VIKTOR IVANČIĆ: NACIJIN SVLAK

Autor/ica 👤Viktor Ivančić 5.10.2012. u 12:18

Povezani članci

Hrvatsko društvo, agresivnim distanciranjem od Ive Sanadera, uvija se i migolji poput zmije koja svlači vlastitu kožu. U sluzavom tragu koji ostaje romantične duše mogu prepoznati otisak javnoga morala, a i to uzalud, pošto će vlažni znamen ispariti s prvim zrakama sunca

Da ima zrno soli, Ivo Sanader prestao bi računati s učincima klasičnoga medijskog marketinga. Koliko god se iz njegove perspektive nastup u emisiji „Nedjeljom u 2“ činio uspješnim – jer je lagao i manipulirao jednako vješto kao i nekad, ocrnio državnoga tužitelja što je efikasnije mogao, a voditelja naoružanog provizornom agresivnošću i irelevantnim pitanjima smjestio u mali džep već u prvim minutama – količina omraze koju je pritom izazvao obrnuto je razmjerna i namjerama i izvedbi.

Usprkos uloženom trudu, kult Hrvatskoga Zlotvora – bića koje je u sve većoj mjeri opremljeno mitskim umjesto ljudskim svojstvima – ostao je nepoljuljan. Da ima zrno soli, rekoh, Sanader bi iz toga izvukao trajnu pouku: takozvano javno mnijenje možeš modelirati jedino iz pozicije autentične političke i društvene moći, jer je već činjenica da posjeduješ moć dovoljna da imaš javno mnijenje na svojoj strani.

Po strani od uslužnog masmedijskog servisa, presudna za tu stvar – i to je nevesela tema ove priče – jeste kultura kolektivnog poltronstva. Ni laži, ni podvale, ni razmjeri pljačke – a naposljetku ni spoznaje o svemu tome – nisu u „slučaju Sanader“ poslužile kao mentalni okidači: samo je prazno mjesto moći ono što hordu dojučerašnjih poslušnika pretvara u armiju uzornih egzekutora. Sanader se dakle u svojem friškom televizijskom ukazanju predstavio istim kakav je oduvijek bio, ali se „društvo“ u međuvremenu radikalno promijenilo, i to – da ne bude zabune – samo prema njemu.

Bijesna masa što je nahrupila kroz tzv. društvene mreže uglavnom vitla oruđima za fizičku eliminaciju: vješala, kolci, sjekire, maljevi, sprave za mučenja… ni jedno sredstvo ne čini se dovoljno okrutnim za isporuku zaslužene kazne, a sasvim se slična pomagala koriste i u oficijelnom dijelu programa. Bivši odvjetnik HDZ-a i bivši predsjednik Udruge sudaca veli da bi bivši premijer uz nešto fleksibilniji pravni sustav „već dobio metak u čelo“, dok u „normalnoj zemlji“, kakva Hrvatska po njegovu mišljenju nije, „za sve vrijeme suđenja Sanader ne bi izašao iz kaveza“. Jedan novinski kolumnist literarizira kako „primamljivo zvuči da Sanadera vežemo za stolicu i šamaramo dok se onesvijesti, a onda ga pljusnemo kantom hladne vode“, mada on osobno – ipak – preferira metode pravne države.

Urednik televizijskog dnevnika na svome popularnom blogu lišava se svih obzira i, nadahnut naglo otkrivenom slobodom, Zlotvora krsti „nečovjekom“, obraća mu se izravno, bez suvišnog persiranja, uspostavlja primjerenu relaciju sa šljamom, trudi se precizno reproducirati „glas naroda“, na primjer: „Pa lopove bjelosvjetski…“, ili (slijedi jedan od dirljivijih fragmenata): „Toliko (si) bešćutan da nakon svih milijuna koje si spremio u džep i svih kava koje nisi platio i svih hvala koje nisi rekao, imaš još hrabrosti poslije nedjeljnog ručka sjesti pred opljačkanu i gologuzu naciju i još je jednom pokušati naguziti.“ A omiljena dionica „gologuze nacije“ – koju bloger s mačem u ruci i razvijenom zastavom zastupa u svetom ratu protiv „veleizdajnika“ – bez sumnje je sljedeća: „Ti, koji si radije otišao u Veronu s Čovićem i Žužulom dilati Plivu nego toga dana u Vukovar na obljetnicu pada grada“…

Naravna stvar da u ovim povijesnim trenucima nikome nije sporno što je bloger bio urednik televizijskog dnevnika i dok je današnji veleizdajnik obnašao dužnost premijera, pa mu se tada nije obraćao s „ti“, niti mu je padalo na pamet problematizirati njegove poslovne-političke aranžmane, u Veroni ili bilo gdje drugdje, a pogotovo sklonosti kleptomaniji, guženju i drugim vidovima „nečovještva“. Baš kao što novinarka koja je uoči predzadnjih izbora otvoreno apelirala na „gologuzu naciju“ da glasa za Sanadera danas u njegovu televizijskom nastupu može neometano njušiti „zadah ocvalog imperatora“. Koga je još briga što je „imperatoru“ zahvaljujući (i njenoj) medijskoj agitaciji bio osiguran demokratski legitimitet?

Ivo Sanader, međutim, bio je i 2007. godine na čelu oligarhije koja je organiziranim putem pljačkala ovu zemlju – marginalni listovi i tada su, bez ikakvog odjeka, objavljivali dokumentirane feljtone o njihovim lopovlucima – a razlog što takvim nije percipiran leži u banalnoj činjenici da su vodeći mediji činili pogonsko gorivo njegova „imperija“ i bili ključni element iste kriminalne strukture.

Danas, dok sudnicu i televizijski studio posjećuje ljuštura bez sadržaja, uslijed nenadanog osjećaja sigurnosti, uslijed suočenja s praznim mjestom moći, struktura se energično čisti od ostataka prohujalog vođe, upinjući se svim silama njegovim zlodjelima pridati epske dimenzije i smjestiti ih u zonu nacionalne mitologije. Radi se udarnički, kopa se etička provalija između masovnoga dobra i pojedinačnog zla, a rezultat je svakim danom sve vidljiviji: događa se horizontalna ekspanzija moralnih vertikala.

Sva je prilika da je to vrlo dobro usklađeno s „pulsom naroda“. Silovito demonizirani Sanader služi kao predložak za kolektivno uprizorenje poštenoga društva, izvedbu iz žanra socijalne lakrdije. Lakoća s kojom oni što su imponirali krotkošću danas u interesu pravde zazivaju vješala, toljage, šamare i metke u čelo naprosto plijeni. Impresionira taj naknadni otpor, slatkasti after shave s etiketom „revolt“, odlučnost s kojom se, eto, prkosnici ne daju „naguziti“ od trenutka kada ih guzonja pouzdano guziti ne može.

Kao što na seoskim sprovodima dramaturgiju nose profesionalne narikače, tako u javnome prostoru – gdje treba stvoriti tenziju lažne žudnje za pravednošću, a ujedno ispuhati očaj zbog „gologuzosti“ – ritam udaraju isporučioci kletvi, stvarajući efekt stilske ujednačenosti, označujući kote poželjnih društvenih normativa. Prevladavajući kritički diskurs kojim se apsolvira „slučaj Sanader“ sveo se na proklinjanje, a ono stupa na scenu kada se razum i analitički um povlače pred histerijom.

(Dalo bi se na razne načine spekulirati o porijeklu te histerije. Na primjer: Zašto su hrvatskim građanima likovi poput Merčepa ili Norca u tolikoj mjeri manje odurni od Sanadera? Zbog čega se stječe onaj trpki dojam da je u većinskoj percepciji Norac i nakon sudske presude nepobitno nevin, dok je Sanader i prije sudske presude nepobitno kriv? Zašto Merčep ne iritira „gologuzu naciju“? Ima li taj dvostruki moralni kod kakve veze s time što je razbojnik, veličajući ubojicu na splitskoj rivi, pledirajući dakle na zajedničku težnju ka bezakonju, osiguravao popularnost i dobivao izbore? Što ako je sadašnji gonički entuzijazam samo drugo lice iste društvene patologije, gdje je odavno obavljena selekcija grijeha, u odnosu na to je li šteta nanesena „njima“ ili „nama“? Da li se zbog toga rashodovani premijer ne želi poimati običnim kriminalcem nego „veleizdajnikom“?)

Društveni proces uz „slučaj Sanader“ stoga je barem jednako zanimljiv kao i onaj sudski, jer slijedi isti obrazac: dobili smo univerzalnog zločinca i stotine tisuća svjedoka pokajnika koji bi mu po kratkome postupku zavrnuli vratom. Potonji se na okrivljenog ostrvljuju utoliko žešće što je veći njihov udio u zbornome deliktu; ejakulacija srdžbe nastupa kao neobuzdani refleks nekadašnjeg suučesništva i nekadašnjeg sluganstva.

Ukoliko se tu traži nešto poput kolektivne etike, moglo bi se se primijetiti da takozvana hrvatska javnost vapi za spasonosnim negativcem: treba joj „nečovjek“ odgovarajućih dimenzija pomoću kojeg će širiti legendu o vlastitoj ljudskosti.

No, taj „nečovjek“ – čija će kriminalna mreža u interesu sudskoga spektakla i općega dobra ostati netaknutom – logičan je proizvod sustava koji je svjesno izabran, javno njegovan i dobrovoljno opsluživan. Iz tog se razloga sada i sprovodi gologuza racija: namjera je da se njome pothvati Sanaderove kriminalne bagaže pažljivo desistematiziraju, da se krivnja „individualizira“ do granice groteske, da se ustanovi i izloži na javnome mjestu inokosni nositelj mraka, čijim će se razotkrivanjem dovoljno toga prikriti.

Što se paloga moćnika tiče, njegova je sudbina više nego zaslužena. Da je, umjesto podivljale taštine, imao zrno soli i kriminalne inteligencije, znao bi da je sklapanje saveza na bazi nedostatka kičme prvi korak ka budućem smaknuću. Nitko nije toliko dobro upoznat s tvojim slabim točkama kao pripadnici tjelesne straže, niti će itko drugi u tvoju likvidaciju uložiti i onu energiju što je akumulirana iz prijašnjih poniženja.

Ipak, to nije razlog da zanemarimo žive boje u širokome kadru: hrvatsko društvo, agresivnim distanciranjem od Ive Sanadera, uvija se i migolji poput zmije koja svlači vlastitu kožu. U sluzavom tragu koji ostaje romantične duše mogu prepoznati otisak javnoga morala, a i to uzalud, pošto će vlažni znamen ispariti s prvim zrakama sunca.

Tekst je objavljen u printanom izdanju Novosti