Ladislav Babić: Govori bre jasno, da te ceo svet razume!

Povezani članci

• Kovač: Nacionalizam sužava i osiromašuje
• Marko Vešović i juriš na šovinističke zombije
• ŠJORA FILE NA SPROVODU PREDRAGA LUCIĆA
• Dašina posljednja kolumna iz Sarajeva
• Tomislav Jakić: SIRIJA – TEST POLITIČKE (NE)INTELIGENCIJE
• Tadić je marioneta srpskih nacionalista

Kad god čitam neki članak koji s humanističkog, meni bliskog stajališta – čime se niukoliko ne želim apriorno deklarirati kao bezgriješni čovjekoljub koji nastoji drugima soliti pamet – govori o nekoj apokaliptičnoj pojavi tipa ratova, revolucija, masovnih zločina, genocida,…, uhvatim se uzrujan nedorečenošću mnogih autora.

Jest’ da postoje sugestivna pitanja, čak i takva koja u sebi već sadrže odgovor – retorička pitanja, pa postoji i retoričko zaključivanje koje ne mora biti eksplicitno, već nas navodi na autorovu poantu, no… Stvar je u tome da vrlo često ne možete biti sigurni jeli autorov zaključak retorički ili pak pisac nije siguran u svoju tvrdnju, te je ostavlja otvorenom za promišljane i sebi i svakom čitatelju. Naročito vas počinje „crv nervicus“ (onaj koji vam ždere živce) nagrizati, kad mislite da je odgovor sasvim jasan; pa zašto ga onda autor nije takvim i formulirao? Jer ga ne zna? Nije siguran u njega? Misli da odgovor ne postoji, ili je različit od jedinke do jedinke koja ga promišlja? Iz stilskih razloga, kako bi upečatljivijim učinio svoj tekst?

Pobunivši se protiv učestale primjene takvih „retoričkih“ (navodnici su tu jer nisam siguran jesu li oni upravo takvi) zaključaka u tekstovima, dajući svoje konkretne, eksplicitne odgovore, padate u opasnost da će vas proglasiti pametnjakovićem koji se igra Boga – kome su, dakako, poznati svi mogući odgovori – te će vas isti čas kao takvog (ustvari, notornu budalu) eliminirati iz kruga osoba sa kojom se uopće isplati raspravljati. Pa ipak, izlažući se toj opasnosti, mislim da neke odgovore treba izravno i decidirano izreći, bili oni neugodni za onoga tko ih iznosi ili za one na koje se odnose. Primjerice (primjeri ponajbolje, bez suviše mudrovanja, iskazuju bit stvari), razgovarajući sa svojim sinovima o Žižekovom analitičkom sagledavanju najnovijeg filma o Batmanu u članku „Slavoj Žižek: Politika Betmena“ , starijega je iziritiralo par rečenica iz zaključka:

„Šanse da će pokret Okupiraj Vokstrit preuzeti vlast i uvesti narodnu demokratiju na ostrvu Menhetn toliko su žalosno apsurdne, toliko potpuno nerealne, da se ne može izbeći sledeće pitanje – zašto jedan holivudski hit sanja o tome? Zašto priziva ovaj duh? Zašto uopšte fantazira o tome da će OWS da eksplodira u nasilni prevrat? Očigledni odgovor – da to čini kako bi OWS optužio za teroristički ili totalitarni potencijal – nije dovoljan da objasni čudnu privlačnost koju ima ideja o „narodnoj vlasti“.“

Njegov je prigovor bio:

“Jedino me smeta što nije na kraju ponudio odgovor na pitanje: “… zašto jedan holivudski hit sanja o tome? Zašto priziva ovaj duh? Zašto uopšte fantazira o tome da će OWS da eksplodira u nasilni prevrat?“. Po meni je odgovor prilično jednostavan. Autori filma su i sami dio malobrojne populacije koja je omastila brke, te im se nikako ne sviđa ideja koja stoji iza OWS-a. Samim time tu ideju treba satrti dok je još u povojima. Nenasilje prikazati kao nasilan čin. Time se stiče opravdanje za reakcionarno djelovanje.”

Zaista, razložan odgovor, za koji doduše ne možemo staviti ruku u vatru da je upravo onaj pravi pa se, dajući ga, unaprijed odričemo žižekovske filozofske aureole, no… Zar odgovore ne daje čovjek, a oni bi morali biti poticaj za njegovo praktično djelovanje. Može li očitovanje oblika „ne znam, čini mi se, može ovako ali i onako, tko zna, nisam siguran,…“, i to još u indirektnom obliku, biti temelj ikojem praktičnom djelovanju koje je – kao svaka praksa – podložno greškama, ali je zato preseljeno iz svijeta ideja u svijet realnosti. Svaka seoba omogućuje da se prilikom preseljenja pogubi sijaset sitnica i krupnica za koje ćemo požaliti što smo ih pogubili, ali nije li to inherentno svakom praktičnom djelovanju? Stoga, žižekovsko pitanje bez odgovora ostaje visiti u zraku ostavljajući čitaoca neodlučenim, baš kao što je i sam filozof koji ga je postavio. Jer, filozofija bi trebala biti traganje za mudrošću, a to znači – odgovorima. Kakva je to mudrost (ako ne računamo pokušaj
mimikrije da se izbjegne udar javnosti; često nema veće mudrosti od toga), ostaviti pitanje bez odgovora? Naravno, sad se oko ove primjedbe možemo vrtiti u nedogled, poput mačka oko vruće kaše. Kao, nema konačnih odgovora, oni nas užasavaju, ne jedan „konačni“ odgovor pokazao se pogrešnim,…, no – ako nema odgovora, za čim traga jedan filozof? Za uhljebljenjem? Odgovor mojeg sina, ako ništa drugo, locira jedno od mjesta, način i razloge zbog kojih izvjesni krugovi – koristeći svakojake pa čak i umjetničke metode (shvatimo li spomenuti film kao umjetnički izraz) – nastoje dezavuirati OWS pokret. Uz jednu apriornu, ničim dokazanu ali ni osporenu pretpostavku: da film zaista ima namjere progovoriti o općedruštvenim pitanjima a ne predstavlja samo razbibrigu autora koncentriranih na što veći profit od gledanosti. Ne bih htio vjerovati kako davanje konkretnog odgovora automatski znači posrkati svu mudrost, pa da se može primijeniti ona Voltaireova:

„Dok čovek traži mudrost, dotle zaslužuje naziv mudraca; čim uobrazi da je posrkao svu mudrost, odmah postaje budala.“

Prije bih budalom smatrao osobu koja se, poput perpetuum mobilea, vječno vrti u krug ne nalazivši odgovore, no uvjerena da ga njegova cirkulacija automatski kvalificira za mudraca. Slažem se da sve treba podvrgnuti sumnji, ali – da se negdje povremeno ne zaustavljamo, izgubili bismo sposobnost podizanja temelja zgrade ljudske spoznaje. U kontekstu spomenute analize filma ali nevezano isključivo zanju, izgleda mi da se riječju revolucija (u smislu društvenog prevrata, bilo mirnog bilo nasilnog) suviše vitla među ljevičarima, sve u nadi da se nikada neće desiti – posebno onaj krvavi oblik. To je, dakako, s jedne strane za razumijeti – ta, nikome se ne gine – kako eksploatiranome, tako ni eksploatatoru. Međutim, treba otvoreno pogledati u oči stvarnosti. Neće se lav na miran način odreći mesožderstva, kad mu crijeva počnu kruliti, signalizirajući da mu fali nešto bitno za preživljavanje.
Vladajućem establishmentu, dominantnim vladajućim elitama, nikada crijevca ne prorade zbog manjka životnih potreba. Tim manje se one na miran način odriču svojih prekomjernih zaliha u korist sirotinje, kojoj sva društvena zbilja i neuspjela nastojanja razboritog rješavanja problema, signaliziraju da mora postupiti kao lav. Ne samo zbog pukog preživljavanja, već dostojanstvenog ljudskog života radi. I zato, nikakve koristi od zaključaka koji, poput čardaka ni na nebu ni na zemlji, ne služe potrebama čovjeka kome treba čvrsto tlo pod nogama. Odgovor, s kojim zna što mu je činiti.

Slijedeći citat koji me uzrujao potiče iz inače vrlo dobrog članka Osvit Seferovića, „Kako je propao Mostar?“. Unaprijed izjavljujem da ne želim polemizirati, jer konačno – možda sam ja naprosto na svoj način shvatio autorovo posredno, retoričko zaključivanje. Kaže on:

„…Ostaje misterija gdje su nestali partizani i onih 15% Mostaraca koji su se još 1991. izjašnjavali kao Jugosloveni? Imaju li oni ljudska prava ili ih, u stvari, nikada nije ni bilo, kao ni Srba npr. koji, ako pitate gradske oce, nikada nisu živjeli u Mostaru… Mostarci su svoj grad voljeli na jedan specifičan, neobičan, strastven način. U krvavom scenariju koji je za Mostar pisan u Zagrebu, Beogradu ili Karađorđevu, Mostarci nisu imali nikakvog udjela…“

Pa, zaboga, gdje su nestali – zar je to doista neka misterija? U licemjerju vlastita straha za život, ako se uopće bilo koja javna deklaracija subjekata, u bilo kojem sustavu (jugoslavenskom, bosanskom, hrvatskom, srpskom,…) može smatrati ičim drugi od deklarativne prilagodbe važećem stanju stvari! I nek’ mi sad ne proturječe veliki Hrvati, Srbi, Bosanci i ini „svjesnici“ koji su upravo sada pronašli svoju iskonsku nacionalnu pripadnost za kojom tragaju od stoljeća bogtepitajkojega, dok su se nema tome davno zaklinjali kao Jugovići, Austrougri, Mađari, Turci, Talijani,… skrivajući svoje navodno ili pravo nacionalno opredjeljenje – sasvim svejedno. Tko da im povjeruje danas, prisjećajući se onoga jučer? Sakrili su se iza zavjese najvažnijeg ljudskog opredjeljenja, važnijeg od svih prisilno ili slobodno odabranih etničkih atributa, značajnijeg od svih državljanstava, rasnih, i vjerskih pripadnosti, od zakletvi ovom ili onom vladaru. Iza straha za život, i neupitnog prava na njega! I to je za razumijeti, ali onda treba i javno reći a ne se kriti iza zamagljenih formulacija, kako ne bismo povrijedili navodne metafizičke uzvišenosti ljudskih bića koja nimalo uzvišeno trtare za vlastitu egzistenciju. Naime, za pretpostaviti je da autori koji u medijima javno iznose svoje poglede ipak nisu toliki „strahopezdeci“ (dali iz hrabrosti ili vlastite naivnosti, drugo je pitanje) kao možda i većina anonimne čitateljske populacije.

A sigurno da Mostarci nisu učestvovali u pisanju scenarija, međutim su – pretpostavljam većina njih (kao i većina državljana propale države), izuzev pisaca sinopsisa i onih koji su ga dobrovoljno prihvatili, te prigovarača savjesti i dezertera – učestvovali kao glumci u drami, ne smogavši u sebi snage da kažu kako ne žele učestvovati u ovakvim krvavim i neljudskim komadima. Zar su ih vanzemaljci prisilili; zar ih vanzemaljci drže kao taoce gospodara stanja u vlastitom gradu (gradovima, državama)? Ili vlastiti strah i nemoć da se odupru, što nadomještaju akomodacijom postojećim prilikama. Kao što su se prilagodili životu u Austro- Ugarskoj, Osmanskoj imperiji, NDH-aziji i Jugoslavijama, tako to sad rade u svojim novotvorevinama. To treba jasno reći, a ne u strahu od reakcije prilagodljivih ćutati ili govoriti ezopovskim jezikom. A filozofi i člankopisci (literatima je to u svakom slučaju oprostivo) te ostala intelektualna elita, u bezbroj slučajeva (sasvim svejedno dali svijesno ili nesvijesno) svojim implicitnim pisanjima i eksplicitnim nezauzimanjem stava – poput Buridanova magarca između dva stoga sijena – navlače na se oreol mudraca, s čijim stavovima ne znamo što bismo u praksi poduzeli. Jeli u pitanju strah od nezamjeranja većini? Ta, i proroci moraju djelovati u društvenom okružju, a zna se – „nitko nije prorok u svome selu“, što isti često iskuse na najnesretniji, pa i giordanobrunovski način. A treba zaista biti intelektualna, moralna i psihička veličina, imati nepotkupljivu savjest i integritet ličnosti stameno čvrst da bi se odolilo pritisku hipokrizijske sredine kojoj, uostalom, i bivaju upućene proročanske riječi. Jer, prorok, sam za sebe zna stanje stvari, on ga je svijestan – njegova poruka je upućena upravo nesvijesnoj, neobrazovanoj, licemjernoj, darvinističkim nagonima samoodržanja sklonijoj gomili negoli njegovu tekstu upozorenja.

Stoga sam privrženiji jasnim dijagnozama stanja – jasno, ne iz usta bilo koje budale ili samozvanog vidovnjaka (i tu treba imati osjećaja za procjenu) – negoli zakukuljenim filozofijama. Koje, rado ću priznati, u literarnom smislu ostavljanja dojma na čitatelja često mnogo dublje djeluju negoli najobičnija konstatacija istine. “Čovjek je mjerilo svih stvari; onih koje jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu“, kaže Protagora i tome tako jest, bez obzira na sporove oko interpretacije njegove misli. A pri realizaciji ljudske ideje od strane njena autora, greška može biti ili u ideji, ili u njenoj provedbi, ili u obojem. Stoga treba biti najmanje trostruko oprezan, ali ne zbog opreza ili straha od ishoda odustati od Marxove: “Filozofi su do sada svijet samo različito tumačili, a radi se o tome da se on izmijeni“. Dakako, spreman sam prihvatiti kako neki tekst s namjerom odustaje od izravnih zaključaka kako bi ostavio inteligentnom čitaocu da ih sam donese, nakon razmišljanja o tome što je autor njime htio reći („omiljena“ zadaća đaka svih uzrasta). No ipak, nisu svi ljudi podjednako inteligentni ili obrazovani u istoj mjeri – činjenice od kojih ne treba bježati – a ako je svrha nekog teksta da sem prijenosa puke informacije i poduči, onda o tome treba povesti računa. Slično kao što razgovor raznomislećih može biti poželjniji i plodotvorniji no debata istomišljenika (ako isto misle, onda je to sasvim besplodno), trebao bi biti i utjecaj na ljude koji iz bilo kojih razloga ne razumiju suštinu stvari koja se iznosi pred njih, ali su otvoreni za argumente i imaju psihičke snage (ili, što je češće, interesa) učenjem promijeniti svoje stavove.

Nitko od nas nije toliko iznad drugih (ili ispod njih) da bi mu to davalo pravo docirati s božanske visine. Svi smo mi, priznali to ili ne, u svakodnevnom život vrlo često mali licemjeri. Svakodnevno radimo male izdajice naših principa i svjetonazora. Tko nije izrekao barem neku sitnu, bezazlenu laž kako bi se izvukao iz nelagodne situacije, eskivirao nečije zapitkivanje o stvarima koje ga se ne tiču, ili preko reda ostvario neku svoju potrebu? Unatoč čvrstom svjetonazoru koji između ostaloga prezire laž kao jedan od velikih poroka. No, u nekim se stvarima treba zaista uozbiljiti, kao što je i Che Guevara podučio svog krvnika: „Uozbilji se, momče. Treba da pucaš u čovjeka.“ . Stoga u svjetonazor, namjesto naših malih, svakodnevnih ljudskih slabosti (svi smo krvavi ispod kože, kaže se), radije valja ugraditi pouku Krležine misli:

“Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često pošteno ljudski izgleda nerazmjerno hrabrije, nego da jedni drugima kažu golu istinu.”

Možda se zaista u svakidašnjoj komunikaciji sa znancima, prijateljima i rođacima teško pridržavati naravoučenja ove sentence – jer ljudsko samoljublje istinu prima i prečesto kao ličnu uvredu – ali, kad se obraćamo masi nepoznatih čitatelja bez i zadnje primisli da ikoga vrijeđamo, trebalo bi je uzeti u obzir. Jasno, i tu postoje ekstremi koji će, smatrajući se samoproglašenim glasnogovornicima grupa kojima pripadaju, protumačiti neki zaključak kao kolektivnu uvredu. Prihvatimo li misao
George Steinera, američkog filozofa, pisca, literarnog kritičara i prevoditelja, kako je inherentno svojstvo besjede da

“Ljudski govor skriva mnogo više nego što otkriva, zamagljuje mnogo više nego što objašnjava, udaljuje više nego što povezuje“, uvjeren sam da u stvarima kojima je cilj objasniti sebi i drugima pojave bitne po ljudsko društvo i njegove jedinke, nije potrebno dodatno zaprašivanje objašnjenja maglom, izuzev ako je ono više uvjetovano estetskim i stilskim – daklem, umjetničkim – negoli eksplanativnim (razjašnjavanjem, jasnim odgovorom) razlozima. Valja biti bistar poput planinskog potoka, kako je Voltaire rekao za sebe, ali svakako ne i plitak.

magazinplus.