Novi Zakon o radu ubit će ostatke radničkih prava i volje za radom

Povezani članci

• Živimo u vremenu „zlog i opakog naraštaja“
• Samir Šestan: Da li drugi stih pjesme “Niko nam ništa ne može” glasi: “Više volim rusko govno nego američku tortu”?
• Kratki priručnik za (r)evolucionare
• Dajte listiće Karamarku!
• Vuk Perišić:Papa je u Zagrebu napao na demokraciju i civilno društvo
• Još jedan dobar potez demonstranata: kampanja „Tišina, Parlament radi!“

Količina radničkih prava svakog radnika proporcionalna je broju poslodavaca kojima se djelatnik može obratiti nakon što se na suradnji zahvali prvome u nizu, rekao mi je danas jedan ugledni ekonomski kolumnist s kojim sam razgovarao o novim marifetlucima ove neoliberalne vlade. Kako pišu mediji ovih dana, na snagu bi trebao stupiti novi Zakon o radu kojim bi se se uveo potpuno novi model jedinstvenoga ugovora o radu. Riječ je o modalitetu koji ukida rad na određeno i rad na neodređeno vrijeme, hibridu koji uvodi gradaciju prava djelatnika od probnoga roka, preko razdoblja od dvije i pol godine, do postepeno sve više prava koje će djelatnici ostvarivati proporcionalno stažu u nekoj tvrtci. Naizgled sasvim u redu, no je li tome baš tako? Naime, kada bi ovaj zakon imao za cilj povećati učinkovitost radne snage, povećati proizvodnu potenciju države i uvesti red na tržište rada nitko pametan ne bi smio biti protiv toga. Međutim već i površnom analizom dolazimo do zaključka kako je to većinom prijedlog samo jedne strane u procesu zapošljavanja – poslodavaca. Je li to bila cijena tzv. zakopavanja ratne sjekire Vlade i HUP-a?

“Da je barem na snazi argentinski scenarij”, uzviknuo je Alexis Tsipras u grčkom parlamentu raspravljajući o zahtjevu Europske unije da se smanje plaće za pola i uvede 300-satni radni mjesec. Čitajući transkript njegova govora naišao sam na rečenicu koja je toliko puta do sada našla svoju potvrdu u povijesti:

“Kada se jednom krene na degradiranje bilo kakvih čovjekovih prava, samo revolucija stvar može promijeniti!”.

I doista, rečenica prepuna crnih slutnji koju moramo uzeti kao upozorenje ne samo globalno, nego i u našemu slučaju.

Prijedlog novoga zakona nisam uspio pročitati u nomotehničkom obliku, uspio sam uhvatiti samo PR zakonu u neoliberalnom jutarnjem glasniku Vlade RH, no cijela ideja zakona tako je uobičajeno prepuna rupa koje samo slijepca ne bi asocirale na aktualni smjer u globalnoj politici. Postavlja se pitanje zašto bi poslodavac, ako se ne radi o nekom velikom stručnjaku ili visokotehnološkom poslu, uopće čekao da djelatnik uđe u staž od dvije i pol godine u njegovoj tvrtki? Zašto poslodavci ne bi, recimo svakih šest mjeseci ili godinu dana, djelatnicima davali otkaze? Ono što želim reći jest, tko će kontrolirati poslodavca kako ne bi stvarao atmosferu koju je oslikao jedan veliki novinski izdavač u Hrvata rekavši: “Neka mi novinari rade s grčem u želucu”?

Možemo reći i to kako su svi koji se bune protiv ovoga zakona neradnici, mogli bismo slijedom toga reći i kako su si sami krivi za položaj u kojemu se nalaze. Ako ništa drugo. sami smo izabrali vlast koja donosi takav zakon. Demokracija na djelu? Ma, kakva je to demokracija koja ne nudi konkretan izbor?

Vrhunac je to licemjerja medijske i intelektualne elite u Hrvata, zapravo posvemašnja zloća, jer takvu opservaciju može dati onaj koji nije uspio razabrati o čemu se ovdje radi, a radi se o zahtjevu europskih centara moći za radnim zakonodavstvom koje će odgovarati njihovom kapitalu koji želi ući u zemlju. Osiromašenima, nemaju nam što više uzeti osim iz nas isisati još malo radne energije prije nego postanemo roblje na ovoj nakupini teritorija koja se još,  ali očito ne zadugo, zove Hrvatska.

“Nemamo izbora”, kaže neki dan ministar Mirando Mrsić i tako zlokobno prvi puta u mandatu govori istinu. Nema on izbora jer će ostati bez tako privlačnog magneta čežnje koja se zove vlast. Gdje god je netko odlučio pokazati suosjećanje s narodom odmah je po kratkom postupku smijenjen, a na njegovo mjesto bi došao gubernator. Mrsić i njegove kolege u društveno političkoj eliti doista nemaju izbora nego pogodovati centrima moći i krupnome kapitalu, kako J. Grupp u knjizi Korporativizam piše, naslovni se poredak upravo u tome i sastoji, u smanjivanju čovjekovih prava i delegiranju istih na korporacije. A evo neki dan i potvrde kako ulazimo u državni korporativizam, Europska središnja banka dobila je ovlast kontrolirati i intervenirati u proračune država članica EU. Konačno postaje prozirno ono o čemu dugo pišemo, države su postale tek investicije grupe moćnika.

Hrvatska Vlada s dominantno socijaldemokratskim predznakom umjesto da donosi zakone kojima će donositi ravnotežu i zdravu kontrolu na tržištu, radi na zakonima koji će omogućiti još veću manipulaciju radnom snagom. Umjesto da radi na poticanju povećanja broja radnih mjesta, omogućava opstanak postojeće situacije smanjenjem troškova postojećih poslodavaca. Slušajući neki dan govor predsjedničkog kandidata Romneya uvidio sam sličnost s retorikom ove vlade.

Ova Vlada, čini se, većinom radi za korporativne interese, a malo ili nikako u interesu građana. To je vrhunski protuprirodni blud jer taj korporativni element ne predstavlja građane koji su tu Vladu izabrali!

Seebiz