MAJA,TANJA I SAŠA: MOSTAR NIKO NEĆE POKORITI

Povezani članci

• (NE)ODRŽIVI POVRATAK
• Kako je crnogorski novinar osuđen kao kriminalac?
• Neum u BiH proglasio stanje prirodne nesreće nakon požara
• Ibrahim Prohić: Beč i Sarajevo između budućnosti i prošlosti
• U-tuk na Vulinov tuk
• Praljak popio otrov: ‘Kamo sreće da je to uradio ’93’

Ovo nije intervju, ovo je priča o ljubvi prema gradu, profesiji , priča o hrabrosti i ljudskosti. Priča o vrlinama o kojima su govorili Sokrat i Platon.
 
Maja Zećo bi u nekim drugima prilikama glumila anđela kod Woody Allena, kod Coppole ljepoticu zbog koje se krše zavjeti porodice,  ali Maja nije izabrala svjetla Holivuda izabrala je mrak Mostara. Šta je to važnije od novca, slave, odkud kod tako mlade glumice toliko velikih ideala pitao sam se kada sam saznao da je Maja došla u pozorište u Mostaru, očišćeno od novca, talenta, otkud želja da se “umre ” zajedno s glumcima Narodnog pozorišta.
Pratim poglede njenih kolega glumaca u pozorištu, konobara u kafiću, teta u dućanu, za njih Maja nije glumica, za njih je Maja nada da je moguće da se vrati njihovo Narodno pozorište, njihov prijeratni Mostar.
Slušam glasove na mostarskim ulicama, čuju dešava se nešto u pozorištu, kažu neki sukobi  ali sva priča završava sa konstatacijom koju izgovaraju drhatavim glasom, samo da nam ne odu naša Maja i Saša, kažu to bi bio povratak u devedesete kada su im djecu slali u grobove, u logore ili u najboljem slučaju u inozemstvo.
Beč, Pariz, Rim su sigorno gradovi koji bi rado primili Maju, logično bi bilo da ona brine o svojoj karijeri, ali Mostarcima ostaje nada da Maja Zećo do sada nije postupala logično, tvrdoglavo je slijedila svoje srce.

Razgovarao: Amer Bahtijar

Majo, tema angažovane umjetnosti je danas goruća tema, postoji bezbroj rasprava o tome šta je angažovana umjetnost. Za mene je recimo angažovana umjetnost to što si ti uradila, vratila se u Narodno pozorište Mostar u momentu kada se na ulazu nalazio katanac, kada je pozorište bukvalno umiralo. Možeš li se sjetiti tih trenutaka?

Sjećam se tog dana kao da je bilo jučer. Kolegica Selma Spahić (jedna od najboljih mladih redateljica u BiH, ali i šire), Irma Alimanović, Jasenko Pašić  i ja sjeli smo u auto i zaputili se k Mostaru. Došli smo upravo taj dan kada su postavljeni katanci na pozorište, a došli smo jer smo imali najiskreniju namjeru podržati rad ove ustanove i njenih zaposlenika, mojih kolega. Smatrala sam i građanskom i moralnom odgovornošću da se zaputim u rodni grad u kojem se počela odvijati drama oko egzistencije teatarske kuće u kojoj sam napravila svoje prve profesionalne korake. Tu nas je dočekalo mnoštvo ljudi, kompletna Gimnazija Mostar, građani i građanke svih profesija i nacionalnosti, lica sa svih strana grada Mostara, Sarajeva, Trebinja, Banja Luke itd. Veliko crno platno ispred nas zagrlilo je zgradu i poslalo snažnu poruku javnosti : ”Preminuo je teatar”. Dan danas naježim se na tu scenu i sjećanje na istu.

Tvoja odluka je financijski suicidalna, ali trostruko vrijedna. To je bila poruka glumcima u Mostaru da želiš sa njima da “umreš”, to je bila poruka kolegama glumcima širom regiona da ideali u umjetnosti nisu nestali i vjerovanje u stvar po sebi još postoji i najvažnija poruka koju si uputila svojim sugrađanima da nema predaje i da se za Mostar vrijedi boriti.

Obzirom na to da su glumci u BiH vrednovani na način na koji  jesu, a da nisu u mogućnosti mnogo mijenjati stvari, svaka odluka je financijski upitna. Međutim, prilikom povratka u Mostar i u NP niti u jednom trenutku nisam ni pomišljala na financije već je moja misao vodilja bila vezana isključivo za umjetničke, a samim time i kulturološke ideale. Ne bih se složila sa vašom konstatacijom da je na bilo koji način poslana poruka o kolektivnoj ”smrti”. Prije bih nazvala tu poruku pozivom na zajedničku borbu za kulturu u Mostaru.  Ipak, sam poziv na borbu i borba za kulturu kao takva, na poslijetku ipak za ishod može imati ”smrt”. Smrt institucije, ubijen moral u bespoštednoj borbi s političkim vjetrenjačama, ali i smrt kao sinonim za kraj jedne loše ere u BH kulturi.

Publika u Mostaru te primila na drugači način nego što te primala teatarska publika na scenama širom bivše države gdje si igrala. Ti za nju ne predstavljaš  samo sjajnu glumicu već i simbol otpora nestajanja grada i pretvaranja istog u malu čaršiju na kraju svijeta. Osjećaš li to kao veliku odgovornost ili dodatnu obavezu da nastaviš sa zajedničkom borbom?

Smatram to odgovornošču koja ne obavezuje samo mene kao kulturnog radnika, to je obaveza i kulturnih radnika, ali i građana i institucija nadležnih za ovu oblast. Svi moramo razmišljati što to dajemo novim, mlađim generacijama, šta im to ostavljamo, kako ih pripremamo da budu bolji ljudi, kulturniji, civilizovaniji ljudi i oni koji će davati značaj umjetnosti na onaj način kako su to činile generacije prije kontaminacije kompletnog sustava. Na kraju krajeva nikad ne smijemo zaboraviti da je teatAr ogledalo društva!

U razgovoru za naš portal direktor pozorišta Šemsudin Gegić kaže da ti i tvoj kolega Saša Oručević uredno primate plaće, a da najmanje igrate u pozorištu, te da ga manje novaca dođe da dovede glumce sa strane za koje smijem ustvrditi nije čula ni bliža rodbina. Kakve to vi primate plaće? Kao holivudski glumci?

Kao prvo, ne bih se složila sa gospodinom Gegićem oko urednog primanja plaća. Znam da nije dovoljno kazati da smo uredno primili plaću za februar 2012, a koliko vidim na kalendaru sada je oktobar. Možda bi sada dobili i plaću za april da se nije donesena odluka o produciranju predstave s vanjskim suradnicima i to u trenutku kada NPM grca u dugovima i previja se od bolova prouzrokovanim kancerom od kojeg boluje. U to koliko su kome poznati glumci koji su dovedeni u posljednji projekat koji je NPM ima ne bih ulazila jer razumijem i te glumce koji su iskoristili priliku da popune svoj vlastiti budžet, ali i priliku da igraju na daskama nekoć najjačih teatarskih kuća na našim prostorima. Sjaj blijedi, ali sjećanja na najljepše dane ove kuće su čvršća sukladno sa slabošču kuće. Nadam se da percepcija gospodina Gegića o visini naših primanja, kao i urednosti redovnih primanja, nije utjecala na odluku da nam se zabrani djelovanje van matične ustanove. Izjava gospodina Gegića ”da najmanje igramo u pozorištu” je sasvim tačna i ovim putem dajem apsolutnu podršku našem direktoru u toj njegovoj izjavi. Naravno, logično je da igramo najmanje u pozorištu, a kako i ne bi bilo ako znamo da su sve predstave nastale do početka mandata novog direktora skinute sa repertoara iako smo kao kolektiv tražili da na repertoaru ostane barem ”Soboslikar” koji je naišao na jako dobar odaziv publike, dobre reakcije i praktički tek zaživio kao predstava. Tražili smo isto tako da se na repertoaru zadrži predstava ”Derviš i smrt” i da se na otvorenoj sceni ispred samog pozorista ponudi kao ”kulturni proizvod” za turiste. Samim izvođenjem tih predstava u ljetnim mjesecima mogli smo prikupiti sredstva za stvaranje minimalno jedne do dvije nove predstave Ili barem za krovne grede, jer znate i sami da nemamo krov nad glavom, ali ne gubimo tlo pod nogama i sada je to najvažnije.

Maja Zećo

Igrala si kod najboljih bh redatelja, za ulogu u predstavi “Klasni neprijatelj” dobila si brojne negrade. Kako se osjećaš kada ti direktor matične kuće nipodaštava rad i izvinjava se za nagradu koju si dobila (“Kao predsjednik Žirija prošlogodinjeg izdanja Festivala «Mostarska liska», predložio sam cijenjenim kolegama iz Žirija da u znak podrške mostarskom Pozorištu i pravilnom profesionalnom razvoju mlade i nedovoljno iskusne glumice, Veliku lisku, kao presedan, dodijelimo Maji Zećo! I to sebi ne mogu oprostiti, jer sam, svjesno, naveo kolege da prihvate moj prijedlog i podrže tu moju profesionalnu (po)grešku. Zbog čega im se ovom prilikom javno izvinjavam.. “).  Znam da nisi sujetna, ali da li je ovo vrijeđanje i svih velikih redateljskih imena kod kojih si glumila kao i žirija prošlogodišnje liske?

Klasni neprijatelj je predstava jednog od najboljih redatelja u regiji, gospodina Harisa Pašovića. U toj predstavi je igralo nas osam glumaca i svi su imali vrlo zahtjevan zadatak pred sobom. Morali smo utjeloviti školarce i prikazati nihove probleme u današnjici. Nikad niko ponaosob nije dobio nagradu za najboljeg glumca ili glumicu u toj predstavi, vec su nagrade bile kolektivne i zasluzili smo ih svi na jednak način. U nekoliko navrata spominjali ste mene kao dobitnicu nagrada za tu predstavu, ali sve nagrade koje je predstava dobila odnosile su se na cijeli kolektiv, redatelja Pašovića i samu predstavu.

Kada gospodin Gegic izjavljuje da mu je žao sto je žiri, kojeg je bio član, upravo meni dodjelio nagradu za najbolju glumicu ”Mostarske liske 2011”, ne ostavlja prostora za drugačiji odgovor od onih koji je činjenica, a to je da je i meni izrazito žao ukoliko je dotični gospodin mislio da može kupiti moju naklonost nagradom. Moju naklonost i poštivanje mogao je ”kupiti” jedino pokazivanjem iskrene, najiskrenije namjere da nam olakša teške dane u kući, kreativnim i slobodnim radom, komunikacijom s cijelim ansamblom na timskoj razini, a ne autokratskim pristupom sa mišlju ”ja mogu, vi ne možete”.  Cijelim ovim slučajem nagrada koju sam primila mi je sada još i draža.

Ne mogu u tuđe ime govoriti kako se ko osjeća nakon ovakvih izjava, ali otprilike se zna koliku težinu imaju i koliko to uznemiruje struku i kvalitetne ljude iz iste. Oni se trenutno bave kreativnim radom, a ne tuđim sujetama i frustracijama proizašlih iz nemoći da se bude uz bok velikanima teatra.

I ja bih više voljela da sam trenutno u našem Narodnom pozorištu Mostar, sa krovom nad glavom, na daskama sa nejljepšim mirisom na svijetu, da sa svojim kolegama radim na predstavi koju režira neki mladi redatelj ili redateljica iz BiH, da se smijemo zajedno sa direktorom i radujemo premijeri. Voljela bih to više nego ovaj ili ijedan intervju.

U razgovoru sa gospodinom Gegićem spomenuo sam da Mostar isčekuje kako će se riješiti sukobi u pozorištu i da Mostar  drhti pred mogućnošću da izgubi svoju djecu –  tebe i Sašu. Možeš li umiriti naše čitatelje i obećati nastavak borbe?

Hahaha, sukobi će se riješiti na zadovoljstvo sviju nas upravo onda kada kultura i kulturni djelatnici postanu homogeni, kada se glumce prestane tretirati kao marionete bez mozga i lakše će se riješiti ako veći dio vremena i truda sve strane usmjere na rad i stvaralaštvo koje ćemo moći pokazati svijetu bez srama, muke i tuge. Čitatelje (građane Mostara i sve ostale) ne bih umirivala obećavanjem nastavka borbe. Rado bi ih pozvala da se pridruže toj ”borbi” na način da počnu razmišljati o tome kakav bi bio svijet bez kulture i teatra i da svojim dolascima u pozorište obogaćuju i sebe i svoj duh.

 

Naš drugi sagovornik bio je Saša Oručević.  Za Sašu nam kažu da je zaljubljen u Mostar kao tinejdžer i tako od kada je kao dječak uzeo pušku i branio grad. Gledam Sašu i sjećam se našeg razgovora od prije nekih osam godina kada sam ga ubjeđivao da ostavi ideale i prihvati neku
ponudu od najvećih regionalnih pozorišta, odbijao je. Sada shvatam zašto. Saši je Mostar religija, svetost, stvar po sebi.

Saša, tvoja ljubav prema Mostaru je nekako mistična, borio si se kao klinac za Mostar u ratu, nakon završene akademije vratio se u Mostar bez obzira što si imao ponude skoro pa svih relevantih pozorišta u regiji. Možeš li našim čitaocima  nešto reći o svojoj  ljubavi prema gradu  koja je  već postala inspiracija mnogim pjesnicima i piscima?

Sve što sam uradio, radio sam časno. I nikada, ali nikada, nisam uradio ništa za sopstvenu korist niti sopstvenu promociju i na to sam ponosan  jer znam da se sve to ne daj bože ponovi uradio bih isto.

Režiseri te vole, glumio si u filmu našeg oskarovca  Danisa Tanovića, u filmu Bobe Jeličića.. . Imaš brojne filmske ponude  ali osjećam da te ponovno  ta zaljubljenost u Mostar sprječava da napraviš inozemnu karijeru.

Ne želim ovim putem da promovišem sebe niti da nabrajam sve uspješne projekte u čijoj realizaciji sam učestvovao, tu je moj grad i moji sugrađani i njima prepustam da kažu svoj sud o mom umjetničkom, javnom i svakom drugom angažmanu.

Ja bih volio da je to tako, međutim, mi živimo u gradu koji je već odavno dobio epitet grad slučaj. U ovom gradu to nije slučaj, ako želite da uspijete ili barem da se održite u životu, morate biti član stranke, nije bitno koje, ili barem stranački podobni da bi ste se u najboljem slučaju mogli barem baviti tim poslom. Na moju nesreću, a ja bih prije rekao sreću ja, Saša Oručević, diplomirani glumac ASU Sarajevo u klasi van. prof. Admira Glamočaka nisam član nijedne stranke i nemam nikakvu podršku da obavljam posao za koji sam školovan i za koji znam da ću ga raditi do kraja života. Svojim najvećim uspjehom u karijeri smatram to što nisam učestvovao u projektu Koncert za pticu rugalicu, te što nisam podlegao svim pritiscima koji su na mene vršeni od strane novoimenovanog direktora Gegića, o čemu su obavještene i nadležne institucije, Ombdusmen za ljudska prava BiH. Također, zbog pomenutih problema s „ gospodarom pozorišta“ dobio sam punu podršku i jednoglasnu zaštitu sindikata JU NP Mostar.

Nakon što si glumio u skoro svim predstavama postao si umjetnčkii direktor  Narodnog pozorišta Mostar, uspio si da dovedeš neka od najboljih ostvarenja  u regiji, na sceni Narodnog pozorišta igrali su Vili Matula, Emir Hadžihafizbegović, Aleksandar Seksan, Mirsad Tuka i brojni drugi. Šta se ispriječilo na putu da nastaviš uspješno raditi svoj posao?

Upravo u trenutcima kad je NP Mostar bilo prepušteno samo sebi na mjesto direktora NP-a Mostar, političkim putem dolazi izvjesni Šemsudin Gegić koji u istom trenutku pretvara NP Mostar u društvo jednog lica te koji na sve moguće načine podređuje najstariju kulturnu instituciju u Hercegovini koristeći je isključivo u svoje svrhe, ostvarujući time ciljeve koji najmanje koristi donose samom pozorištu.

Naime, Šemsudin Gegić od samog početka njegovog mandata koristi NP Mostar kao poligon za samopromociju i ostvarivanje samo njemu poznatih ciljeva u svrhu zadovoljavanja svog bolesnog ega.

Ako samo hronološkim redom pregledate sve izjave Šemsudina Gegića u sredstvima javnog informisanja vidjet ćete da je dotični gospodin u sukobu prvo sa samim sobom, a onda sa svima koji se nalaze u njegovoj blizini, pod njegovom čizmom. Od velikih najava i velikih projekata, tipa: ujediniću pozorište i kazalište, pozorište će imati sedam scena, prave se veliki projekti, nije ostalo ništa.

Bili smo korak do prve  saradnje sa Hrvatskim narodnim kazalištem Mostar imali smo pet, teatarskim jezikom, živih predstava i festival komedije Mostarska liska. S  HNK Mostar Gegić je završio prepirkom u novinama.

Predstave, od kojih su dva klasika, a to su: Derviš i Smrt, Meše Selimovića u režiji Erola Kadića i Djelidba u režiji Sulejmana Kupusovića su od strane direktora, umjetničkog direktora, autora teksta, producenta i wanna be reditelja usmeno skinute sa repertoara NP-a. Što znači da direktoru i umjetničkom direktoru nije bila želja da te predstave nastave svoj pozorišni život jer Gegić, vjerovatno, sebe smatra većim piscem od Selimovića i Kulenovića, te većim rediteljem od Kadića i Kupusovića. Napominjem da je, od stupanja na funkciju 01.04 2012.  do 11.10 2012. izvedena samo premijera Koncert za pticu rugalicu i jedna repriza Buđenje kamenog spavaca u adaptaciji Šerifa Aljića. Vjerovatno je opet neko drugi isključivi krivac za ovaj učinak NP Mostar.

Heroj u ratu i miru Saša Oručević

Mostarska Liska 2012-e po vašem odličnom zapažanju nikada gora, samo je poslužila imenovanom da nastavi svoj samoživi plan realizacije njegovog autorskog djela Koncert za pticu rugalicu, koji je unazadio prepoznatljivost i zdrav razum repertoara NP-a Mostar.

Čitav festival Mostarska liska je iskoristen upravo u tom smjeru. Dvije recenzije za pomenuti autorski uradak su upravo djelo članova žirija Dragane Bošković i Mladena Bičanića, a nagrada Velika liska za najbolju režiju dodjeljena je reditelju iz Banja Luke Goranu Damjancu da bi kasnije služila kao oruđe za ucjene i maltretiranja mladog kolege iz Banja Luke, što je kulminiralo sukobom Gegić-Damjanac iako je Damjanac u ovom slucaju samo gost reditelj, a Gegić bog i batina pozorišta, direktor, umjetnički direktor, autor i producent.

Naravno isključivi krivac je diplomirani reditelj Goran Damjanac, iako je nagovoren na ovaj projekat kao koprodukciju NP Mostar, HNK Mostar, a od toga nije bilo ništa.

Nagrada Mostarska liska postaje moneta kojom se kupuju kritike i podrška za nesmetan rad Šemsudina Gegića.

Rahmetli Ahmet Obradović, diplomirani reditelj osmislio je festival komedije Mostarska liska i ustanovio nagrade, koje su u Gegićevim rukama, postale valuta te se djelile nemilice i nakon završetka festivala, te su je dobili Jugoslovensko dramsko pozorište, Regionalno pozorište Novi Pazar i gosp. Faruk Ćupina /mala liska, koja je nagrada za najboljeg glumca večeri, simptomatično, dodjeljena na veče premijere pokušaja predstave Koncert za pticu rugalicu, u medijima najavljene kao grandiozan projekat.

U ispadu Šemsudina Gegića Liska koja je do intervjua za vaš medij od strane istog okarakterisana kao veliki projekat, naravno dobija novu dimenziju, te nove isključive krivce od kojih sam jedan i ja.

Ovim putem izjavljujem da sa repertoarskim odabirom i organizacijom Mostarske liske 2012 nisam imao ništa, jer sam odmah po dolasku Šemsudina Gegića, preko novina smjenjen sa mjesta Umjetničkog rukovodioca i nisam imao nikakav uticaj na bilo šta.

Naknadna pamet Šemsudina Gegića, što je lako dokazati, ispostavlja se pogubnom za NP Mostar jer tek nakon skandala sa rediteljem Goranom Damjancem, Šemsudin Gegić formira umjetnički savjet NP Mostar u kojem mjesto nije naŠao nijedan diplomirani glumac iz redova ansambla iako je u NP Mostar zaposleno sedam diplomiranih akademskih glumaca.

Očito je da Šemsudin Gegić ima predrasude prema mladim i školovanim ljudima koji imaju svoj stav i koji će mu se suprotstaviti u interesu NP Mostar.

Kandidovao si se za  direktora Narodnog pozorišta u Mostaru koje grca u dugovima. Da li su razlozi bili identični onim razlozima zbog kojih si se vratio u Mostar nakon završene akademije u Sarajevu?

Ja se svim svojim bićem nadam i borim da NP Mostar nadživi sve nas i zalagaću se za to do zadnjeg atoma snage. Šemsudin Gegić je uz pomoć predsjednika upravnog odbora Semira Šejtanica instaliran na mjesto direktora iako ispunjava uslove za penzionisanje. Gegić je to znao, ali je smatrao Mostar i situaciju u kojoj se moj rodni grad nalazi svojevrsnim eldoradom u kojem će principom  hljeba preko pogače jos četiri godine praviti svoje „ umjetničke“ izlete te tako realizovati sebe i nahraniti svoj ego bez obzira kako će se to odraziti na moju matičnu kuću. U programu koji je Gegić priložio UO-u stoji da ce Gegić svake godine realizovati po jedan „svoj“ projekat. Takvu privilegiju nemaju, niti mogu imati ni puno veća ni priznatija imena od pomenutog.

Kakvo je danas stanje u Mostaru u pozorištu Saša? Postoji li rješenje da pozorište izađe iz ćorskokaka u kojem se nalazi?

Postoji. Dana 01.11.2012. Šemsudin Gegić ispunjava uslov za penzionisanje i na nasu sreću mi koji smo umorni od revolucija imamo prednost evolucije. Ako UO NP Mostar na čelu sa Semirom Šejtanićem bude provodio zakon,  zašto je i postavljen, a ne bude se bavio duplim aršinima NP Mostar ima šansu da nadživi samo sebe, po rječima velikog Safeta Čisića, te da nastavi da se bori i da preživi. Simptomatično je da konkurs za novog direktora još nije raspisan, da Gegić ne mora da poštuje važeće odluke UO, te da se svim silama trudi da ostane na čelu ove kuće čija bi budućnost u tom slučaju bila neizvjesna.

Pitao sam Maju pitam i tebe, ljudi u Mostaru vas jako vole, postali ste simbol otpora. Mostarci  su jako zabrinuti boje se vašeg odlaska. Možeš li našim čitaocima u Mostaru obećati da nastavljaš svoju plemenitu borbu?

Po prijetnjama iznesenim upravo u razgovoru sa Vama, a i kao što sam najavio nakon prvih incidenata i samovolje Šemsudina Gegića, ja vidim šta mi se sprema i da za mene u NP Mostar nema mjesta ako isti ostane na pozicijama koje sada obavlja.

U zemlji u kojoj pored broja nezaposlenih o čijem procentu ne smijem ni misliti, u gradu u kojem se sve političke stranke samo pred izbore bave problemom odliva mozgova dvoje akademskih glumaca sa državnom akademijom postaće žrtve privatne sujete čovjeka koji umjesto da ide u zasluženu penziju vedri i oblači u našem gradu.

Ja nemam šta da izgubim i znam ću se ovim poslom uspješno baviti do kraja života. Ne bojim se ničega i kao i obično ne predajem se. Iziritiran svime sto mi se dešava, te lažnim mediokritetima koji su studirali skoro 20 godina /od 1971-1990/, te imaju završen jednogodišnji kurs režije ratne 1994. u Italiji, sve više razmišljam o drugom poslu, ali ni po koju cijenu o drugom gradu.
Šta se to dešava sa kulturom u Mostaru morao sam pitati i jedinu Mostarsku redateljicu dr. Tanju Miletić Oručević, vratila se Tanja u Mostar i odbila Praški teatar, redateljica se vratila iz Praga u
Mostar. Sa Tanjom smo samo kratko razgovarali o mostarskim pozorištima, opširni intervju čitaoci portala tačno.net će imati uskoro priliku čitati.

Tanja,  nedavno sam radeći intervju sa gospodinom Šemsudinom Gegićem saznao sam da  si na početku karijere. Možeš li mi reći ko je druga  Tanja Miletić Oručević  čije predstave gledemo petnaestak godina,  koja  je režirala jednu od najpoznatijih predstava Feral Kabare sa kojom su bili zadovoljni i čudotvorci iz Splita Viktor, Duje i Boro? Ko je Tanja Miletić koja je u nemogućim uslovima stvorila Mostarsku akademiju i i školovola generacije glumaca sa područja cijele bivše Jugoslavije?

Za početak moram reći da je za moje poimanje medijske kulture neukusno iznositi kompletan svoj CV javno, u odgovoru na novinarsko pitanje, kao što to očito rado čini gospodin Gegić. Međutim, vjerojatno je imao potrebu da se predstavi publici grada čije je pozorište preuzeo, pa i medijskoj javnosti, koja je očito propustila godine njegovog plodonosnog pozorišnog rada.  Mislim da se mostarskoj, pa i široj publici ne moram predstavljati, pošto znam kakav je njihov interes i podrška za moje predstave zadnjih godina bila, od Feral Tribune Cabareta, koji si spomenuo, preko, recimo predstava Noć dugih svjetala ili Otirača, diplomske predstave mog studenta Ive Krešića. Ipak, pošto mislim da je javno nazivanje me početnicom od strane g.Gegića vrlo zlonamjerno i uvredljivo, navešću samo par činjenica: prvu profesionalnu predstavu režirala sam u Krakowu 1995. godine, iste godine sam režirala i svoju prvu profesionalnu predstavu u Bosni i Hercegovini, bila je to jedna adaptacija Brechta u SARTR-u. Imam iza sebe skoro trideset profesionalnih režija u raznim pozorištima BiH, Poljske, Češke, Makedonije i Italije. Moje predstave su šest puta bile u programu najprestižnijeg festivala na ovim prostorima, sarajevskog MESS-a. Upravo na posljednjem MESS-u sam bila u glavnoj selekciji sa SARTR-ovom produkcijom „Bio je lijep i sunčan dan“. Ono što je, opet, važnije od navedenih podataka (i moje sujete) je činjenica da sam se ja opredijelila da živim u Mostaru i činim sve što mogu da popravim njegovu dugogodišnju sumornu kulturno-političku sliku; od bezbroj projekata, predstava, radionica i scenskih čitanja koje sam godinama radila volonterski, do angažmana u formiranju i radu Odsjeka na dramsku umjetnost FHN, laskam sebi da sam u zadnjih petnaestak godina u svom gradu napravila neke male kulturne pomake. Uvredljivo je, makar prema tim malim pomacima, da me gospodin koji je postavljen na čelo NP naziva početnicom pa još, s tonom tajnovitog insidera, spominje nekakav moj profesionalni „fijasko“.

Tanjaa Miletić Oručević

 

U intervju koji sam radio sa gospodinom Gegićem saznao sam novost koja me je oduševila, izgleda da je kod nas normalno da sve redateljice i redatelji  idu na doktorate po evropskim metropolama. Nije li to divna vijest? Ja sam smatrao da si ti prva koja je doktorirala na prestižnom Praškom univerzitetu.

To je opet neki prilično smiješan pokušaj da se dezavuira moja malenkost. Ja imam i akademsku karijeru osim rediteljske, objavljujem tekstove i knjige, što je – dakako – samo pitanje mog interesa, ne mora se porediti s praktičnim rediteljskim poslom i sa eventualnim interesom za naučni i teorijski rad koji neko od kolega ima ili nema. Ali eto, moje diplome jesu iz oblasti režije, s prestižnih evropskih akademija, i u smislu bolonjskih kvalifikacija ja ću vjerojatno školovati neke buduće teatarske reditelje u ovoj zemlji. Predavala sam dosad studentima iz desetak zemalja na četiri svjetska jezika; ne bih  rekla da puno ljudi u ovoj zemlji ima takvo predavačko iskustvo. I nekako ne vjerujem da bi se gospodin Gegić našao u mojim doktorskim i predavačkim programima koji su, eto tako uobičajeni i svakom dostupni.

Usput smatrao sam da postoje samo dvije ozbiljne redateljice u BiH,  ti i Selma Spahić. No, ispade da ih ima kao gljiva  poslije kiše i da brane doktorate širom Evrope.

Ima još, srećom, divnih kolegica u ovoj zemlji, mada je taj posao u našoj sredini ženama bar dvostruko teži nego muškarcima. Ono, međutim, što je u intervjuu rekao gospodin Gegić, omalovažavajući moj rad, najavljujući suradnju s eminentnim rediteljima, opasno je utoliko što implicira da je isključivo njegov subjektivni sud ko je „eminentan“ i ko zaslužuje raditi u Narodnom pozorištu. Uz dužno poštovanje, angažman mladog kolege Gorana Damjanca, koji je završio nezapamćenim skandalom – nikada se u našoj zemlji, pa ni na ovim prostorima, koliko znam, nije dogodilo da direktor policijom istjeruje reditelja iz pozorišta, pa onda angažman glumca Irfana Mensura nisu baš najbolji primjeri obećane rediteljske eminentnosti. Tu se najavama nekog „glamoura“ pokušava sagraditi vlastiti prestiž, a zanemaruje se činjenica da je Narodno pozorište u jako teškoj finansijskoj situaciji, jako loše stoji tehnički, a umjesto realnog plana za obnovu ustanove, koji bi, logično je, uključivao dobronamjerne teatarske profesionalce iz našeg grada, medijima se nude obećanja nekog bliže nepreciziranog blještavila. Takvo gledanje provincijalizira Mostar, njegove građane vidi kao hrpu primitivaca koje je lako obmanuti, a to me i profesionalno i građanski jako vrijeđa.

Tanja da li je samo tvoje prisustvo u Mostaru prijetnja svima onima koji se poigravaju sa pozorištem i koje pokušavaju pretvoriti javne kulturne institucije u privatne?

Oduvijek djelujem javno, pišem, govorim; ne gledam samo „svoja posla“, nego zaista pokušavam utjecati na razvoj kulturne politike u gradu i zemlji. Ako je nekome javni govor i transparentna diskusija o problemima kulture i institucija prijetnja – nemam ništa protiv da učestvujem u takvoj „prijetnji“.  Kolege glumce, umjetnike, kulturne djelatnike uopće u ovom gradu iscrpile su godine bijede, neriješenih statusa institucija, političkih podjela koje ih kao po nekom automatizmu „pripisuju“ ovoj ili onoj političkoj opciji. Međutim, svima je dosta manipulacija i laži, ljudi žele raditi svoj posao. Treba svima davati više prilike i poticaja da javno govore o onome što ih onemogućuje da rade.

Radila si godinama sa glumcima, iz tvoje klase izašao je jedan veliki Zoran Josić. Šta misliš o borbi koju  vode Maja Zećo i Saša Oručević, kolika bi tragedija bila da oni popuste pod pritiskom i napuste Mostar i pozorište?

Prvo moram reći da sam šokirana načinom na koji direktor Gegić govori o članovima ansambla NP. To je toliko nekolegijalno i neprofesionalno, da ne mogu razumjeti motivaciju da se o najbližim i najvažnijim saradnicima direktora pozorišta – glumcima – javno iznose uvrede i omalovažavanja. Bojim se da time gospodin Gegić pokazuje da apsolutno ne razumije prirodu rada u pozorišnom ansamblu, njegove ljudske i profesionalne dinamike. Vjerujem da je kolegama Maji i Saši postalo mučno ući na svoje radno mjesto, a malo šta se čovjeku gore od toga može dogoditi; uz to, ne zaboravite, ti ljudi mjesecima ne primaju nikakvu plaću. Niko im razuman ne bi zamjerio da odu iz Narodnog pozorišta. Ja se samo mogu nadati da oni to neće učiniti, jer smatram da, iz mnogih razloga, ta kuća pripada mnogo više Maji i Saši nego instaliranom gospodinu Gegiću. Ako počnu odlaziti glumci, pod tim uslovima drugi tu neće doći, nadam se da je to publici jasno. Ali i ako Maja i Saša odu iz NP, niko ih ne može spriječiti da igraju, kao što ni mene niko ne može spriječiti da režiram. Onda ćemo možda smišljati kakav mostarski cabaret, mi – neeminentni umjetnici.