Nikola Mihaljević: Evanđelje u naci-programu
Povezani članci
- Genocid i kako ga steći
- Mostarska Prosvjeta i SGV šalju pet tona pomoći poplavljenima iz Velinog sela kod Bijeljine
- Evakuirano Predsjedništvo BiH, Nikšić odbija dati ostavku!
- Slobodan Dukić: Životinjska farma Srbija
- STUPORI DRUŠTVA: Zoranovo proljeće?
- ALMASINA PRIČA – Teret kontinuiteta žrtava genocida u Prijedoru
Ovaj tekst nije poseban osvrt na” trač-priču” iz zagrebačkog Jutarnjeg lista, iako se podsjećanje na nju čini važnim, slobodnije, ta priča tekstu služi samo kao zgodan uvod.
Jutarnji list se, naime, u svom broju od 12.12.12., u, s obzirom na okolnosti, dosta korektnom tekstu Željka Ivanjeka, lecnuo na tekst beogradske Politike, od dan ranije, koja denuncijantnim tekstom; “HAZU svojata Miroslavljevo jevanđelje”, tuži se da je “kleptomansko otkriće”, kako to svojatanje Politika zove, došlo sa zagrebačkog Staroslavenskog instituta, obznanjeno na međunarodnom skupu; “Hrvatska ćirilična baština” i tim “kleptomanskim otkrićem” pohrvatilo Miroslavljevo jevanđelje, “najdragocjeniji i najznačajniji dokument u kulturnom nasljeđu Srbije”.
Trebalo bi, dabome, u ovoj prilici, izbjeći zauzimanje strane u sporu, jer, u prvom redu, meni za to nedostaju stručna znanja, a, zapravo, za ono o čemu govorim to i ne bi bilo važno. A govorim o tome da ova “trač-priča”, prirodno, ima veze i s Hrvatskom i sa Srbijom, ali najviše ima veze s onim o čemu se u tom sporu najviše šuti-s Bosnom. Bilo bi, međutim, neoprostivo ne osvrnuti se na neke fakte, koliko fakti ili “fakti” u ovom slučaju imaju ikakvu vrijednost.
Miroslavljevo evanđelje potiče iz Bosne, točnije, Huma, dakle, Hercegovine. Pisano je za tadašnjeg gospodara Huma, kneza Miroslava, iz Kuće Nemanjića, s karakteristikama, poznavateljima ovoga evanđelistara nesporno, “onoj školi koja je činila osnovu bosanske pisarske tradicije”, iako se “od ostalih bosanskih biblijskih tekstova, u znatnoj mjeri, izdvaja”.
Mislim da se najrazložniji odgovor na ovaj “spor” može naći kod H Kune, konstatacijom; “da je Miroslavljevo jevanđelje reprezentant onog tipa spomenika koji predstavlja prelaznu kariku između makedonske i bosanske književnosti i pisarske tradicije, a ujedno pokazuje put kojim je staroslavenska književnost dopirala u Bosnu, tj. južnim pravcem iz Makedonije preko Huma…” Nešto kao ostvareni “missing link”-veza između makedonske (ohridske) škole i bosanskog pisanog utemeljenja.
I ovim bi, tehnički, srpsko-hrvatski “spor” oko Miroslavljeva evanđelja bio prizemljen i “kleptomansko otkriće” zagrebačkog Staroslavenskog instituta, koje, uistinu, to i jeste, trebalo bi zaboraviti.
No, kako ne pada snijeg da prekrije brijeg, pobrinuo se, u istom tekstu, u istom broju Politike, profesor arheologije Đorđe Janković, uvodeći u “spor” oko Miroslavljeva evanđelja ništa manje nego stvaranje bosanske nacije, navedene pod navodnicima. Pa je, imenujući bosančicu derivatom iz “istorijskog bosansko-hercegovačkog i primorskog (dalmatinskog) pisma, ćirilice” i novu riječ u “dotad nepoznati termin ‘stećci'”, konstatirao kao “jedan od ključnih poteza u stvaranju bosanske nacije i kulture…”. Sve naslanjajući “hrvatsku težnju”, kako on zove te radnje oko “pohrvaćivanja”, na “austrijsku kulturnu politiku u BiH”.
Elem, iz srpsko-hrvatskog “spora” oko Miroslavljeva evanđelja, što direktno što indirektno, izlaze “dokazi” da ne može biti što biti mora; bosanske književnosti i pisarske tradicije, bosanske ćirilice (bosančice), bosanskih stećaka i nacije bosanske same. Tako se “spor” srpsko-hrvatski, očito je, i ne vodi oko fakata i “fakata” iz Miroslavljeva evanđelja , nego o pitanju ima li u Bosni ičega bosanskoga ili sve kazuje, pa i Miroslavljevo evanđelje, da je u Bosni sve srpsko ili, pa i po zagrebačkom Srednjovjekovnom institutu, sve je hrvatsko. Po ovome pravilu, neke posebne dokaze ne treba ni tražiti, jer, dok se god o jednoj zemlji, Bosni, raspravlja, svađa i bije za to što je u njoj sve srpsko ili hrvatsko, ne može biti ničijeg drugog pa ni bosanskog.
Ovo su, možda, teške riječi, ali je, naoko, banalan spor oko toga kojoj pisarskoj tradiciji pripada Miroslavljevo evanđelje samo eho zaostao iza rata srpsko-hrvatskog velikodržavlja u podjarmljivanju Bosne i djelatnost je rata drugim sredstvima.
A da ovaj pogon ,nastavka rata drugim sredstvima, radi punom parom, buja površinom društvene zbilje u većim količinamo no što se može pratiti, očigledno je.
Jer se raspadom zajedničke države te rasapom društva što se u nekoliko desetljeća izgrađivalo u nekovrsno zajedništvo različitih tradicija, a istih ili sličnih jezika, moralo doći u vrijeme, za mnoge predvidljivo, vrijeme posvemašnjeg partikularizma, u separatnu ograđivanost čak i onih segmenata tako nedovršenog društva, koji za odvajanje ni po kakvim zakonima nisu bili.
Nijedan tako odvojen entitet-nacija nije ostao imun na mogućnost da preostali mu dio kulturnog blaga zagadi partikularnim, ujedno, i primtivnim duhom, koji je samo potvrđivao nesigurnost novih identiteta, često i silom upisivanih.
Nigdje, međutim, to nije tako vidljivo i tako pogano kao u BiH, gdje svaki iskorak u kulturno dobro “smrdi nečovještvom”.
Tako mi se , na već navedeni srpsko-hrvatski “spor” oko Miroslavljeva evanđelja i, bar ovlaš, ponuđenih mu uzroka, čini zanimljivim prisloniti mu (sporu) posljednji broj časopisa Heregovina, “godišnjaka za kulturno i povijesno naslijeđe”, jer im je cilj isti; kulturno-historijskim tradicijama dokazati nedokazivo, da se u Bosni, i u kulturno-historijskim tradicijama, može govoriti samo kao o hrvatskim (slično ili istovjetno ,srpskim), a nikako kao bosanskim i hercegovačkim.
Ozbiljno zamišljen časopis nudi obilje budalaština, kao npr “o stećku što je ostao trajni svjedok hrvatske pismenosti, kulture i jezika”, ali mi se “Izvorni znanstveni rad”, Marine Kljajo-Radić, “Prinosi hrvatskoj usmeno-književnoj baštini u mostarskom kraju”, čini paradigmatskim svom idiotizmu, svoj nepismenosti i svom neznanju o posljedicama koje takvi “izvorni naučni radovi” ostavljaju iza sebe.
Tako ovaj “Izvorni naučni rad” Marine Kljajo-Radić, otkriva “svu raznolikost i bogatstvo nepravedno zapostavljenog kulturnog blaga” gdje je “baštinjeno mitološko naslijeđe, kršćanski svjetonazor, povijest, kultura, moral i osjećaji.” Pa u tom hercegovačkom naslijeđu, valjda mitološkom, navodi-pjeva:
S onu stranu Plive
gajtan trava raste
po njoj pasu ovce
čuvalo ih momče
Ova “mostarska” pjesma ide tako do kraja, da bi na dnu iste stranice stajala napomena da je ovu pjesmu “Zapisala Ivona Knezović 2009. u Mostaru po kazivanju svoje bake Jele.”
Kako je, opet, po ovom radu je navedeno, “Hrvatska kultura u Hercegovini pod pitiskom jugokomunizma niti je mogla niti smjela izvlačiti na vidjelo tradicijsku kulturu”, jer je “komunistička vlast zabranjivala hrvatsku riječ usmene književnosti”, te je autorica, Marina Kljajo-Radić, to posebno podvlači, “zbog stalnog progona, hercegovački čovjek jače je i snažnije osjećao ljubav prema domovini…” i, po autorici, iznjedrio pjesmu “Mostar”, koju je, i to autorica s ponosom ističe, “Zapisao Marin Ostojić 2010. u Mostaru po kazivanju svoje bake Božice.”
Nigdje ni traga da pjesma, koju auorica ovako navodi:
Ko bi mog’o opjevati redom
sve ljepote divnoga Mostara,
Zar se čudiš, srce, što ga ljubim
S ljubavlju sinovskoga žara…
pjesma je poznata iz srednjoškolskih čitanki, pjema “Gazel o Mostaru” Derviš-paše Bajazidagića, još iz davnog šesnaestog vijeka. Ova “hrvatska baština u mostarskom kraju” nigdje ne kaže da je Derviš-pašina pjesma izvorno bila napisana na turskom i (ili) perzijskom jeziku, a da je prijevodom Safvet-bega Bašagića došla, kako znanstveni rad kaže u “hrvatsku usmeno-književnu baštinu u mostarskom kraju”.
Pri kraju, “Prinosa hrvatske usmeno-književne baštine u mostarskom kraju”, kao kruna izvornog znanstvenog rada, “baštinjenog mitološkim naslijeđem i kršćanskim svjetonazorom”, ide antologijska pjesma Đure Jakšića, “Na liparu”, s objašnjenjem da ju je “zabilježila Matea Krtalić 2008 u Mostaru, po kazivanju djeda Franje Krtalića.”
Bilo bi toga još, no sumnja da bi ovaj tekst izgubio svaku ozbiljnost, prisiljava me da časopis Hercegovina, bar za sada, zaklopim.
E, sad. Mislim da bi bilo izlišno pitati autoricu “Izvornog znanstvenog rada” Marinu Kljajo-Radić, lektora i korektora, Ivana Bakovića i glavnog urednika, magistra Tomislava Anđelića, što li je to u ovom radu “kršćanskog svjetonazora, kulture i morala”?
Ili je sve ojašnjenje sadržano u činjenici da je časopis oživljen u vrijeme nepriznate i osuđivane paradržavne tvorevine Hrvatske republike Herceg-Bosne čije “Ministarstvo prosvjete, znanosti, kulture i športa”, od 03.01.1996. godine je i oslobodilo ovaj časopis poreza na promet. Valjda kao svoj prilog znanosti.
Kakvo Ministarstvo, takva i znanost.
Nikola Mihaljević