Ivica Đikić poručio Josipoviću: Jadna vam je hajka

Povezani članci

• “Plan iz Beča”: Srbija „dokazuje“ da nije kriva za Prvi svjetski rat
• Vaclav Havel: Podvala etničkih fanatika
• Haaretz prozvao Josipovića zbog Bleiburga
• Austrija presjekla hrvatski ustaški čvor
• Priča o Miguelu Ernestu Herreri Aguirreu meksičkom selektoru koji nas je zaludio
• ŠTO MOŽE LOŠE KRENUTI U 2021.?

Nakon što smo na istom ovom mjestu prije dva tjedna pokazali da je eskivaža osnovna polemička strategija predsjednika Republike Ive Josipovića, dotični se potrudio da ponešto proširi svoj repertoar. Ali, avaj, opet je posegnuo za pogrešnim alatima, naime, za uvredama, podmetanjima i drugim slamčicama spasa koje su trebale učiniti da njegova, predsjednikova, bude zadnja pod svaku cijenu. Bježeći od centralnog pitanja – objašnjavanja svoje uloge u dugogodišnjem unosnom poslu svog prijatelja Marka Vojkovićasa svojim HDS-om/ZAMP-om – Ivo Josipović padao je sve niže i niže, ali nije mogao obuzdati svoj osvetnički karakter i svoju nabujalu taštinu. Bio je to tipičan “bijes drugorazrednih”, a od toga nema goreg: karakteristike tog duševnog stanja jesu podmuklost, sklonost sipanju niskih uvreda, malograđanska opsjednutost tržišnom vrijednošću trača, konstruiranje prošlosti i sadašnjosti u skladu s tekućim potrebama, te perfidno manipuliranje javnošću. Preciznije, odnos prema javnosti kao kolektivnom mentalnom invalidu.

Smiješna izmišljotina

U prilog ovom potonjem govori i Josipovićevo slavodobitno javno nabrajanje vlastitih postignuća u tzv. sukobu Josipović-Pupovac, ustvari, u brutalnom privatnom nasrtaju predsjednika Republike na Novosti, na njihova izdavača (Srpsko narodno vijeće) i SNV-ova predsjednika Milorada Pupovca. Konstatirao je, naime, tri svoja uspjeha. Prvi: svi su se složili da SNV ne treba biti financiran iz proračunske rezerve, nego na neki primjereniji način. S time je, međutim, nevolja što čelni ljudi SNV-a isto to govore i traže već godinama, a premijer Zoran Milanović o tome je govorio na sjednici Vlade prije četiri mjeseca. Drugi: ukazao je na potrebu intenziviranja procesa pomirenja između Srba i Hrvata. Tu, pak, imamo logički problem, jer zašto bi SNV i Milorad Pupovac u tom procesu imali veću ili odgovorniju ulogu od predsjednika Josipovića, ili premijera Milanovića, ili šefa HDZ-a Karamarka? Treći: vlast i društvo moraju se otvoriti i za druge srpske manjinske organizacije mimo SNV-a. Ova je formulacija toliko nejasna i demagoška da ne zaslužuje da joj se posvećuje ikakva pažnja: Josipović ju je sklepao isključivo za potrebe obraćanja javnosti koju, kako rekosmo, doživljava kolektivnim maloumnikom.

Osim onih koji to moraju po službenoj dužnosti, nitko pri zdravoj pameti ne može i neće povjerovati da su ovo bili pravi razlozi predsjednikove petnaestodnevne hajke na Novosti, SNV i Pupovca: to, naprosto, nisu razlozi, nego tek diletantski i štetni pokušaj da se privatna ogorčenost uzdigne do razine političkog razilaženja. Zar je moguće povjerovati da je predsjednik Republike poduzeo opsežnu operaciju blaćenja i diskreditiranja Novosti, SNV-a i Pupovca samo zato da bi ukazao na problem financiranja SNV-a, dakle, problem na koji sam Pupovac ukazuje već godinama? Ili zato da bi ubrzao proces srpsko-hrvatskog pomirenja? Ili da bi nekolicini redikula i kompromitiranih pripadnika političko-policijskog polusvijeta otvorio stazu za nagli politički uzlet? No predsjednik se ne obazire na vlastitu neuvjerljivost: on je odabrao da se obraća zamišljenom kolektivnom idiotu, a za tu rabotu ne treba ni pamet, ni logična argumentacija, ni obazrivost prema činjenicama. Trebaju samo bijes i zloba kao pogonsko gorivo za ispaljivanje optužbi o “reketarenju”, “etnobiznisu”, održavanju međunacionalne napetosti, zloupotrebi droga, potpisivanju tekstova sa “Za dom spremni”…

Predsjednik Republike, naime, zajedno sa svojim najbližim suradnicima i jednokratnim saveznicima s ovdašnje srpske političke scene, osobno je bio uključen u plasiranje smiješne izmišljotine po kojoj je ovaj potpisnik u ratu bio pripadnik HOS-a i da je svoje tekstove završavao s ustaškim pozdravom, što bi me trebalo diskvalificirati za položaj glavnog urednika Novosti.

Predsjednik Republike osobno je, u formi “dokaza”, distribuirao jedan moj polemični i ironični tekst iz 2003. godine, kad sam, uzgred, bio zamjenik glavne urednice Ferala, nadajući se da će javnost taj tekst čitati sasvim doslovno, kao što se, uostalom, i očekuje od intelektualnog invalida. Paralelno s time, predsjednik Republike osobno je pokrenuo potragu za mojom fotografijom u “crnoj uniformi HOS-a”, jer špijunski tračevi kazuju da takvo nešto postoji, a Josipović više voli vjerovati tračevima nego zdravom razumu: kad je počeo rat u Tomislavgradu (gdje sam rođen i živio do svoje osamnaeste godine), to jest kad su se nosile crne uniforme HOS-a i kad se moglo biti pripadnikom HOS-a, imao sam petnaest godina i uredno sam, uz zanemariv broj neopravdanih izostanaka, pohađao Gimnaziju Marka Marulića, što nije bilo teško provjeriti.

Gušenje Novosti

Što nam govori Josipovićevo osobno maliciozno prekopavanje po dječačkoj biografiji jednog novinara čije mu se pisanje ne sviđa, prekopavanje koje nema nikakav smisao osim najsirovije kompromitacije? Govori nam da šef države nije bio vođen, naknadno izmišljenim, načelnim razlozima, već jedino vrućom željom da se – iz privatnih razloga – obračuna s jednim novinama koje dokumentirano pišu o bogaćenju njegova prijatelja Vojkovića na poslu s njegovim HDS-om/ZAMP-om, a zahvaljujući monopolu na zaštitu muzičkih autorskih prava, koji je država poklonila spomenutoj udruzi građana.

Kakve veze imaju predsjednikove masne optužbe protiv SNV-a, Novosti i trojice pojedinaca s nastojanjem da financiranje SNV-a bude transparentnije (čega se Josipović, ponovimo, dosjetio nakon Pupovca i Milanovića), te da se Hrvati i Srbi intenzivnije mire? Nemaju nikakve veze, jer se u ovoj priči radilo isključivo o pokušaju Ive Josipovića da uguši Novosti ili barem da – uz pomoć poslušnih medija – pokuša ljudski i politički zgnječiti jedan kritički list i njegova izdavača. Naknadni Josipovićevi trijumfalistički zaključci o tzv. sukobu nisu namijenjeni osobama kojima nije devastiran zdrav razum, jer predsjednik države računa na brojčanu nadmoć mentalno inferiornih.

Utoliko se jedini javni dobitak proizišao iz ovog slučaja sastoji u tome što je predsjednik Republike, podajući se niskim strastima i podliježući vlastitom karakteru, potpisao manifest dubokog prezira prema zemlji kojoj je, eto, na čelu.