ENG
VIKTOR IVANČIĆ: PRIVATNA GARDA GOSPODINA LIGNJE
Autor/ica 👤Viktor Ivančić
Povezani članci
Radni projekt predsjednika RH zamišljen je prostački jednostavno: kako izumiti srpskoga političkog vođu koji će biti skrojen po mjeri službenoga hrvatskog nacionalizma
Da li u aktualnoj kampanji Ive Josipovića protiv Milorada Pupovca i tjednika Novosti – u sklopu koje su ovaj list i njegov izdavač izvedeni na medijsku streljanu i izloženi rafalnoj paljbi ovlaštenih kreatora tzv. javnog mnijenja – postoji i poneki optimistički moment?
Postoji. Može se čak reći da gonička avantura predsjednika RH, gospodina Lignje, u svom najvažnijem elementu upućuje na određenu sreću u nesreći.
Što bi to u ovom slučaju bilo?
Sreća u nesreći ukazuje se kada je državnik bez pameti ujedno lišen izvršnih ovlasti. Da je odnos između egzekutivne političke moći i umnih kapaciteta nositelja te moći obrnuto proporcionalan, epizoda bi bez sumnje imala totalitarni rasplet, naime, ishod bi bio usklađen s prirodnom vokacijom vladajuće gluposti. Tada Pupovac i Novosti ne bi bili prepušteni samo linču od strane predsjednikove novinske i političke posluge, ne bi im se samo rasturao ugled i vadila crijeva u okviru tekuće medijske operacije, nego bi po kratkome postupku bili odstranjeni s javne scene legalnim kirurškim metodama. Srećom, izgleda da je, nakon iskustva s Franjom Tuđmanom, sustav ugođen tako da ne bude do kraja podložan mentalnom invaliditetu gospodina Lignje.
Nije li neumjesno uz ličnost predsjednika RH koristiti kvalifikacije kao što su „državnik bez pameti“, „vladajuća glupost“ ili „mentalni invaliditet“?
Neumjesno bi, makar posve istinito, bilo primijetiti da se gospodin Lignja sve jasnije profilira kao ordinarna budala, i to samo u kulturi gdje su kriteriji javnoga dijaloga definirani tako da će vrijednosni sud o jednoj budali na tronu biti smatran vrhunaravnom uvredom, dok se u optužbama za „reketarenje“, „etnobiznis“ i „vođenje politike nacionalnih sukoba“ – kakvima je gospodin Lignja podario izdavača Novosti – ne nalazi ničega uvredljivog. Nakon tih kvalifikacija (za reketarenje i izazivanje ratnog stanja) kolumnist Jutarnjeg lista Davor Butković proglasio je gospodina Lignju „jednim od rekordera političke korektnosti u Hrvatskoj“! To pokazuje da slavljenje nedostatka pameti, uz opću hipokriziju, sada već poprima obrise religije.
Kakve religije?
Kod gospodina Lignje osobito je dirljiva vjera u glupost hrvatskih građana i tzv. hrvatske javnosti, po svemu sudeći potencirana ljetnim boravkom na Brionima, u rezidencijalnom ambijentu, kojeg obogaćuju rastrčane antilope, polugladni mufloni i fotografije druga Tita za tokarskim strojem. Moguće je da taj prirodno-društveni sklad predsjednika hrabri u namjeri da se obraća isključivo slaboumnima, kao da, uz zborne ovacije brionskih cvrčaka, svakoga jutra stoji pred kompleksom nanizanih zrcala i vidi golemu i hrabru armiju sebi sličnih.
Kako se ta vjera u glupost konkretno manifestira?
Tako što je gospodin Lignja, ispunjen državničkom srdžbom zbog kritički intoniranih tekstova u Novostima, posebno onih s podacima o tome kako je kućnome prijatelju Marku Vojkoviću namještao milijunske profite, umjesto da prozbori bilo što o Vojkoviću, ZAMP-u i sličnim dokumentiranim pikanterijama, ili pojasni vezu između kućnog prijateljstva i kućnog budžeta, nasrnuo na Milorada Pupovca objeđujući ga da je reketar i ratni huškač, da je društveni štetočina prvoga reda i osoba koja predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost, pošto novinari Novosti ionako pišu samo ono što im Pupovac diktira (a kao autorski subjekti uopće ne postoje) i pošto isti „koristi Novosti za provođenje i promociju svoje politike“. S druge strane, on, predsjednik RH, gospodin Lignja, zainteresiran je tek za „pluralizaciju manjinske političke scene“, on u najboljoj namjeri želi skršiti „monopole“, spasiti zemlju od latentne srpske opasnosti, a k tome, veli, „nemam svoju novinu čiji bih bio izdavač i koja bi bezrezervno služila mojoj politici“. I čim je to oglasio, zanimljivo, središnji hrvatski medijski pogon kao po komandi zatražio je Pupovčevu glavu, osvanule su naslovnice s efektnim potjernicama, praćene veselim mesarskim aktivnostima, praćene čerečenjem u šihtama, i do dana današnjeg na obilježenom Srbinu iživjela se čitava horda polupismenih lakeja, slijedeći naputke pristigle s Briona.
Što onda s tvrdnjom predsjednika RH da nema novina koje bi bezrezervno služile njegovoj politici?
Tu tvrdnju gospodin Lignja može bezrezervno objesiti mački o rep, ili je izložiti s bezrezervnom vjerom u glupost uvaženog publikuma, svejedno. Jedinstven je slučaj da pismo što ga je uputio Novostima bude objavljeno u dnevnoj štampi prije nego u samim Novostima, a Jutarnji list, velik u odanosti, tiskao ga je slovima kakva se koriste za podnaslove, e da manje pažljivim čitateljima štivo od presudne važnosti ne bi promaknulo. Uz to, gospođa Jelena Lovrić sročila je prigodni komentar, bezrezervno podupirući gospodina Lignju, naglašavajući najvažnije akcente iz njegova pisma, te se može reći da je predsjednički ukaz otisnut u dvostrukom izdanju. Sutradan, očekivano se javio i gospodin Butković, mada on gospodina Lignju nije podupro bezrezervno, nego definitivno: „Josipović je definitivno u pravu kad kaže…“
A ostali?
Doda li se tome golemi intervju kojim je gospodin Lignja zagrmio sa stranica Večernjeg lista, proširujući optužbe iz pisma, pa golemi intervju kojim je predsjednikov savjetnik Siniša Tatalović udovoljavao raspomamljenom šefu, založivši se za izgon nacionalnih manjina iz prostora političkog odlučivanja, pa seriju šovinističkih pamfleta po mjeri Josipa Pavičića iz istog Večernjaka, pa niz televizijskih priloga u kojima se pljeskalo gospodinu predsjedniku i tražilo odlučnu dekapitacija Milorada Pupovca… uzmemo li dakle sve to u obzir, nedvojbeno je da svjedočimo vrlo specifičnome fenomenu, manevru uz pomoć kojeg hrvatsko novinarstvo – budući da ne može uteći iz svoje kože, a niti odoljeti vjeri u glupost dragih čitatelja – skicira autoportret s predumišljajem.
Kakav je to fenomen?
To je onaj fenomen kada vodeći mediji, provodeći političku volju predsjednika RH, „razotkrivaju“ da Novosti provode političku volju Milorada Pupovca.
Drugim riječima?
Josipovićevi politički trabanti „demaskiraju“ političko poslušništvo!
Trećim riječima?
U savezu sa šefom države, novinari tiražnih medija „osuđuju“ savez novinara i političara!
Ilustracija?
Za ilustraciju može poslužiti nedavni naslov iz Jutarnjeg lista: „Ivo Josipović – nikad nismo toliko voljeli predsjednika!“
Zašto cijenjeni žurnalisti čine nešto do te mjere prozirno?
Zato jer se radi o rutinski usvojenoj matrici, proizašloj iz svijesti o vlastitoj profesionalnoj ništavnosti i gubitku zadnjih natruha integriteta. Više se ne može ni zamisliti postojanje izdavača koji će uređivanje novina prepustiti autonomnoj volji redakcije (takav remeti generalna pravila igre), pri čemu je najslađi paradoks da takvo što najteže uspijevaju pojmiti novinari.
Je li se onda itko u tekućem slučaju osvrtao na ugrožavanje slobode štampe, to jest na činjenicu da se s pozicije političke vlasti perfidnim metodama vrši pritisak na jedan tjednik?
Izuzev Novog lista i par portala, time se nitko nije bavio. A i zašto bi kada je pokušaj gospodina Lignje da zatre Novosti i politički zgnječi izdavača lista predstavljen kao bitka za oslobođenje novinarstva.
A je li itko spominjao Vojkovića, ZAMP, udio gospodina Lignje u profitnom dotoku svoga prijatelja i slične dokumentirane sitnice?
Izuzev Novog lista i par portala, o tome se organizirano šutjelo. Naročito su pazili da Vojkovićevo ime ne spominju uzalud u izdanjima EPH, najveće domaće novinske kompanije.
Zbog čega?
Zbog toga jer je Marko Vojković, kućni prijatelj i tihi poslovni partner gospodina Lignje, ujedno kućni prijatelj i poslovni partner Ninoslava Pavića, vlasnika EPH, te je s njim još i sudjelovao u fiktivnoj dokapitalizaciji Slobodne Dalmacije, dakako na štetu hrvatske države, kojoj je – kao što znamo – na čelu gospodin Lignja. Takva mesno-interesna kaša (lignja na hobotnicu?) zacijelo je dovoljno hranjiva da se euforično usklikne: „Ivo Josipović – nikad nismo toliko voljeli predsjednika!“ Naravna stvar da je onda mnogo sigurnije, uz avangardnu ulogu gospođe Lovrić i gospodina Butkovića, bez milosti opaučiti po Miloradu Pupovcu, optužiti ga za „etnobiznis“, izraziti sumnju u financijske malverzacije, oduzeti mu „monopol nad srpskim političkim korpusom u Hrvatskoj“, i tako poduprijeti predsjednika RH dok podriva ustavni poredak iste RH.
Zašto bi to bilo podrivanje ustavnoga poretka?
Ako demokratski izabrani političar, uz pomoć privatne novinarske garde, javno nameće stav kako jedan drugi demokratski izabrani političar stječe „monopol“ zbog toga jer je pobijedio na parlamentarnim izborima, ako se dakle – što god mislili o predstavničkoj demokraciji – rezultat parlamentarnih izbora ne samo negira, nego čak izjednačava s političkim zločinom i predstavlja kao društvena katastrofa koju valja pod hitno suzbiti, što je to nego eklatantno protudemokratsko nasilje i apsurdno pljuvanje po postojećem ustavu, na čijim je stranicama parlamentarna demokracija upisana pozlaćenim slovima? Ne bismo li, prema istome kriteriju, gospodina Lignju zbog pobjede na izborima mogli optužiti za „monopol nad kompletnim političkim korpusom u Hrvatskoj“? A kada parlamentarni poredak destruira upravo predsjednik RH, to jest netko tko bi prema ustavnim ovlastima o funkcioniranju poretka trebao voditi najstrožeg računa, onda je to već ozbiljan čovjekoliki nesporazum, onda je to bure baruta u pitomome brionskom pejzažu, od čije bi detonacije moglo stradati oveće krdo muflona, ako ne ovaj ili onaj politički korpus.
Zbog čega, u lepezi svih mogućih monopola koji ovu zemlju potežu u živo blato, predsjednika RH proganja baš tobožnji „monopol nad srpskim političkim korpusom u Hrvatskoj“, toliko da bi ga, u nedostatku iskoristivih demokratskih mehanizama, najradije razorio činom revolucionarne akcije?
Zbog toga jer je gospodin Lignja, riješen u namjeri da ugasi Novosti i politički uništi njihova izdavača, površinski posegnuo za sredstvima građanske mimikrije, a suštinski zauzeo klasičnu borbenu pozu hrvatskog nacionalizma.
Kako kad mu gospodin Butković tepa da je „jedan od rekordera političke korektnosti“, dok gospođa Lovrić kritički primjećuje da mu „cijela regija i međunarodna zajednica priznaju status lidera pomiriteljskih procesa“?
Utoliko mu je, s krinkom što je pridržava lakejska služba, komotnije poduzeti misiju kojom će izmamiti najniže nacionalne sentimente. Uzgred budi rečeno, kritička zapažanja gospođe Lovrić blaženo su lišena samorefleksije, pa je njihova vjerodostojnost dosta fluidna: Pupovca, na primjer, optužuje zbog koaliranja s HDZ-om Ive Sanadera, a sama je uoči pretprošlih izbora, koje je Sanader dobio, objavila proglas pod naslovom „Zašto ću glasati za HDZ“, kao što je i gospodin Butković rečenome sricao redovite novinske laude i vodio s njim izmišljene intervjue. Krajnje konzekvence harange što ju je začeo gospodin Lignja, međutim, ne ispisuju ni gospođa Lovrić ni gospodin Butković, nego ih sastavlja Josip Pavičić u Večernjem listu.
Što piše Josip Pavičić u Večernjem listu?
Hrvat J. Pavičić, hvaleći gospodina Lignju, piše da postoji „smrdljiva ptica pupavac“; piše kako bi tu pticu mnogi „rado pojeli, ali odustanu kad ih zapahne svojim raskošnim smradom“; piše da ptica odbija napadače „smradom vlastitih izlučevina i prljavštine u kojoj živi“; „gnijezdo brižno puni izmetom i čeka da se ucrva“; „u smradu ptica pupavac živi, smrad je štiti i hrani“… a u svemu tome Hrvat J. Pavičić, stručnjak za ptičja govna, zbog sličnosti s imenom političara vidi „dublju političku istinu“, jer „ono što smrdi – smrdi“. Reklo bi se da gospodin Lignja ima nos za privlačenje jataka.
Retorika predsjednika RH ipak nije ni približno slična Pavičićevoj?
Dakako da nije. Kanalizacijski šovinizam Hrvata J. Pavičića i šampionska politička korektnost Ive H. Josipovića toliko su različiti da se sasvim funkcionalno nadopunjuju. Gospodin Lignja sposoban je ostvariti dosluh koji nikada neće priznati. Gard s kojim je naumio razriješiti „problem Srba u Hrvatskoj“ takav je da su ornitolozi dobrodošli, pa stvar u najmanju ruku ne miriše na dobro.
O kakvome se gardu radi?
Već to što je kao glavnu kušnju za „odgovarajućeg lidera Srba u Hrvatskoj“ nametnuo kninsku proslavu Oluje, obljetnicu masovnog stradanja srpskog stanovništva, svjedoči da je namjera nemoralna i politički podla, jer bi se dotični imao uklopiti u najotrcanije šablone hrvatske ratno-domoljubne mitologije. Radni je projekt zamišljen prostački jednostavno: kako izumiti srpskoga političkog vođu koji će biti skrojen po mjeri službenoga hrvatskog nacionalizma. U tom je smislu sasvim prirodno – a to će reći sasvim groteskno – što je predsjednik RH odlučio detronizirati upravo Milorada Pupovca.
Zašto je to prirodno, odnosno groteskno?
Zato jer u ranim devedesetim, dok je Pupovac svim silama pokušavao spriječiti srpsko-hrvatski rat, gospodina Lignje nije bilo ni čuti ni vidjeti. Kada su se događali zločini nakon Oluje, gospodin Lignja nije se oglasio ni jednom jedinom riječju. Bilo je blijedosiva oportunistička figura posvećena karijeri, poslovnim aranžmanima s prijateljima i parazitiranju unutar sistema, da bi danas dijelio srcedrapateljne lekcije o hrvatsko-srpskim odnosima, konstruirao lažne optužbe i raspisivao tjeralice za onima koji „vode politiku nacionalnih sukoba“. S istim manirom, naposljetku, učinio je sve da se obustavi državna dotacija tjedniku Novosti.
Zar predsjednik RH to nije najoštrije demantirao?
Demantirao je to u istome pismu gdje je postavio pitanje zbog čega – „u vremenima u kojima su propali mnogi mediji“ i „mnogi novinari ostaju bez posla“ – „baš jedino Novosti i Hrvatsko slovo uživaju državnu potporu“, te se i u tom pogledu pokazao dozlaboga banalnim. Njegov savjetnik Tatalović, lik čija faca djeluje kao da ju je doradio valjak, pa na Pantovčaku obnaša dužnost zidnog tapeta, bio je u intervjuu Novom listu još precizniji.
Na koji način precizniji?
Gospodin Tatalović izjavio je da u Savjetu za nacionalne manjine, koji dodjeljuje novac Novostima, postoji „problem kontrole sredstava“, jer „ne znamo u kojoj se mjeri sredstva koja su namijenjena za kulturnu autonomiju prelijevaju u političke aktivnosti“. A na traženje novinara da to pojasni, dodao je da „imamo neke listove koji se bave i političkim temama“, premda se „financiraju iz tih sredstava“.
Znači da se Novosti, ako žele njegovati „kulturnu autonomiju“, ne smiju baviti „političkim temama“, jer će im u protivnom biti uskraćeno financiranje?
Upravo tako. „Kulturna autonomija“ i „političke teme“ međusobno se isključuju, pogotovo ako „političke teme“ problematiziraju poslovna prijateljstva predsjednika države. Silna je želja da se Novosti posvete isključivo folklornoj problematici, da postanu u punom smislu „glasilo manjine“, to jest da obje komponente – i glasilo i manjina – budu satjerane u striktno ograđeni etnički tor. Neće nam se valjda manjina baviti „političkim temama“ ako smo joj namijenili bodljikavu žicu „kulturne autonomije“!
Je li to zapravo ideja vodilja s kojom se predsjednik RH upustio u „pluralizaciju manjinske političke scene“?
Jest. Gospodin Lignja, u najkraćem, želi poboljšati situaciju Srba u Hrvatskoj tako da umanji njihov utjecaj i značaj.
Nije li to prilično glupo? I što se time ustvari poručuje?
Poručuje se da predsjednika RH nitko ne može zezati u zdrav mozak.
tekst je objavljen u printanom izdanju tjednika Novosti
Autor/ica 👤Viktor Ivančić
