Marinko Čulić: Kaptolska kontrarevolucija

Povezani članci

• Poseta delegacije Novog pokreta BiH – Potpisivanje sporazuma o regionalnoj saradnji
• Ladislav Babić: Dragi Peđa
• MEIN KAMPF
• METASTAZE
• Dr. Nijaz Duraković o pisanju pojedinih portala (II): Ko je kriv za egzodus Hrvata
• DJEDOVI SU ONO SVJETLO U NAMA, I ŠTO SU DALJE SVE NAM JAČE SJAJU

Još se ne zna tko je “podmetnuo bombu” u zagrebačkoj katedrali, ali se zna tko je tu lažnu dojavu dočekao s najvećom, maksimalnom spremnošću. K’o za vraga, vrlo nalik poznatom događaju u Njemačkoj 1933. godine, najtvrđe i najratobornije je reagirala sama “napadnuta” Crkva. Nekoliko dana poslije, u velikom intervjuu “Večernjem listu” glavni urednik “Glasa Koncila” Ivan Miklenić izjavio je, bez imalo obaziranja na to da je lažna dojava mogla doći iz ekstremističkog polja bilo kojeg političkog predznaka, da je ovo samo potvrda onoga što se pokazalo i u vrijeme velikosrpske agresije u Hrvatskoj. A to je da “u suvremenom hrvatskom društvu postoje ljudi koji mrze sve što je hrvatsko i katoličko”. Dakle, “bomba” je tek indikator ili, kako veli sam Miklenić, “samo maleni vršak goleme sante leda” šireg stanja u društvu koje on opisuje, najkraće kazano, kao “kršćanofobiju” što, objašnjava, odgovara “staroj, komunističkoj anticrkvenosti”.

Naravno, odmah je jasno da se Miklenić popiknuo o neke elementarne, osnovne političke pojmove. U demokratskim zemljama, a kažu da je ova takva, dozvoljeni su svi politički stavovi osim onih koji pređu u nasilje ili u poticanje na nasilje. To znači da su svi stavovi “pro”, a nijedan “anti”, što opet znači da antihrvatskih i antikatoličkih stavova nema, niti ih može biti. Naprotiv, svi ti stavovi su “za” nešto, a ne “protiv” nečega, i to je tako koliko god da se glavnom uredniku “Glasa Koncila” činilo da oko kaptolskih crkvenih tornjeva oblijeću crvene ili žute aždaje. Doduše, u demokratskom društvu dozvoljeno je i da ima onih koji, poput njega, to ne vide, nego cijelu političku pozornicu doživljavaju kao scenu kojom marširaju pobornici tih njegovih “anti” stavova. Ali, tada je potrebno, zapravo nasušno, da na tu scenu uvrste i antikomunizam, antisrpstvo, a donedavno i antižidovstvo, antilaicizam, antihomoseksualizam, antifeminizam, dakle sve ostale “anti” koji trenutno razmetljivo paradiraju hrvatskom političkom scenom.

Ali, kod Miklenića to nećeš naći, a što je najvažnije, nećeš naći ni kod kardinala Josipa Bozanića. U nedavnoj propovijedi u Mariji Bistrici održanoj, mda, dan prije lažne bombe u zagrebačkoj prvostolnici, on je srdito rekao da Hrvatskom caruje neokomunistička neman, čiju strašnu glavu vidi u sadašnjoj vlasti, optužujući je da provodi “kulturalnu revoluciju” (to je dio medija preveo, ne bez osnova, u maoističku “kulturnu revoluciju”). Što to konkretno znači nije kazao, ali ni previše krio, pa se uz minimalnu interpretacijsku intervenciju može reći da to, u najkraćem, znači dvije stvari. Prvo, sijanje straha od samostalne hrvatske države, koja bi se temeljila na kršćanskim vrijednostima u školstvu, rodnim pravima žena i u odnosima među spolovima, i drugo, krivotvorenje “istine” o Drugom svjetskom ratu.

Što se tiče prvog, odmah upada u oči velika, blizanačka sličnost s ovih dana opet aktualnim islamskim fundamentalizmom, kao što, uostalom, postoji napadna sličnost između islamskih i američkih kršćanskih ekstremista u viđenju rušenja dvaju tornjeva u New Yorku. Za obje strane to je bila zaslužena kazna za to što se “Amerika odrekla Boga”. Kada je riječ o drugom, “istini” o Drugom svjetskom ratu, Bozanić se nikada nije ovoliko približio otvorenoj averziji prema antifašizmu, a doda li se tome netrpeljivost koju je prema partizanskoj tradiciji istodobno pokazao sisački biskup Vlado Košić, može se reći i ovako. Službeni vrh Katoličke crkve nikada ovako otvoreno nije pokazao da između antifašizma i naci-fašizma bira ovo drugo, tj. njegovu hrvatsku inačicu, ustaštvo.

Što može biti razlog za ovako jasno i nedvosmisleno skidanje maski, što je čak i za ovdašnju Crkvu, u kojoj se tradicionalno sparuju retrogradnost i iracionalnost, stanovito iznenađenje? Neki promatrači sve objašnjavaju skorim posjetom premijera Milanovića Vatikanu i mogućnošću da on tamo postavi pitanje revizije ugovora sa Svetom Stolicom, te usto nervozom na Kaptolu zbog informacije u medijima da je on u čestim, redovitim kontaktima s nadbiskupom Bozanićem. I jedno i drugo moglo bi biti ili jeste točno, ali to nije dovoljno da objasni ovako velika, tektonska preslagivanja u stavovima crkvenog vrha. Mora postojati još nešto, i to iz sasvim jednostavnog razloga.

Ako na Kaptolu smatraju da se u Hrvatskoj pod vlašću SDP-a i drugih kukurikavaca provodi “revolucija”, onda ono što se sada događa u Katoličkoj crkvi može biti nazvano samo – kontrarevolucija. I ona to zbilja i jeste po dvjema važnim, kardinalnim osnovama, jer sadrži nikada otvoreniji otpor liberalnim vrijednostima sekularnog društva na kojima su ustavno utemeljene Hrvatska i cijela Evropa, plus otpor antifašističkim vrijednostima koje su njihov dodani temelj. Dakle, kontrarevolucija! E, tek za to, reći ćete, treba naći objašnjenje koje će dovoljno dobro držati vodu, što na prvi pogled izgleda jako teško, prezahtjevno, no stvar je zapravo relativno laka. To objašnjenje leži u dvjema prilično notornim, umalo pa općepoznatim činjenicama. Prva je vezana osobno uz kardinala Josipa Bozanića, a druga uz trenutni raspored zvijezda na hrvatskom stranačkom nebu i uz nastojanje Crkve da na tom nebu ne bude samo slučajni satelit, nego važan akter s vlastitom “silom teže”. Najprije o Bozaniću.

Tko iole poznaje njegov politički profil, ne treba mu objašnjavati da je riječ o čovjeku razmjerno liberalnih nazora, ali ni to da je zbog toga u konzervativnom ozračju ovdašnje Crkve mogao imati samo problema. Odmah pošto je postavljen na čelo zagrebačke nadbiskupije 1997. godine, a pogotovo nakon znamenitog “grijeha struktura” – koji je jako precijenjen jer je bio samo kalkulantski zadnji čavao u lijes HDZ-ove vlasti na odlasku – počinju došaptavanja i kaštigovanja u crkvenim kuloarima. Moglo se čak čuti da mladog nadbiskupa treba u “luđačkoj košulji” vratiti u Vatikan koji ga je nametnuo Hrvatskoj, gdje ni po čemu ne pripada. I doista, u tome je bilo dosta istine. Ovdje je zbilja puno bolje pripadao njegov prethodnik Franjo Kuharić, tvrdi katolički zelot, kojem se nitko u Crkvi nije usuđivao spočitnuti manjak hrvatstva, pa si je mogao dozvoliti i osudu hrvatskih zločina i paleži u “Oluji”, što Bozanić ni u snu ne bi napravio. Naprotiv, već petnaest godina taj čovjek ne radi ništa drugo nego dokazuje ovdašnjoj katoličkoj tvrdolinijaškoj kamarili da ju je dostojan, pa njegova propovijed u Mariji Bistrici sliči na maturalni ispit iz nikada dovoljne pravovjernosti. Zato, ako Milanović ne uspije u Vatikanu, kao svojedobno Stjepan Mesić, isposlovati da prestanu bjesomučni crkveni napadi na “nenarodnu” vlast, Bozanić će sasvim sigurno nastaviti sa svojim ratobornim paskvilama. Možda će ih i pojačati. Dodatni razlog za to vezan je uz spomenuti raspored stranačkih zvijezda, gdje Crkva traži svoje mjesto u svjetlu jedne sasvim bjelodane činjenice. To je da HDZ s dolaskom Tomislava Karamarka na čelo stranke naočigled vene kao ozbiljna alternativa sadašnjoj vlasti, a unutrašnjim čistkama, koje kao da se vode po receptima iz policijskih i obavještajnih priručnika, mogao bi se i sasvim obezglaviti.

U takvoj situaciji u Crkvi se pojavljuje ideja da ona ispuni političku prazninu nastalu atrofijom HDZ-a, što se jasno vidi iz spomenutog “Večernjeg lista”. U njemu je sve više tekstova iz kojih se zrcali popovska struktura vlasništva nad ovim novinama, koje su očito zadužene reći ono što Kaptol još otvoreno ne smije. A to je da je Crkva “najjača opozicija političkom establišmentu” i da je pozvana stati “iza interesa naroda” (citati iz subotnjeg broja). U osnovi, ovo može biti shvaćeno i kao nutkanje katoličkih mula da preuzmu vlast, zapravo ne vidi se kako bi se drukčije moglo čitati. Doduše, sva je sreća da ovo orkestriraju novinarski neznalice koji nisu shvatili da u turbokatoličkoj, ali politički gledano zapravo antiklerikalnoj Hrvatskoj, to nikada nije uspjelo. No, i toliko je dovoljno za stvaranje kontrarevolucionarne klime, a nju, rekoh, upravo i gledamo.

Novosti