ovce satjerane u kut striže ih i na kraju kolje i čereči kako ko stigne. Čak i dio policajaca je involviran u svu tu kaljugu.

Znaš li ti, barbaru lažljivi, prevarantski, da se u Bosnu uvozi voda! Stari narodi na koje se pozivaš, Iliri, Kelti, Rimljani, Slaveni, Bogumili i „Ostali“, umrli bi od muke da to vide. Hej!, ti!, nitkove! Vodu uvoziš!? U Bosnu!? Neko je ovdje lud, ili, pijan i blesav i lud i nakazni beskarakterni lopov i ništarija! Svinja je lijepa i plemenita životinja u poređenju s krivcima za takvu mentalnu quazi-modovštinu. Kao da se svi u ljigavosti i pokvarenjaštvu utrkuju sa onim, kako li ga zovu, velik, debeo, okat, sve odmjerava laktom. Rođeni laktaroš, tj silnik, siledžija, tako je i kroz škole prošao, laktaški, bez domaćih zadaća, nenapisanih makar i na školskom odmoru prije početka časa.

Ljigavluk je to, tamničaru-klaničaru zlehudi. Od ljigavljuka živjeti, ljigavštinom sebe i druge hraniti. I sam znaš da od razvučene drobi crkotine ljigavijeg nema. Tripice? Drobara!? To ti je hrana? Pa i orao lešinar koji razvlači crijeva krepane strvine pozavidio bi homo sapiensu na njegovoj maštovitosti. Sigurno leti i s gađenjem grakče: Hej, homo sapiens, stidim te se!

Tvoja suština: Laž, Prevara, Zavist, Mržnja, Nasilje, Izdaja

Nemaš li što drugo lijepiti na poštenje do svoju vlastitu ljigavštinu? Ima li ljudske osobine kojoj nisi dao bar jednu od svojih „vrlina“? Ako je neko učtiv o njemu ćeš podmuklo širiti glasine da je ono što si u stvari sam ti – ljigav i podmukao kao som. Samozadovoljan si i samodovoljan u svom otrovnom mulju. Za istinu ti ne znaš. Kao ni za pravu umjetnost. Lažeš, kao svaki ljigavi prevrtljivac, ali je najodvratnije kad sebe samog i sav svoj čopor oko sebe uvjeravaš, da lažeš „lepo“. Kao zli Dobrica. Ma ti ni lagati „kreativno“ više ne znaš, omatuvio, omutavio, obnevidio, podbuo. Još samo mumljaš i zanosiš se prije nego prepukneš, i potoneš, kao Titanik. Titanik je bar bio velik, a ne kao ti, mizeran u samoumišljenoj važnosti. Varaš koga stigneš i kako umiješ, a umiješ samo to.

Nasilan si, patološki, opsesivno. Ako nisi u ratu silovao tuđe majke, regrutirao si direktno iz zatvora siledžije-manijake, koljače bezdušne i oslobađao iz ludnica luđake da umjesto tvojih neostvarenih manijačkih strasti obave svoj gnusni zadatak, koje si ti još na kraju obilato nagrađivao privilegijama i post-ratnim zasluženim činovničkim namještenjima, od prosvjete, policije do ministarskih portfelja. A nisi znao, niti je tvojoj “svijesti” (reduciranoj na analno-kefalnu strukturu, u poređenju s kojom ameba predstavlja savršenstvo) dostupna čak i primisao da je ljudsko-etički primjereno u svakoj ženi vidjeti vlastitu majku ili sestru. Ali, tvojoj incestoidnoj, fekalno-kefalističkoj analnosti u kojoj ti je isto gore i dole, neprepoznatljiva je i nespoznatljiva kultura civiliziranog humanuma. Edipoidno incestoidno siluješ sve, od petnaestomjesečne bebe, do osamdesetpetogodišnje starice. Zato ne samo da si ispod nivoa zvijeri, i ameba je u poređenju sa tobom oličenje emocionalne inteligencije. Drugim riječima, ako to uopće razumiješ, pripadaš okultnom carstvu svirepih droboždernih ljigavih demona. Fuj! Fuj, na svijet u kom se moralo proći pored tebe.

Pamet Čuvarlogora na panju

Lijepo si zanimanje sebi izabrao. Nemoj mi ništa govoriti, ne pominji mi njih. Znam i o njima i o tebi. Isti ste, jedno-sindromaši. Vika na vuka, a (i) lisice meso (po)jele. Ne opraštam ti logor, nijedan. I ti si perfidno rukovodio, misleći niko nikad neće ni saznati, ni dokazati. Zar prebijenoga, s polomljenim potkoljenicama tjerati da igra kolo na koljenima? Od normalnih, finih, čednih na silu praviti homo-bludnike? Samo lažni muški i neki odurni polovnjak može ponižavati i oskvrnuti tijelo i dušu drugog muškarca. Bijedno, nečovječno, necivilizirano, kukavički. Nijedan normalan mužjak u prirodi ne bi počinio toliko poniženje i bol pripadniku svoje vrste. A divanio si o vajnoj pedagogiji! E, sinji kukavče i kukavico! Tmuša te izgrizla! Jeftinom si se odao, ni na buvljaku sam sebe ne bi preprodao. Dokle misliš da se kriješ? Sam si mi pričao na koji si način stekao naučno zvanje. O, naučniče jadni, minorni i među sitnodušima zadnji, dokle misliš zatirati i vjerovati da ćeš uspjeti ubiti i posljednji, milioniti dio neprijatelja u genima svoje žene? U svom djetetu vidjeti onog njihovog? Ljigavluk je to ortodoksni, talmudsko-lažovski, antičovječe ružni, da ružniji, grdniji i gadniji ne možeš biti. Puž iza sebe ostavlja sluzav trag, ali, rekoše znastvenici da je ta sluz ljekovita. A od tebe-ljige, ničeg dobrog, kamoli ljekovitog. Od ljigavosti pedofilstva, pljačkanja državnog blaga, ataka na mirne sugrađane i mobing izrabljivanje podređenih, od izdaje cjelovite domovine, u čemu vidim isključivo tebe i tragove tvojih hijenskih kandži, ima li ičeg goreg?

Ismijavaš moje zanemarljive i nikom štetne slabosti. Možeš ti mene da vrijeđaš, podcjenjuješ i rugaš mi se u lice, frizeru lažni, dizajneru maski trećerazrednih pajaca, sukrivče nužni, anticivilizatoru otužni, ružni, ruganje je sav nivo i doseg tvoje frizirane „mudrosti“, tj, tvog podlog lukavstva, ali sebi se rugaš i svojoj ćeš bezvrijednoj glavi dohakati, a moja ti ionako nikad nije ni vrijedila, kao i niti bilo čija. Možeš da se rugaš kao i svaki skot i kučkin sin, ali kad dođe poravnanje računa na Sudnjem Danu, bićeš pretežak sa svim grijesima na tasu Pravde, pretegnućeš svojom tjelesinom punom nezdravog droba ravno u pakao. Jer, previše si zla činio da bi se tkogod na tebe sažalio. Osim možda ništavnih nika-nikogovića, niko iole zdrave pameti za tobom neće žaliti, niti k tebi ruku pružiti, laknuće čak i onima koji ti sliče. Samo će zemlji biti teško da te uzme, blago li se njoj, ali pronalazila je ona najmračnije kutke i za veće mračnjake od tebe, naći će mjesto i tebi, da se rastoči duša tvoja paklena pogana, da se ni ona nikada više ne vrati među ljude.

Svijetu ovom, tvorenom tvojom zloćudi i mjerenom tvojom sjenom, ko da se raduje? Pogledaj što ostavljaš! O, svijete! Kakav li si, kakav, kad si ovakve kreature demonske stvorio? Otići ću, a jadikovku zamijeniću kletvom neprebolnom: od krastače i ludare ljigaviji si, ukakani, ukokani svijete! Kao čir kad pukne izliće se po tebi natrag sav tvoj vlastiti jed i gnjev, drugima inplantirana svekolika tvoja mržnja. Tvojom mržnjom mrziću te i kleti! Truni sad bez mene, truli svijete osionih! Svijete bagre i ne-braće, imbecilne, grakćuće.

Marijan Hajnal