Nostalgija

Povezani članci

• Pokazivanje sile i mišića opsesija je nezrelih
• Umro je Zoran Erceg. Nije dočekao da mu država plati za zlo koje mu je nanijela
• Kemal Kurspahić: BIH nema ko da štiti od velikosrpskih i velikohrvatskih sanjarija
• MALA ISPRAVKA VUČIĆA: Srbi su ginuli za Sarajevo, kao pripadnici Armije BiH
• Ljubomir Živkov: Neću na Karibe jer su priznali Kosovo
• O BOSANSTVU I BOSANCIMA

Zuccotti Park, New York

U oktobru 2011. putovala sam u New York, i već drugi ili treći dan nakon dolaska uputila sam se prema Wall Streetu, i ne provjerivši gdje se točno nalazi Zuccotti Park. Izašavši iz metroa ugledala sam, na sreću, informacijski punkt.

– Oprostite, molim vas, gdje je tu… revolucija? – upitala sam glupo.

– Idite ravno, par blokova odavde – rekao je mladić i raširio lice u osmijeh.

Krenula sam obodrena mladićevim osmjehom, i osjetila da moj puls ubrzava ritam. Pitala sam se nije li se u meni probudio stari buntovnički virus. Buntovnički?! Tja, kada se poslože neki historijski i neki personalni detalji može se reći da mi buntovništvo nije strano.

Roditelji su me začeli u vrijeme Informbiroa, kada je Tito rekao svoje znamenito NE Staljinu. Došla sam na svijet 1949. godine, kada su Sovjetski Savez i pridružene zemlje-članice optužili Jugoslaviju da “skreće s puta marksizma i lenjinizma”. Bila je to godina kada je Tito proglašen za izdajnika, a Jugoslavija osuđena na izolaciju. Rodila sam se 27 marta. Istoga datuma, iako osam godina ranije, rođena je parola Bolje grob nego rob, bolje rat nego pakt.^[1] U nježnoj dobi usvojila sam parolu i s vremenom razvila oblik ponašanja koji bi današnji psiholozi, tako brzi na kreiranju termina, mogli svrstati u LAT (Law Authoritarianism Tolerance) sindrom. Posve je moguće da me je Titovo historijsko NE Staljinu odredilo kao budućega naysayera. Na zvuk Internacionale i na stih Ustajte prezerni na svijetu moja se koža ospe žmarcima, a na Bandiera Rossa puštam suzu. Dok su djeca u nekim drugim, mirnijim zemljama listala slikovnice o mjedvjedićima, ja sam iz svoje žedno upijala priču o mladiću Danku.^[2] Hrabri mladić Danko vadi iz svojih grudi srce da bi ustrašenim ljudima, zarobljenima u gustoj i mračnoj šumi, osvijetlio put i izveo ih na sunčanu čistinu. Na kraju Danko umire, naravno. Sam i napušten, naravno. Detalj u kojem neki šumski kreten, tek što je izašao iz mraka na svjetlo, gazi Dankovo još uvijek pulsirajuće srce, zauvijek je naselio moj imaginarij. A moja neproduktivna simpatija prema zanesenjacima koji koriste vlastito srce kao bateriju prati me, ne posustajući, cio moj život.

Već u osnovnoj školi, zajedno sa svojim suučenicima, slala sam pisma podrške Patriceu Lumumbi, u neki zatvor, u dalekoj zemlji Kongo. Imena vođa pokreta nesvrstanih – Jawaharlal Nehru, Gamal Abdel Nasser, Kwame Nkrumah i Sirimavo Bandaranaike – izgovarala sam kao djevojčica s jednakom lakoćom s kojom današnja djeca izgovaraju imena Rubeus Hagrid, Albus Dumbledore ili Alastor Mad-Eye Moody. Nije čudno, imala sam dvanaest godina kada je u Beogradu održana prva konferencija Pokreta Nesvrstanih. Protestirala sam protiv rata u Vijetnamu, iako nisam znala gdje se Vijetnam točno nalazi. Moje djetinjstvo prošlo je u iskrenu uvjerenju da pravo na slobodu i jednakost imaju svi ljudi na ovome svijetu, i crni i žuti i bijeli…

Približavajući se Zuccotti parku, provjerila sam načas vlastiti puls. Pitala sam se nije li parola sva vlast radnicima, seljacima i poštenoj inteligenciji ipak učinila svoje; i nisu li moji sunarodnjaci, ti koji su me prije dvadeset godina optužili da sam jugonostalgičarka, ipak bili u pravu? Tada sam se bila javno pobunila protiv histerije nacionalizma, umjesto da shvatim da je nacionalizam pitanje profita, a ne osjećaja. Pobunila sam se protiv rata, umjesto da prihvatim tezu da je rat samo ekonomija koja se ostvaruje drugim sredstvima. Moji sunarodnjaci skužili su takve stvari od prve i zgazili me ravnodušno, baš kao onaj idiot iz moje slikovnice još uvijek pulsirajuće Dankovo srce. Dok se približavam Zuccotti parku, pitam se nije li se revolucionarni zanos hibernirao u meni i samo čeka da se pokrene, sada, u krivo vrijeme, na neočekivanu mjestu.

Jugonostalgia

U Americi sam se obrela prihvativši ljubazan poziv profesora s Oberlin College u Ohiu, koji su organizirali nekoliko predavanja na temu Remembering Communism: The Poetics and Politics of Nostalgia. Poziv Oberlin Collegea načas je podigao moje narušeno veteransko samopouzdanje, ali ono je brzo splasnulo. Nakon dvadeset godina kopanja po ruinama, što bih ja više mogla reći o jugonostalgiji, osim da sam odavno izgubila vezu s njom?! Na pomisao da ću nešto ipak morati pripremiti, oborio me umor. Predamnom je rasla nesavladiva gomila napisanih, i još nenapisanih tekstova, mojih i tuđih, knjiga, filmova, slika, priča, memoara, simbola i suvenira, sve u svemu, jedna golema ropotarnica, kaotični arhiv u koji se u posljednjih dvadesetak godina slijegalo svašta; od fundamentalnih teorijskih tekstova (knjiga Svetlane Boym, The Future of Nostalgia), popularnih filmova (film Goodbye Lenin, režisera Wolfganga Beckera), vizualnih projekata (instalacije Ilje Kabakova) sve do slučajnih, zalutalih, nepripadajućih eksponata. Ali tko je taj vrhovni arbitar koji će reći koji su to pripadajući ili nepripadajući eksponati?! Sam “arhiv” proizvodi nostalgiju samo dok je u kaosu, dok je “ropotarnica”, dok je njegovo postojanje “ilegalno”. Posao umjetnika postkomunističke i post-ratne (u jugoslavenskom slučaju) umjetničke produkcije – tih skupljača ruina, samozvanih arhivara, “doktora nostalgije” i arheologa svakidašnjice – ima smisla sve dok je “volonterski”, i sve dok je praćen autorovim osjećajem uzaludnosti posla. Čim posao dobije “priznanje”, odmah podliježe manipulaciji (iako bezvrijedna, nostalgija može biti i skupa roba), a energija koja ga je pokrenula iščezava. U iščeznuću je, usput rečeno, sadržan i temeljni paradoks bavljenja nostalgijom: ona zameće svoje tragove, zavarava svoje lovce, sabotira napore svojih istraživača i nikada nije ono što jest ili ono što je bila.

Berlinski zid pao je prije dvadesetak godina. Danas se pokazuje da je u načinu njegova pada bilo nešto krajnje neregularno. Umjesto da se uruši ili naprosto sruši na lijevu ili na desnu stranu, zid je pao s visine, poput meteora, i betonska prašina rasprsla se posvuda. Jugoslavija se srušila dvije godine nakon pada Berlinskog zida, kao domino, krenuvši od sjevera i zapada prema istoku i jugu.

U to vrijeme promijenila sam nevažeći jugoslavenski pasoš za hrvatski. Dvije godine kasnije, s hrvatskim pasošem, napustila sam zemlju koja netom što je ostvarila svoj “tisućuljetni san o nezavisnosti” (i to je paradoks: čim su narodi manji, ispada da im je povijest duža). Hrvatska je proklamirala nezavisnost i demokraciju, ali u meni se (mojom greškom) aktivirao onaj davno usvojeni slogan bolje grob nego rob, i ja sam samu sebe katapultirala – u Berlin. Grad je ulazio u petu godinu života N.Z. (Nakon Zida), komadići zida škripali su pod mojim nogama, a čestice betonske prašine svjetlucale su na tamnoplavoj pozadini berlinskoga neba kao bilijuni sićušnih planktona. Cijelu 1994. godinu provela sam u Berlinu, stanujući u njegovu zapadnom dijelu, i pišući svoj roman Muzej bezuvjetne predaje. Jer Berlin je (opet paradoks!), a ne Zagreb, u tom trenutku poslužio kao generator uspomena, kao idealni montažni stol za montažu sjećanja, kao savršena rima, kao povećalo i rakurs, kao primjerene naočale za čitanje jugoslavenskog i istočno-evropskog raspada.

Odmah nakon proglašenja nezavisnosti hrvatski političari i mediji (osobito mediji!) stali su upotrebljavati lijepozvučnu novokovanicu jugonostalgija kao sinonim za neprijateljstvo prema novostvorenoj hrvatskoj državi. Jugonostalgičari su bili okvalificirani kao dinosaurusi u ljudskom obliku, osobe koje žale za Jugoslavijom. Jugoslavija, Tito, partizani, bratstvo i jedinstvo, ćirilica, jugoslavenska popularna kultura – sve to i mnogošto drugo izbačeno je na “historijsko smetlište”, u zonu zabranjena sjećanja. A optužujuća riječ jugonostalgija stala je zujati oko ljudskih glava kao metak. Ljudi su brisali vlastite biografije, mijenjali imena i mjesto rođenja; knjižnice su izbacivale jugoslavenske knjige na smeće; donedavni ateisti pokrstili su se; restorani su iz jelovnika izbacili jela za koja se držalo da su jugoslavenska, odnosno srpska; a Jugoslavija se u školskim historijskim čitankama stisnula na svega nekoliko redaka, bez slika.

Moja jugonostalgija pojavila se ranije, kada je Jugoslavija još uvijek bila cijela, i kada nije postojao opipljivi razlog da se žali za njezinim iščeznućem. Nostalgija je, međutim, kapriciozna zvjerka, posjećuje nas kada to ona hoće, pojavljuje se bez najave i razloga, napada nas iz zasjede, u kriva vremena i na krivim mjestima. U to vrijeme progonio me uznemirujući osjećaj da će svijet koji me okružuje ubrzo nestati. Ova neuroza predstojećeg iščeznuća i diskontinuiteta pretvorila me u “arheologa jugoslavenske svakidašnjice”. Činilo mi se da ću – ako sačuvam u pamćenju naziv prve jugoslavenske čokolade ili naziv prvog jugoslavenskog filma (laki zadaci, priznajem) – uspjeti zaustaviti predstojeći strašan zaborav. S definitivnim potonućem Jugoslavije moja neuroza dobila je službeno ime i opis: jugonostalgija, politička sabotaža nove hrvatske države. A ja sam dobila etiketu: izdajica, “jugonostalgičarka”. Gledajući (sada već na javi) kako brutalni konfiskatori memorije efikasno brišu kolektivnu, a s njome i moju osobnu povijest, postala sam članicom svog personalnog pokreta otpora. Branila sam se sjećanjem, sjećanje je bilo moje oružje protiv nasilja zaboravom. Od mojih metaka, za razliku od njihovih, nitko nije stradao. Moji su imali kratak domet.

Nostalgija – mač s dvije oštrice

Bilo je to vrijeme kada internet još nije ušao u masovnu ubotrebu. Danas svaki post-Jugoslaven može zadovoljiti svoj jugonostalgičarski apetit: postoje sajtovi sa starim jugoslavenskim filmovima, video-klipovi, omiljene tv-serije, pop-pjevači, stare reklame jugoslavenskih proizvoda, stari dizajn, stolice na kojima smo sjedili, kuhinje u kojima smo kuhali, frizure koje smo nosili, mode koje smo slijedili. Danas se otvaraju jugonostalgičarske izložbe; danas se mogu kupiti suvenirne čarape s Titovim potpisom i likom, kuharice s receptima Titovih omiljenih jela. Danas se u kazalištima izvode predstave s jugonostalgičarskim sadržajem, snimaju se dokumentarni filmovi u kojima sugovornici javno obznanjuju puls svoje jugonostalgije. Jugonostalgija je, međutim, izgubila svoju subverzivnost, ona nije više personalni pokret otpora, nego tržišni proizvod. Jugonostalgija je u međuvremenu postala mentalna samoposluga, lista mrtvih simbola, puki memo lišen emocionalne imaginacije.

Danas si, naime, tranzicijski pljačkaški kapitalizam (post-jugoslavenski) može dopustiti da na ideološkom tržištu tolerira jugonostalgičarske suvenire. Jugonostalgija samo učvršćuje njegovu poziciju. Kako?! Umjesto da bude ključ za ozbiljno istraživanje i razumijevanje jugoslavenskog socijalizma; za stvarno i dugoročno svođenje računa između staroga i novoga; da bude generator produktivnog sjećanja, ako ne već i bolje budućnosti, današnja, komercijalizirana jugonostalgija pretvorila se u svoju suprotnost, u efikasnu strategiju pomirenja i zaborava. Kupnjom suvenirnih Titovih čarapa post-Jugoslaven simbolično dokida dvadesetogodišnju zabranu i skida stigmu sa svoje socijalističke prošlosti. Nostalgija ovdje radikalno mijenja svoj smisao i ne znači više protest protiv zaborava, polemiku s postojećim sistemom ili čežnju za prošlim životom (ako je to ikada i značila), nego bespogovorno prihvaćanje sadašnjega. Drugim riječima, pljačkaški kapitalizam može si dopustiti da se ponaša kao ruski oligarh Mihail Prohorov, koji je zakupio krstaricu “Aurora”, simbol Oktobarske revolucije, i priredio tulum dostojan najbogatijeg među bogatima, ruskim oligarsima.

Pa ipak, duboke frustracije pri samom spominjanju riječi jugonostalgija (Jugoslavija, jugoslavenski, socijalizam, komunizam i slično) nisu nestale, što samo pokazuje da se građani bivše Jugoslavije – postavši Hrvatima, Srbima, Slovencima, i drugima – još uvijek nisu emancipirali od svoje jugoslavenske prošlosti. Tako će javne ličnosti, na primjer, bilo da se radi o političarima, književnicima, umjetnicima, filozofima, još uvijek uz riječ jugonostalgija dodati obaveznu fusnotu da spominjanje Jugoslavije nikako ne znači da oni žale za njom ili, ne daj bože, za komunizmom. Izložba Socijalizam i modernost u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, otvorena krajem 2011, samo pokazuje i, dakako, nadalje generira frustraciju koja u Hrvatskoj, baš kao i u drugim bivšim jugoslavenskim republikama, tinja već dvadeset godina. Posjetilac može na izložbi vidjeti prvi automobil jugoslavenske proizvodnje, prvi jugoslavenski radioapart i televizor, inserte iz televizijskih emisija, modu, namještaj, novine, placate, dizajn, slike, arhitekturu i arhitektonske projekte, ali je historijski kontekst više nego diskretan. Jugoslavija, komunizam ili socijalizam, malo se spominju, pa nekako ispada da je modernost pedesetih i šezdesetih isključivo hrvatska, i da ima disidentsku boju, iako ostaje nejasno na što bi se to disidentstvo trebalo odnositi. Autori izložbe uplašili su se činjenice da je Hrvatska u to vrijeme bila jugoslavenska republika, kao i ključne činjenice da je jugoslavenski socijalizam i donio modernost. Socijalizam i modernost toga vremena išli su u ideološkom skladnom paru.

Nostalgiju, daleko spretnije, rafiniranije i privlačnije, iskorištava i američki kapitalizam. Primjer Levi’s-ove reklamne kampanje (Go Forth; Go Work) pokazuje kako se kapitalizam rebrandira da bi zaštitio samoga sebe.^[3] Uz estetiku post-kapitalističkih devastiranih prostora (napuštene radničke hale Pittsburga i Detroita), s naturščicima umjesto profesionalnih modela, slike Levi’s-ovih reklama zazivaju nostalgiju za prvotnim vrijednostima, kao što su individualizam, snaga, poštenje, rad, samo-poštovanje, hrabrost, ili drugim riječima nostalgiju za američkim pionirskim vremenima (otuda kadrovi koji vrve stočnim vagonima u kojima se voze oni koji nemaju za kartu; ili napuštenim željezničkim šinama uz koje se hoda prema neizvjesnoj budućnosti; kadrovi s mladim muškarcima ogoljelih mišica orošenih znojem, sa skromnim zavežljajem u ruci i jasnom spremnošću na licu da se uhvate u koštac sa životom). Fraze koje prate slike, poput – things got broken here – amnestiraju prave krivce za ekonomsku krizu od svake odgovornosti, čime se sama kriza svodi na prirodnu katastrofu, koja jednako pogađa sve ljude. Škrta fraza – We need to fix it – poziva ljude, radničku klasu (!), da pljunu u dlanove, uzmu stvari u svoje ruke i poprave svoje živote (Your life is your life!). A u popravak vlastita života nitko ne ide gologuz. Za to je potrebna minimalna početna investicija – Levi’s-ove traperice.

Oberlin, Americana

Ujutro, još uvijek omamljena vremenskom razlikom, izašla sam iz hotela i prošetala Oberlinom. Nije se baš imalo kamo. Hotel u kojem sam bila smještena gledao je na veliki park. Na suprotnoj strani parka bile su univerzitetske zgrade, a s moje lijeve strane glavna ulica s dvije-tri male trgovine i knjižarom u kojoj ću za koji sat imati čitanje. Moje čitanje najavljivao je skroman plakat zalijepljen s unutrašnje strane stakla. Malo dalje, drugi plakat najavljivao je čitanje Salmana Rushdiea, koje će se odigrati koji dan kasnije, u istoj knjižari. Zapravo, to i nije bila knjižara, već trgovina u kojoj se mnoglo naći sve i svašta. Kupila sam posve nepotrebne papuče kineske proizvodnje, da zakamufliram svoj identitet (Ah, taštino! Prodavač ionako nije povezao moju fotografiju na plakatu sa mnom.), a možda i zbog prilike da uručim simboličnu napojnicu svojoj prošlosti. Trgovina me, naime, nejasno podsjetila na stare jugoslavenske, iz pedesetih. Osim papuča, kupila sam i vlastitu knjigu. Osjećala sam se kao Allison MacKennzie koja se nakon četrdesetak godina vraća u svoj Peyton Place i kupuje u lokalnoj knjižari svoju knjigu, sve u nadi da će je prastari knjižar prepoznati.

Na tome ću istom mjestu pred malobrojnom publikom započeti svoju priču o jugonostalgiji. Publika se sastojala od studenata i profesora. Moji slušaoci očekivali su da govorim o jugonostalgiji, međutim, jutarnje bazanje po mjestašcu povuklo je neke tajne konce, i najednom su stale navirati slike iz moga djetinjstva. Rodila sam se i rasla u sličnom mjestašcu, bez studenata i fakulteta, doduše. U centru mjesta, u bivšem mjesnom hotelu, postojala je improvizirana kino dvorana, s dugim drvenim klupama bez naslona (bile su to pedesete!), u kojoj smo mama i ja gledale holivudske filmove. Kako to da su moja dječja zabava bili holivudski filmovi? Zahvaljujući Titovom historijskom NE Staljinu od 1953. godine naovamo jugoslavenska kina bila su preplavljena holivudskim filmovima. Holivudski filmovi bili su jaka ideološka podrška Titovom NE. Usput rečeno, Tito je bio veliki filmofil, baš kao i moja mama, baš kao i malena ja.^[4] Kažu da je prvi holivudski film koji je zaigrao u jugoslavenskim poslijeratnim kinima bio Bal na vodi s Esther Williams. Moj omiljeni glumac bio Audie Murphy, američki heroj, visok jedva 160 cm, težak 50 kilograma, koji je u ratu (Drugom svjetskom ratu) ubio 240 Nijemaca, nakon rata dobio 33 nagrade za hrabrost, zatim glumio u 44 filma (gdje je pobio brojne Indijance), i na kraju poginuo u avionskoj nesreći. Audie Murphy bio je zakratko, za nas, djecu, neka vrsta jugoslavenskoga Petera Pana. Jer i svijet je tada bio jednostavan. Fašisti su bili naši neprijatelji. Mi smo tukli fašiste, baš kao i Amerikanci, baš kao i Audie Murphy. I Staljin je, doduše, tukao fašiste, ali on je bio naš zakleti neprijatelj.

Audia Murphyja ubrzo su zamijenile druge zvijezde: Marlon Brando, James Dean, Elvis Presley, Pat Boone, Natalie Wood, Warren Beatty… Mama je bila pretplaćena na “Filmski svijet”, odakle smo obje zobale priče o filmskim glumcima kao slatke bombone. I mnoge mamine knjige bile su američke, Američka tragedija, na primjer. Kasnije, već u gimnaziji, na kratko vrijeme poistovjetila sam se s Alison MacKennzie, koja je pisala pjesme i posvuda nosala knjige na prsima, kao neku vrstu štita. I sama sam nakratko usvojila taj način nošenja knjiga, a onda su došli drugi idoli, druge atrakcije…

Sve u svemu, u oberlinskoj knjižari Mindfair Books, ispostavilo se da je objekt moje autentične nostalgije Amerika pedesetih, usisana iz američkih filmova u malom provincijskom kinu, u malom provincijskom mjestu, negdje u Jugoslaviji. Ispostavilo se, dakle, da sadržaj moje jugonostalgije nije paket jednih stereotipa (crvena zvijezda, srp i čekić, i, valjda, jugoslavenska himna), što su od mene, pretpostavljam, očekivali moji mladi slušaoci, nego paket drugih stereotipa (Americana, Jugo-Americana). Sve u svemu, nostalgija me opet iznevjerila, ah, nostalgia, ah, you, bitch.

Bojim se da moji mladi slušaoci nisu posve razumjeli moju priču, naprosto zato što im imena koja sam razbacivala oko sebe kao konfete – nisu puno značila. Dvoje troje mojih vršnjaka u publici potvrdno je kimalo glavom prisjećajući se naše zajedničke rane mladosti. Možda su se kasnije zapitali kako to da nam je djetinjstvo bilo slično, a zemlje tako udaljene i različite. Nisam im spomenula da imam i malu slabost koja se razvila zahvaljujući internetu. Kada se, naime, prisjetim neke holivudske zvijezde iz moga djetinjstva, odmah skočim na Google da provjerim je li još živa. Esther Williams, hvala bogu, jest. I Pat Boone!

Washington Square, New York

Iz Zuccotti Parka došetala sam do Washington Squarea i prisjela na klupu. Bilo je kasno poslijepodne, prezreo dan, bablje ljeto. Odmah sam zamijetila da nema više Crnaca koji su ranije na Washington Square igrali šah, dreždali na suncu i ispijali piće skirveno u papirnatim vrećicama. Washington Square dugo je bio i zona fumatore, sada ploče na ulazu strogo upozoravaju da je pušenje na otvorenom prostoru zabranjeno. Nema više žicara koji će zatražiti cigaretu, nema ni povoda za small talk. Park mi se učinio zapanjujuće urednim, poput kakvog provincijskog univerzitetskog campusa. Kamo su nestali otpadnici od sistema općih vrijednosti, suvišni ljudi, alkosi, pušači, beskućnici, sitni lopovi, žicari i šibicari? Kamo su nestali nezadovoljnici koji govore sami sa sobom, besposličari, prosjaci, gubitnici i sanjari? Kamo su nestali Kavalerovi,^[5] skeptici, zavidljivci, lijenčine, slabići, poniženi i uvrijeđeni, kapitulanti? Gdje su?

Na klupi preko puta sjedila je sredovječna žena koju sam odmah prepoznala. Glumica, filmska glumica, još donedavno zaštitni znak poznate kozmetičke industrije. Osjetila sam naglu sućut prema borama na njezinu licu, baš kao da su moje vlastite. Njezino božanstveno lice pokazivalo je prve znakove kapitulacije. Koliko samo ljudi hoda ovim svijetom mašući nevidljivim bijelim rupčićima i zastavicama! I što je sa mnom? Kako ja u svemu tome stojim?

Jedan od slogana u Zuccotti parku odašiljao je poruku: Listen to the drumming of the 99% revolution. Fotografirala sam poruke, zapamtila sam. Zuccotti-djeca uslikana su u ovih nekoliko dana više puta nego što su svi japanski turisti zajedno za tridesetak godina svoje fascinacije Evropom uspjeli uslikati znamenitog brusselskog dječačića, Manneken Pis-a. I zato, samo zato, bubnjevi iz Zuccotti parka odzvanjaju u svakom kutku zemaljske kugle. I tamo se, iz raznih kutaka, glasaju bubnjanjem. Jedni drugima šalju poruke ista sadržaja. Hoće li ih ti isti mediji uništiti i izvrgnuti ruglu, hoće li ih medijska industrija usisati i pretvoriti u svoj profit, hoće li se pitomi pobunjenici iz limitiranog prostora Zuccotti parka jednoga dana zaista izliti na ulice i spojiti s onima iz Londona, Barcelone, Atene, Amsterdama, Berlina, Zagreba, Moskve, i tko zna odakle sve ne, u ovom času i nije važno. Zasada bubnjaju. Die Fetten Jahre Sind Vorbei…

Sjedila sam na klupi i grijala se na suncu babljega ljeta. Praveći se da to ne činim plovila sam pogledom po glumičinoj figuri: crno-siva odjeća bez ijednog zapamtljivog detalja, opuštena ramena, tijelo koje je očito odustalo od toga da promatraču polaže račune. Glumica je kimnula glavom. I ja sam prijateljski kimnula, u odgovor. Nije me zamijetila. Držala je mobilni telefon na uhu i kimala nevidljivu sugovorniku.

– What’s the time? – zapitao me neki mladić prolazeći pored mene. Zbunila sam se, ne pamtim kada me je zadnji put nepoznati prolaznik presreo s takvim pitanjem, danas nitko više ne pita za vrijeme. Pogledala sam na sat. Sat je u gotovo svim vremenskim zonama pokazivao isto.

– It’s… time for revolution…– rekla sam, digla se s klupe i požurila prema metrou.

Prosinac 2011.

 
Ovaj esej je objavljen u novom broju američkog časopisa Salmagundi i u poljskim novinama Gazeta Wyborcza.

Peščanik.net, 06.11.2012.