Nedjelja poezije (Horhe Luis Borhes)

Povezani članci

• Vesna Rajnović: Dario Kordić, zauvijek zločinac
• Ubistvo ne počinje i ne završava na papiru
• Bosna i Hercegovina poslije izbora: Vlast građanima!
• Andrej Nikolaidis: Sila koja je stvorila prvu uništila je drugu Jugoslaviju
• Heni Erceg:Imaginarni identitet
• Iz vjedara mora

 

Borhesa ćemo najbolje predstaviti, kao i ciljeve njegove književnosti, tako što ćemo priču o njemu početi jednim citatom, tj odgovorom na pitanje: “Šta je poezija odnosno književnost?”, koji je dao sam Borhes: “Znate, želim da Vam kažem da neki ljudi nemaju smisla za književnost. Otuda oni misle, ako im se išta književno dopada, da za to moraju tražiti usiljene razloge. Na primjer, umjesto da se kaže: ” Dopada mi se zato što je to lijepa poezija, ili zato što je to priča koju pratim s interesovanjem, stvarno se zaboravim, razmišljam o likovima”; oni pokušavaju da misle da je sve to puno poluistina, razloga i simbola. Reći će: “Da, uživali smo u Vašoj priči/pjesmi, ali šta ste htjeli njome da kažete?” Odgovor je: “Nisam htio ništa, htio sam samo priču. Da sam je mogao iskazati prostijim riječima, napisamo bih je drugačije”. Ali, sama priča treba da bude njena sopstvena stvarnost, zar ne? Ljudi to nikad ne prihvataju. Oni vole da misle kako pisci ciljaju na nešto, u stvari, čini mi se da većina njih misli (naravno, oni neće tako reći sebi ili bilo kome drugom), književnost smatraju nekom vrstom Ezopovih “Basni”. Sve se piše zato da bi se nešto dokazalo – a ne zbog čistog uživanja u pisanju ili zbog tog interesovanja pisca za neke likove, situaciju ili za bilo šta drugo. Čini mi se da ljudi uvjek tragaju za nekom vrstom lekcije.” 

 

Borhes je rođen u Buenos Airesu 24. avgusta 1899. godine. Njegov otac, Jorge Guillermo Borges, bio je advokat i učitelj psihologije, koji je takođe imao literarne težnje. Pokušao je postati pisac, ali u tome nije uspio. Borhesova majka, Leonor Acevedo Suárez, od svog je muža naučila engleski i radila je kao prevodilac. Porodica njegovog oca dijelom je bila španskog i portugalskog, a dijelom engleskog porijekla. U njegovoj se kući govorio i španski i engleski, tako da je od najranijih dana djetinjstva Borges bio bilingvista. Odrastao je u prigradskoj četvrti Palermo, u velikoj kući sa još većom bibliotekom. Njegovo puno ime je Jorge Francisco Isidoro Luis Borges Acevedo, ali, slijedeći argentinske običaje, nikada ga nije koristio.

 

Na Borhesa je najviše uticao modernistički stil pisanja, posebno simbolizam. Kao i Vladimir Nabokov i James Joyce, kombinovao je interese za svoju rodnu zemlju sa širim interesima. S njima je također dijelio višejezičnost i razigranost jezika, ali dok su Nabokov i Joyce išli prema sve većim i kompleksnijim djelima kako su postajali stariji, Borhes je ostao minijaturista. Takođe, Borhesov rad se kretao dalje od onoga što je on nazivao “barokom”. Stil kasnijih Borhesovih djela je više naturalistički i transparentan nego u njegovim ranijim delima. Mnoge se od njegovih napoznatijih priča bave prirodom vremena, beskrajem, ogledalima prema kojima velik broj njegovih priča izražava gotovo strah, lavirintima, stvarnošću i identitetom. Naglasak velikog broja priča je na fantastičnoj radnji, poput knjige koja sadrži sve moguće varijacije teksta u knjigama sa 410 stranica (“Babilonska knjižnica”), mjesto na kome se sijeku svi pravci u svemiru (“Aleph”) i godina u kojoj vrijeme miruje, a data je čovjeku prije nego što će na njega pucati strijeljački vod (“Tajno čudo”). Vrlo često, Borhes je mješao stvarne činjenice sa fikcijom. 

 

U intervju koji je Borhes dao Ričardu Berginu, a koji je objavljen u knjizi pod naslovom “Razgovori sa Borhesom”, na pitanje: “Da li ste mnogo čitali prije nego što ste počeli pisati, ili ste pisanje i čitanje uporedo razvijali?” Borhes odgovara: “Uvijek sam bio veći čitalac nego pisac. Ali počeo sam definitivno da gubim vid 1954. godine, i od tada čitam uz pomoć drugog. Naravno, kad čovjek ne može da čita, mozak mu radi na drugačiji način. U stvari moglo bi se reći da postoji izvjesna prednost u tome što neko ne može da čita, jer mislim da vrijeme teče na drugačiji način. Dok sam imao vid, da sam morao da provedem recimo pola časa besposlen, poludio bih bez čitanja. Ali sada mogu da budem potpuno sam i duže vremena, ne marim za duga putovanja željeznicom, ne smeta mi da budem sam u hotelu ili dok šetam ulicom, jer, pa neću reći da razmišljam baš sve vrijeme, bilo bi to hvalisanje. Mislim da mogu da živim bez ikakvog zanimanja. Ne moram da razgovaram sa ljudima niti bilo šta da radim. Ako je neko izašao a ja došao i našao praznu kuću, bio bih sasvim zadovoljan da sjedim, da prođu dva ili četiri sata, da izađem u kraću šetnju, ali ne bih se osjećao naročito nesrećan i usamljen. To se dešava svim ljudima koji oslijepe”.

Horhe Luis Borhes je umro je 14. juna 1986.godine u Ženevi.

 

Izbor iz poezije

 

 

Granice 

 

Ima jedan Verlenov stih koga se neću sjetiti,

ima jedna obližnja ulica zabranjena mojim koracima, 

ima jedno ogledalo koje me je posljednji put vidjelo,

imaju jedna vrata koja sam zatvorio do kraja svijeta.

Među knjigama moje biblioteke (gledam ih)

ima jedna koju nikada neću otvoriti.

Ovog ljeta ću napuniti pedeset godina;

smrt me nagriza, bez prestanka.

 

 

Trenutak samo 

 

Kada bih svoj život mogao ponovo da proživim

pokušao bih u sljedećem da napravim više grešaka,

ne bih se trudio da budem tako savršen,

opustio bih se više.

 

Bio bih gluplji nego što bijah, zaista

vrlo malo stvari bih ozbiljno shvatao.

Bio bih manji čistunac.

 

Više bih se izlagao opasnostima, više putovao,

više sutona posmatrao, na više planina popeo,

više rijeka preplivao.

 

Išao bih na još više mjesta na koja nikad nisam otišao,

jeo manje boba, a više sladoleda,

imao više stvarnih a manje izmišljenih problema.

 

Ja sam bio od onih što je razumno i plodno

proživio svaki minut svoga života: imao sam,

jasno, i časaka radosti. 

 

Ali kad bih mogao nazad da se vratim,

težio bih samo dobrim trenucima.

Jer, ako ne znate, život je od toga sačinjen,

od trenova samo; nemoj propuštati sada.

 

Ja sam bio od onih što nikada nikuda nisu išli bez

toplomera, termofora,

kišobrana i padobrana;

kad bih opet mogao da živim,

lakši bih putovao. 

 

Kada bih ponovo mogao da živim,

s proljeća bih počeo bosonog da hodam

i tako išao do kraja jeseni.

Više bih se na vrtešci okretao,

više sutona posmatrao i sa više djece igrao,

kad bih život ponovo pred sobom imao.

 

Ali, vidite, imam 85 godina, i znam

Da umirem.

 

 

Nepoznata ulica

 

Golubijom polutamom

nazivali su Jevreji početak večeri, 

kada sjenka još ne uspori korake,

a spuštanje noći se opaža 

kao prijatna padina.  

U tom času kad svjetlost

ima finoću pijeska,

put me je vodio nepoznatom ulicom

otvorenom u plemenitoj širini terase

čiji su gipsani vijenci i zidovi imali

njezne boje kao samo nebo 

koje je pozadinu činilo uzbudljivom

Sve – osrednjost kuća, 

skromnost stubića i zvekira, 

možda nada da će se pojaviti neka djevojka na balkonu – 

nadimalo mi je željno srce

kao bistra suza.

Možda je ovaj trenutak srebrnog sutona

preneo svoju nježnost na ovu ulicu 

učinivsi je stvarnom kao stih

zaboravljen i ponovo nađen.  

Tek kasnije sam shvatio

da je ta ulica tuđa, 

da je svaka kuća veliki svijećnjak 

u kome životi ljudi gore

kao usamljne svijeće, 

da svaki naš nepromišljeni korak 

prolazi golgotama.

 

 

Svanuće 

 

U dubokoj opštoj noći, 

koju jedva opovrgavaju svjetiljke, 

zalutali nalet vjetra 

uvredio je ćutljive ulice 

kao uzdrhtalo predosjećanje 

groznog svanuća koje tumara  

zapuštenim predgrađima svijeta.

Radoznalo zagledan u tamu 

i prestrašen prijetnjom svitanja,

doživio sam strahovitu pretpostavku 

Šopenhauera i Berklija, 

koji tvrde da je svijet 

djelatnost duha,  

san duša,  

bez osnove, namjere i prostornosti. 

A kako ideje  

nisu vječne kao mermer,  

već besmrtne kao šuma ili rijeka,  

ranije učenje  

dobilo je u zoru drugi oblik, 

a praznovjerje tog trenutka, 

kad se svjetlost poput ladoleza  

puže po zidovima tame,  

prevarilo mirazom  

i nacrtalo ovaj kaprico: 

Ako stvari nemaju materijalnost 

i ako je mnogoljudni Buenos Ajres

samo san 

koji sanjaju duše u zajedničkoj opčinjenosti,

i na trenutak 

kada je njegovo bice u velikoj opasnosti,  

a to je drhtavi trenutak svanuća,  

kad malo njih sanja svijet 

i samo nekoliko noćnika čuvaju, 

pepeljastu i tek skiciranu, 

sliku ulica 

koju će kasnije sa drugima dovršiti. 

Čas kada upornom snu o životu 

prijeti opasnost da se razbije, 

čas kada bi Bogu bilo lako

da uništi svoje djelo! 

Ali opet se svijet spasio.

Svjetlost prosijava izmišljajući prljave boje 

i sa izvjesnom grižnjom savjesti 

što sam saučestvovao u uskrsnuću dana

hitam kući, 

bezbojnoj i ledenoj, obasjanoj bijelom svjetlošću, 

dok jedna ptica zaustavlja tišinu 

i dok istrošena noć 

ostaje u očima slijepih