Nedim Seferović: Grafiti kolektivne paranoje

Povezani članci

• Dežulović: Duše sveti, recite sudu gdje ste bili u noći 25. ožujka nulte godine po grgorijanskom kalendaru?
• “Desna” Holandija: “Ma, to nisu nikakve izbjeglice!”
• Nagon aparata
• Intelektualne tlapnje
• Duh Orlovića iz Konjević Polja
• Vuk Perišić: Zarobljeni u teškom političkom amaterizmu

Fašisti ponovo divljaju: uvredljive parole ispisane po antifašističkom spomeniku u Mostaru; veličanje ustaštva, poziv na klanje Turaka, jezik mržnje u eksplicitnom, javnom obliku. Tako otprilike su portali, novine i ostala sredstva komunikacije mogli nasloviti tekst, da ih je samo malo više zanimalo, o onome što se dešavalo u Mostaru. U izrazito slabom odjeku vijesti o ponovnom skrnavljenju Spomen-obilježja žrtvama fašističkog terora na mostarskom Bulevaru, indikativan je izostanak šire reakcije na vandalizam, koji se tretira i posmatra kao nekulturna psina alkoholiziranih klinaca. Problem je ipak, mnogo širi, a neukazivanje na njega samo afirmacija kolektivne psihoze u kojoj su ovakve gadosti svakodnevna stvar. Nažalost, i mimo svoje volje svi mi živimo u ovoj psihozi.

Piše: Nedim Seferović (AbrašMEDIA)

S druge strane, tamo i gdje se pojavljuje osuda ovog čina, autori se nerijetko “kao pali s Marsa” čude otkud takve ideje klincima, šta ih je rukovodilo da dođu na ideju da uzmu crni sprej i šaraju takve gadosti po spomeniku. I čudom se ne mogu načuditi, šta se to mota po mladim glavama pa slobodno vrijeme u kasnim noćnim satima provode pisanjem parola kojima pozivaju na ubistvo, šaljući poruku drugačijima da ih još uvijek ima ko mrziti. Nismo li prenebregli ta mračna vremena prije toliko godina? Naprotiv.

Prije svega, potrebno je eksplicirati suštinu ovog čina: on nije samo i isključivo vandalizam na pogrešnim vrijednostima odgojene grupe adolescenata – on je u svojoj esenciji krajnje precizan nastavak njegovanja ideologija koje su, baštinjene u sjeni dugi niz godina, isplivale na površinu početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, sa egzaktnim i krajnje jasnim nacionalnističkim predznakom. On je također traženje načina da se nastavi kontinuitet svega iz prošlosti što ima nacionalni naboj, odmak od ne-nacionalnog, maramica kojom maše avet iz mračnih dana, pozdravljajući mogućnost rehabilitacije zločinačke prošlosti i mogućnost uspostavljanja nacionalne homogenosti jednakomislećih pojedinaca kojih, budimo iskreni, nije malo.

Kako bi se dokučio cilj koji stoji iza čina, ne treba mnogo razmišljanja. On čak nije ni perfidno skriven u neki oblik demokratskog zahtjeva za nacionalnim samoodređenjem, ili loše odštampan ilegalan pamflet koji kruži od ruke do ruke. On je krajnje transparentan i dokučiv prolazniku. Počinioci su vjerovatno svjesni da se ništa institucionalno neće preduzeti kako bi oni odgovarali za raspirivanje međuetničke mržnje. U po njih najgorem slučaju, moguće je da će biti sankcionisani za remećenje javnog reda i mira ili sličan prekršaj nekom blagom novčanom kaznom, jednakom onoj kojom bi, recimo, bio kažnjen nesavjestan vozač automobila nakon tri – četiri piva u obližnjem bircu.

Institucionalno ništa i ne može biti učinjeno po pitanju sankcionisanja same suštine ovog problema, koji se ne ogleda, ponovimo to, u činu pisanja parola, nego u konfliktu jednog etničkog sa drugim etničkim određenjem, upravo zbog toga što je etničko institucionalizirano. Etničko je u Bosni i Hercegovini postavljeno na vrhovni pijedestal društvenog, a svaki pojedinac je institucionalno ulovljen u mrežu etničkog, nacionalnog grupiranja. Ovakav fenomen neizbježne integracije individue u širi nacionalni okvir je paradigma nametnuta mladim ljudima, građanima Bosne i Hercegovine, i to je ono što ih dovodi do ideja o drugačijem kojeg treba fiziološki istrijebiti, koji je prijetnja, neprijatelj, strano tijelo koje treba odstraniti. Termin uobičajeno korišten da bi se definirala ta paradigma je nacionalizam. Radi se o procesu asimilacije individualnog u oblik kolektivne svijesti koja počiva na negativnom određenju drugog, u artificijelno iskonstruisan identitet čije dimenzije su primarno kolektivne, istorijske, inkluzivne i uvijek u neizbježnom sukobu sa mogućnošću brisanja granica i uniformiranju u univerzalnosti.

Već dugo, predugo traje ta agonija. Agonija u kojoj se ljudsko biće u bosanskohercegovačkoj društvenoj i političkoj zbilji može klasficirati samo na osnovu te jedne strukture: etničke. Ništa drugo nije izvor identifikacije, ništa drugo nije ponuđeno kao generator pojedinačnog identiteta koji više i ne postoji izvan kolektivnog. Identitet je izbrisan, postoji samo identifikacija sa jednim ili drugim subjektom nacionalnosti, a svaki od tih subjekata definiran je isključivo u terminima srodstva, tla, krvi, zajedničkog kulturnog naslijeđa i slično tome. Ovi subjekti, u svojoj trojnoj bosanskohercegovačkoj etničkoj množini egzistiraju svo ovo vrijeme jedni pored drugih, na tri odvojene staze, na silu pokušavajući u svojoj samodovoljnosti od mozaika stvoriti tri zasebne cjeline. U takvoj atmosferi odrastaju djeca kojima je ponuđena samo tranzicijska bijeda, materijalna i duhovna, zamagljena pripadanjem i borbom za kolektivni identitet kao vrhovnom vrijednošču. Ta bijeda metastazira već niz godina i danas je u stadiju u kojem su čak i pojedinci koji su rođeni poslije 1995. godine spremni „za dom“ uzeti sprej u ruke, crtati kukaste križeve, stilizirana „U“ i parole kojima se poziva na ritualno klanje, za čast domovine i nacije.

Stoga, ne treba usko gledati na (ne)mogućnost kažnjavanja pojedinaca koji te parole ispisuju. Još manje se treba čuditi i frapirano zgražati nad činom ispoljavanja nacionalno induciranih frustracija. Treba se osvrnuti na mogućnost raskida sa stvarnošću u kojoj je pojedinac relevantan, ljudski, moralno i politički, samo kao pripadnik etničkog kolektiviteta, sa istom onom stvarnošću u kojoj je vitalni nacionalni interes direktno izjednačen sa ličnim interesima etno-oligarhija koje opstaju samo u suvlasničkom odnosu nad društvenom zajednicom, u odnosu čiji izvor legitimacije je etnički konstituiran politički sistem. Bjelodano je da takav odnos ne može doprinijeti garantiranju ostvarivanja ekonomskih, političkih, kulturnih i svih drugih prava na koje čovjek – pojedinac polaže pravo, niti može doprinijeti stabilnosti i prosperitetu na širem društvenom planu. On je samo okvir za odgajanje novih generacija zadojenih mržnjom, okvir koji im je danas u ruku dao sprej za pisanje grafita, a sutra ne garantuje niko da to neće biti oružje, i da prijetnje sa mostarskog spomenika, ali i spomenika sa zidova, ulica i stadiona širom Bosne i Hercegovine neće biti sprovedene u djelo. Raskid sa takvom stvarnošću i razvlašćivanje etno-nacionalnih oligarhija jedini je način da se dugoročno spriječe ekscesi kao onaj u Mostaru nedavno.

Mnogo opasniji od grafita na zidu su parole mržnje duboko utisnute u umove generacija koje tek trebaju da odrastu i žive pod ovim komadom neba. Generacije koje uspiju izbrisati te parole, i koje uspiju ostvariti otklon od kolektivističke stege, uspjeće u ostvarivanju i uspostavljanju funkcionalnog, čovjeka vrijednog životnog prostora, mimo svih na silu proizvedenih razlika, mržnje, patetike nacionalnog zanosa i krajnje neprimjerenih, ružnih i nezgrapnih crnih slova na spomenicima.

Teks preuzet sa prijateljskog antifašističkog portala AbrašMEDIA