Radije ću umrijeti, nego reći

Povezani članci

• Esad Bajtal: Improvizacija je manir nekompetentnih
• Tomislav Marković: NIKO NE PRIZNAJE REALNOST, A KAMOLI KOSOVO
• GUŠENJE POBUNE U TUŽILAŠTVU KANTONA SARAJEVO: Tužioci pisali o kriminalu Dalide Burzić, Tegeltija sve prikrio
• Aner Žuljević: Nećemo dopustiti da SDA i HDZ unište Mostar
• Naoružani patriotizam
• Mary Ann Hennessy: Najefikasniji vid borbe protiv govora mržnje jeste njegovo javno odbacivanje

Foto: AP

Da odeš na policiju moraš se osjećati moćnim, a  traumatizirana žrtva se osjeća slabom, poniženom i uprljanom

Od kako je umrla francuska genijalna i originalna dječija psihoanalitičarka Françoise Dolto, nema psihijatra koji je tako popularan i koji uživa toliko pozornosti, kao što je Boris Cyrulnik. Slavu mu je donio njegov otpor prema ideji da neka razarajuća katastrofa u djetinjstvu žrtve neizbježno uništi život te osobe. Više od patologije zanimaju ga mehanizmi i osobine koje nekim žrtvama trauma u ranim godinama života pomažu da ponovno počnu živjeti  i da se razviju u kreativne ljude. Zašto to uspije šačici ljudi, a većini ne? Svoju popularnost pripisuje rijetko srećnoj kombinaciji znanstvenika i pripovjedača priča.

Njegova djela su prevedena na brojne jezike, od korejanskog, srpskog, rumunjskog, švedskog, njemačkog…U SAD i Velikoj Britaniji žanje uspjehe jednako kao u arapskim zemljama. Ovih dana je u slovenačkoj izdavačkoj kući Modrijan izašao prvi prijevod nekog njegovog djela na slovenački jezik: ‘Stid’ sa podnaslovom ‘Radije ću umrijeti nego reći’.

‘Stid’ je samo jedna od uspješnica iz njegovog pera (prodao je skoro dva milijuna primjeraka knjiga), među njima su ‘Maliružni pačići’ (Les vilains petits canards), ‘Afektivna hrana’ (Les nourritures affectives), ‘Čudesna nesreća’ (Le merveilleux malheur)…Može li nesreća biti čudesna? Cyrulnuk, majstor bistrumnog nesmisla, povezuje na oko nespojivo i osvaja svijet dobrim novostima: nesreća nije nužno doživotna tamnica, srce i tijelo mogu pobijediti rane i bubotke.

U svojim knjigama i u prepunim salama na predavanjima je tako uspješno popularizirao i prije njega poznatu teoriju rezilijantnosti, da njegovo ime izjednačuju sa tim pojmom (kritičari mu jedino zamjeraju što je postao medijska zvijezda). Riječ potiče iz latinske riječi resilio, –ire, što znači ponovno skočiti, a psihologija je izraz posudila iz fizike, gdje znači otpor materije na udarac, šok, nakon kojeg se vrati u prvobitan oblik. Rezilijantoj djeci  uspije pobijediti traumu i zacijeliti ranu koju je prouzročila nesreća (incest, nasilje, rat, gubitak bliskog člana rodbine, napuštanje…). To je strašan udarac za determinizam i prognozu da su nesrećnici osuđeni na doživotni položaj žrtve. 

Pretučeno dijete ne postaje nužno nasilan roditelj. Ta jednostavna ideja je danas u modi od Latinske Amerike doEurope. O rezilijantnosti sada predaju na sveučilištima, a autor na tu temu od 1999. animira svjetsku mrežu. Oslanjajući se na brojne primjere iz Bosne, Kambodže, Brazilije i Afrike, gdje posjećuje unesrećenu djecu, tvrdi da oni nisu izgubljena generacija. Rezilijantno dijete zna uspostaviti zdrave odnose sa majkom, uzgojiteljem, profesorom. “Za traumatizirano dijete koje je rezilijantno značajno je da u prvoj godini života dobije temeljno povjerenje: voljen sam i vrijedan sam ljubavi. Devedeset posto takve djece postane rezilijantno, ako imaju mogućnost ispričati, izraziti se, biti kreativni, korisni. Kasnije se često posvete altruističnim pozivima.

 
Proučavati vlastita iskustva

Kako je pokazalo epidemiološko istraživanje Svjetske zdravstvene organizacije, svaki drugi odrasli je jedanput u životu doživio ozbiljnu traumu, koja ga je dovela u životnu opasnost, a svaki četvrti dva ili više puta. Na zapadu se to desi jednom od četiri djeteta do desete godine života.  A i ostali prežive teške periode.  Ali sposobnost čovjeka da kao drvo, kojem je odrezan vrh, živi i razvija se i dalje, nisu proučavali, jer su dugo vremena nipodaštavali žrtve. Većina kultura ih je smatrala krivima ili djelimično krivima i ponekad ih kažnjavala, čak i više od počinitelja. Još sve do nedavno su neudatu ženu sa djetetom izbacivali na cestu, dok  djetetovom ocu nije prijetilo takorekuć ništa. Taj prezir ili mržnja su bili usmjereni i na preživjele u ratu. “Sigurno je kolaboracionist, inače ne bi preživio!” govorili su o njima. Kao vrhunac su i  činjenicu, da su neki preživjeli, koristili i u svrhu minimiziranja ratnih strahota, upozorio je autor prigodom predstavljanja knjige u pariškom FNACu.

Da li je Cyrulnika na proučavanje rezilijantnosti naveo njegovo vlastiti život? “Pa ni sam ne znam, da li sam rezilijantan. Oči su preblizu nosa, da bi ga vidjele”, citira izreku. “Lakše je razumjeti druge, nego samog sebe. To su me naučili moji pacijenti”. Navelo ga je prije svega ogorčenje nad podređivanjem. Još 1967. psihijatrijski bolesnici su u bolnicama spavali na slami. Smatrali su ih degeneriranim. Mogao bih prihvatiti takav red, ali ga je, kao marginalca, na samom početku ta ravnodušnost razbjesnila. To je bio korak ka rezilijantnosti, koji se tada još nije tako zvao.

Rodio se 1937. i odrastao u Bordeauxu. Njegovi roditelji ruskog porijekla su bili deportirani uAuschwitz, majka 1942. a otac godinu dana kasnije. Nikada se nisu vratili. Njemu je pošlo za rukom pobjeći gestapovskoj raciji tako što se sakrio: uvukao se pod strop muškog WC-a…”Tada sam mislio da mogu sve ako se znam uspentrati”. Dječaka je učiteljica  Marguerite Farge nakon toga dvije godine skrivala u sirotištu. Bila je njegov “tutor rezlijantnosti”, kako sam kaže, osoba koja mu je dala “emotivnu hranu, nužnu za povratak u normalnost”, sve dok je susjedi nisu prijavili, a po dječaka usred noći došla policija; “Sjećam se četvorice ili petorice policajaca iznad mog kreveta, sa crnim naočalama (usred noći!), sa oružjem u jednoj ruci i baterijom u drugoj. Na hodniku su njemački vojnici s puškom na ramenu gledali u strop. Policajac je gospođi Farge rekao da me treba uhapsiti, da ću u suprotnom postati zločinac i Hitlerov mrzitelj.

Kad mi je dakle bilo šest i pol godina saznao sam da sam osuđen na smrt za zločin koji ću počiniti.” Osjetljiv na zlo, kao sva djeca koja su ga doživjela, dok je čekao na voz za Drancy(sabiralište u Francuskoj, odakle su Židove slali u koncentracijske logore smrti, op.prev.) i od tamo u Auschwitz, osjetio je opasnost i pobjegao sa stanice. “Cijeli lanac solidarnosti me je čuvao sve do oslobođenja. Jedan od prvih u tom lancu je bio poslužitelj, koji me je uzeo sebi, što je bilo kažnjivo smrću. Bio je jedan od onih koji bi umrli od stida da neko uperi oružje u dijete. Drugi  su uoči racije na biciklu žurili obavijestiti familije koje  su skrivale djecu, a onda bi oblačili uniforme, pregledali kuće i izvještavali: “Stan je bio prazan”. Na sreću,  ponekad je čovječnost jača od poslušnosti. Većinu zločina protiv čovječanstva počine, u ime čovječnosti, previše dobro odgojeni ljudi, koji prihvate izvršiti naredbu”.
Jedini u familiji je ostao živ i skoro je umro od tuge. “Normopati, kako naziva poslušnike koji ne razmišljaju, prisilili su ga na ćutanje. Kad mu je bilo devet godina, otac školskog druga mu je rekao da im ispriča šta mu se dogodilo. “Lijepo zboriš! Na, idi si kupiti bonbona” i pružio mu novčić. Tad si je dječačić rekao da se ne isplati otkrivati odraslima – jer ne razumiju. Namjeravao je tako ćutati sve do smrti, ali je nakon decenija, na svečanoj dodjeli medalje Pravednih svojoj spasiteljici Marguerite Farge, nehotice ispričao svoju priču. Sve televizije su bile tamo. “Ništa se nije promijenilo. Sve se promijenilo!”

Kako se izvukao? Nije uvjeren, da jeste. Kao skriveno židovsko dijete, prisiljen da ćuti i sakriva svoje porijeklo, sa osjećajem da je izdao svoje roditelje, podijelio se na dvoje. Jednu stranu su drugi prihvatali, za drugu je još kao mali ustanovio da se o njoj uopće ne isplati govoriti. Kao kompenzaciju imao je maštu. “Nikad nisam dobio potvrdu da su moji roditelji mrtvi, dakle, čekao sam i pisao. Htio sam postati liječnik i pisac. Liječnik, jer sam se nadao da ću tako biti prihvaćen, ako budem koristan – više me neće proganjati. I napisaću svoju priču. Budući da se nisam usudio govoriti u prvom licu, upotrijebio sam treće lice, svog glasnika. Još kao dječačić sam bilježio na listiće i vježbao svoj budući poziv.” U prvom licu je o sebi i svom djetinjstvu u Bordeauxu progovorio tek kad mu je bilo 64 godine, i to u svojoj najtanjoj knjizi: ‘Je me souviens…’(Sjećam se…)

Stid je oružje konformizma, nepravda oružje podređivanja

Cyrulnik, etolog, neuropsihijatar i pisac, buntovnik protiv podređivanja bez razmišljanja i strastveni istraživač meandara ljudske duše sa iskrivim smislom za humor, počeo je istraživati stid nakon što mu je u ruke došlo istraživanje kanadskog etologa i sociologa Michela Tousignanta o tri uzroka koji sprječavaju rezilijantnost. To su usamljenost, odsustvo smisla i stid. Prije nego je počeo istraživati stid, smatrao je da ga izazivaju drugi, a onda je otkrio da se stidi onaj koji drugom pripisuje otrovan pogled. U njegovom unutarnjem svijetu živi progonitelj koji neprestano šapuće: “Jadan si!” Ja, koji se stidim sam taj koji dajem drugome moć da me ponizi. Nije nužno da je taj drugi svjestan toga.

Osoba koja se stidi zatvori se u ćutanje i usami se. Stid i ćutanje se drže jedan drugog kao sijamski blizanci. Nevine žrtve spolnih zloupotreba i mučenja ćute zbog stida. Rijetko prijavlju počinitelje. Da odeš na policiju moraš se osjećati moćnim, a  traumatizirana žrtva se osjeća slabom, poniženom i uprljanom. Ako pozovem u pomoć ili prijavim napad, pokazaću svima moju muku i predaću se na milost i nemilost vašem sudu. Zato ćutim. Progovorim tek kad prođe neko vrijeme, kad se osjetim dovoljno snažnim, ili kad se promijeni sredina: kad me budu obitelj i okolina spremni poslušati. To se dešava u svim genocidima; u Ruandi, jednako kao nekada prije Židovima ili Jermenima. I naši roditelji i njihovi roditelji su ćutali o strahotama koje su preživjeli ili su im bili svjedoci u vrijeme rata. Ćutanjem su htjeli sačuvati svoju djecu. “A to ćutanje pokvari njihov odnos. Djeca se pitaju šta im to roditelji hoće prećutati.

Misle da bi bilo sve uredu – ako bi rekli. A ja ne mislim  tako, kaže Cyrulnik. “Otac je mogao progovoriti tek kad je kultura okoline  bila spremna poslušati. Prima Levija (Primo Levi, italijanski Židov, jedan od najpoznatijih preživjelih iz Auschwitza, svjetski poznat pisac i znanstvenik, op. prev.) kojeg je bilo stid što je iz koncentracijskog logora izašao živ i vidio smisao  svog preživljavanja u tome da svjedoči o strahotama, zato da se one nikad ne bi ponovile, okolina nije bila spremna poslušati, jer im je kvario radost što se rat završio. Našao se sam u svojem neispričanom užasu.  Počinio je samoubojstvo (1987). A Levi nije primjer rezilijantnog čovjeka”, kaže autor.

Cyrulnik stid ubraja među najrazornija čuvstva. Svojom dubokom i potresnom analizom stida u svakidašnjem životu i povijesti, izgrađenom na temelju najnovijih dostignuća neuroznanosti i psihologije, pomaže  da se razumiju uzroci i posljedice stida i oslobađanje od tog otrovnog osjećaja koji ne služni ničemu.Ili? Malčice stida nam treba da bismo mogli živjeti skupa sa ostalima. Mrva stida u svakodnevnom životu svjedoči da u nekim međusobnim odnosima naše poštovanje dožvljava udarce. Ta kratka beščašća otkrivaju da se razvija empatija i poštovanje predstava drugih, koji su polazišna tačka morala. “Šta li će misliti  o meni?” Mrvica stida, malo nepravde nam omogućavaju suživot u međusobnom poštovanju i prihvatanju zabrana koje strukturiraju socijalizaciju. Malo stida je dakle dokaz dobrog biološkog dozrijevanja i dobrog razvoja relacijskih sposobnosti. Veliki stid otkriva pretjeranu osjetljivost koja je blizu straha, sklonost udaljavanju da bi se dao prostor drugom. Odsustvo stida svjedoči o zaustavljenom razvoju i nesposobnosti predstaviti si postojanje još nekog drugog svijeta osim svog vlastitog.

Perverznjaci se nikada ne stide

Slovencima, koji su razdijeljeni iznutra, koji osjećaju posljedice ćutanja o poratnim zločinima, i doživljavaju da pojedince nije stid ostaviti bez posla mase ljudi i da pojedini poslanici u Parlamentu upkros gubitka povjerenja bez stida ustrajavaju na svojem poslaničkom mjestu u Parlamentu, stid donosi značajnu poruku o tome da je istinu moguće ispričati tek kad se promijeni pogled, okolina, tako da se svjedok više ne osjeća ugroženim, prezrenim, i donosi i odgovor na pitanje kako čovjek uopće postane sposoban za sramotna djela: hijerarhijska društvena struktura stid upotrebljava kao oružje komformizma, javno mnijenje podsticanjem osjećaja stida kontrolira društvo. Stid je u takvom slučaju sredstvo kažnjavanja onih koji se suprotstavljaju njihovom doživljaju života u društvu.

Naredbe treba izvršavati pod svaku cijenu. Recept je vrlo jednostavan: izvođaču samo treba oduzeti odgovornost, smanjiti ga u obični kotačić u društvenom poretku. Takav čovjek postane sposoban izvoditi najgora djela i ne osjećati se postiđenim ili krivim. Tako su u Nizozemskoj u vrijeme rata nestali svi Židovi, čak i židovska djeca. Zašto? Jer su se dobro odgojeni Holanđani, do zadnje tačkice, bez mržnje i samopreispitivanja, povinovali njemačkim komandama.  Za razliku od inače antisemitske Francuske, gdje je u vrijeme rata “nestao” jedan od trojice odraslih Židova i jedno od četvoro židovske djece. Prisilno nošenje žute zvijezde – osuda na smrt – je među francuskim kršćanima naime izazivala solidarnost, tako da su sačuvali više Židova nego drugdje.

Dželat koji nije odgovoran za komande sudskog aparata i samo ispunjava naredbe nije nužno sadista, ali svojim djelovanjem gubi sposobnost empatije i zakoračuje izvan svakodnevnog svijeta. Najčešće je prelazak iz jednog u drugi svijet pritajen. Ne primijetimo da se mijenjamo, kaže Cyrulnik. U knjizi navodi primjer službenice u praškoj modnoj kući, koja bi 1939. bila ogorčena, da joj je neko rekao: “Za četiri godine će vašu šeficu bez razloga poslati u smrt. Iskoristite položaj, čim prije se preselite u njen ured, poduzeće prenesite na svoje ime!” Nekoliko godina nakon toga je Gestapo uhapsio vlasnicu modne kuće, arijenizacija židovskog imetka je službenici omogućila kupovinu poduzeća po nevjerojatno niskoj cijeni. Kad se 1945. preživjela vlasnica htjela vratiti kući, uljudna nova vlasnica joj je pokazala ugovor o prodaji, a onda ju je, bilo joj je nelagodno, pozvala na večeru “u svoju kuću”.  Pričala joj je o ratu i o tome kako je i ona patila. Preživjela Židovka je pojela prekrasnu večeru u arijaniziranim tanjurima, a onda otišla na spavanje u šator u obližnjem logoru.

Tridesetih godina XX stoljeća ljudi bi umrli od stida od same pomisli da dozvole da u gasnu komoru ode vlasnica poduzeća zato da bi neko postao vlasnik njenog imetka. Nekoliko godina nakon toga je “promijenjeni životni okvir, siva svakodnevnica, običaji i drugi dokazi normalnosti kod ljudi poduprli uvjerenje da sve ide tako kao u dobra stara vremena”. To nije bio zločin, ni greška, jer je to dozvoljavao zakon. “Nemam razloga da se stidim”, razmišljala je službenica. “Svoju nekadašnju šeficu sam čak pozvala kući na večeru!”

Nakon katastrofalne propasti nacizma 1945. razorene društvene strukture dale su vojnicima “pravo” da siluju Njemice. Rusi su mislili da to nije neki zločin, u poređnju sa dvadeset milijuna mrtvih, potpunim uništenjem gradova i propašću istočnih država. I nekoliko francuskih vojnika je ponijelo takvo ponašanje, a da nisu imali osjećaj da su počinili zločin.  Kad su se vratili kući ni jednog od tih muškaraca nije bilo stid, niti su imali osjećaj krivice zbog lošeg ponašanja. Kada se pojedinac, kojem je bila oduzeta odgovornost, povinuje autoritetu, ludi zakon ili seksualni nagon u ratnom okolišu, koje djelo ocjenjuje kao vrijednost, osjeti se kao obični kotačić u sustavu. Kad pomislimo “Sve si mogu dozvoliti”, nema više individualne kočnice, a pravilo empatije  te usmjerava isključivo na bližnje, članove klana ili vojske. Zakon postoji samo unutar skupine, drugi u suštini ne predstavljaju ljudska bića, dakle ubijanje onih koji drugačije misle (poratni zločini!), silovanje žena iz države koja je kriva za preživljenu nesreću – nisu pravi zločini. Takvim primjerima je posuta i naša još uvijek živa povijest.

Perverznjaci se nikada ne stide sami sebe. Ako bih se stidio samog sebe, moram drugog postaviti iznad sebe i od njega očekivati da će me poštovati. Pripisati mu moram  da misli da sam manje vrijedan, a ta misao kod mene budi stid. Autor, kao jedan od primjera, razčlanjuje uništenu sliku brojnih tamnoputih ljudi, koji se duboko u sebi stide samih sebe – pred pogledom drugih. Jedni se od poniženja brane tako da si izbjeljuju kožu, drugi ponižavaju bijelce (ponašaju se dakle kao napadači), treći se zatvore u crnačke skupine, brojni tamnoputi se po uzoru na Nelsona Mendelu odluče da će svojom plemenitošću promijeniti pogled bijelaca. “Pogledajte, kako sam lijep, moćan i velikodušan. Ne zahtjevam osvetu, pričaću vam o svemu što sam preživio zbog vas”. Pokazati bez optuživanja! U Južnoj Africi su nakon svjedočenja Komisije za istinu i pomirenje brojni bijelci otišli u suzama i priznali: “Nisam bio svjestan koliko strahota ste preživjeli zbog nas”.

Stid se preseli u drugi tabor, kad se promijeni kultura i kad je okolina spremna čuti.

Sobotna priloga DELA

Odabrala i sa slovenačkog prevela Nada Zdravič