Prije 51 godinu BiH je dobila svog prvog i jedinog književnika nobelovca
Povezani članci
- Amir Hrnjičević: Stećak
- Mladi ljudi zajedno moraju naći izlaz iz bh. političkog ćorsokaka mijenjajući političku paradigmu i postavljajući nove standarde
- Promocija zbirke poezije “Skica za bajku“, autora Adnana Žetice
- IN MEMORIAM: MIKIS THEODORAKIS, 1925. – 2021.
- Fašizam krajem dvadesetog stoljeća: Opsada Sarajeva u brojkama
- Sve boje crne
Tog je dana 1961. godine jedan od najvećih pisaca ovih prostora Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu. Bio je i ostao jedini književnik nobelovac s prostora bivše Jugoslavije.
Andrić je Nobelovu nagradu dobio za roman “Na Drini ćuprija”, koji je napisao 16 godina ranije (1945.). a te je godine bio iznad knjževnih veličina kakve su Graham Greene, Alberto Moravia, John Steinbeck i Lawrence Durrel, koji su bili u najužoj konkurenciji.
U objašnjenju Komisije za dodjelu nagrade stajalo je da Andrić ima veliku epsku silu u literarnom izražavanju kojom uspješno opisuje teme iz historije svoje zemlje i sudbine ljudi iz svoga područja.
Svoju je zahvalnost Andrić izrazio govorom “O priči i pričanju” u kojem je stajalo:
“Moja domovina je zaista mala zemlja među svjetovima, kako je rekao jedan naš pisac, i to je zemlja koja u brzim etapama, po cijenu velikih žrtava i izuzetnih napora, nastoji da na svim područjima, pa i na kulturnom, nadoknadi ono što joj je neobično burna i teška prošlost uskratila. Svojim priznanjem vi ste bacili snop svjetlosti na književnost te zemlje i tako privukli pažnju svijeta na njene kulturne napore i to upravo u vrijeme kad je naša književnost nizom novih imena i originalnih djela počela da prodire u svijet, u opravdanoj težnji da svjetskoj književnosti i ona da svoj odgovarajući prilog. Vaše priznanje jednom od književnika te zemlje znači nesumnjivo ohrabrenje tom prodiranju. Stoga nas ono obavezuje na zahvalnost, i ja sam sretan što vam u ovom trenutku i sa ovog mjesta, ne samo u svoje ime, nego i u ime književnosti kojoj pripadam, mogu tu zahvalnost jednostavno, ali iskreno da izrazim.
Nije uopšte toliko važno da li jedan pripovjedač opisuje sadašnjost ili prošlost ili se smjelo zalijeće u budućnost; ono što je pri tom glavno, to je duh kojim je nadahnuta njegova priča, ona osnovna poruka koju ljudima kazuje njegovo delo. A, o tome, naravno, nema i ne može biti propisa ni pravila. Svako priča svoju priču po svojoj unutarnjoj potrebi, po mjeri svojih naslijeđenih ili stečenih sklonosti i shvatanja i snazi svojih izražajnih mogućnosti; svako snosi moralnu odgovornost za ono što priča, i svakog treba pustiti da slobodno priča. Ali dopušteno je, mislim, na kraju poželjeti da priča koju današnji pripovjedač priča ljudima svoga vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha”.
Cjelokupni novčani iznos od Nobelove nagrade Andrić je poklonio za unapređenje bosanskohercegovačkog bibliotekarstva. Prvo je Savjetu za kulturu NR Bosne i Hercegovine 1672. godine poklonio 50 posto svoje nagrade, a do kraja života i preostali iznos.