Znaš li ti ‘ko sam ja?
Povezani članci
Don Vinku Sanaderu pauk digao auto! To je događaj. To je vijest. I to za naslovnicu. Skupit će milijun lajkova i šerova i biti jedna od čitanijih.
U ovu vijest stala je sva nakaradnost ovog društva. U “sređenom & pravednom” društvu kojeg su našim javnim pregaocima puna usta, a koje je hrvatskom građaninu još uvijek samo mokri san, vijest bi bila da mu pauk nije digao auto ako je već krivo parkirao. Pa bi se postavilo pitanje zašto je don Vinko nedodirljiv? Zašto, za razliku od ostalih građana, on smije parkirati gdje mu dođe?
Pokazivanje vlastite bijede i jada
“Pop je pop dok je za oltarom. Kad siđe s oltara, onda je čovik ka svi mi.” Ovu narodnu mudrost sam kao klinac čuo valjda stotinu puta. Služila je tome da se opravdaju svi nestašluci i grijesi lokalnih svećenika kako se time ne bi ukaljala nedjeljna misa, tih sat vremena u kojima on predstavlja “čovika od Boga”. Znalci bi rekli, da se odvoji institucija svećenika od konkretnog čovjeka od krvi i mesa, koji drži misu i koji je “kao i svi mi”.
Ova narodna mudrost u naših javnih pregalaca nikako da se primi. Bili oni političari, tajkuni, lokalni moćnici, tabloidne zvijezde i zvjezdice, nikako da shvate da u momentu u kojem iziđu iz saborskih klupa, iz ureda gradonačelnika, kad siđu s pozornice, postaju obični građani za koje zakoni vrijede kao i za ostale. Što bi rekao Slavoj Žižek: “Nije poteškoća kada luđak povjeruje da je Humphrey Bogart, problem nastaje tek ako Humphrey Bogart pomisli da je stvarno Humphrey Bogart.”
Ova poteškoća s odvajanjem sebe-funkcije od sebe-građanina dovodi do one bahatosti naših prvoligaša koja se manifestira rečenicom “Znaš ti ‘ko sam ja?!” u srazu s policajcem koji mu želi napisati kaznu za parkiranje ili s novinarom koji mu postavi neugodno pitanje. Tragedija je u tome što će taj policajac ili novinar rijetko odgovoriti: “Zaboli me ‘ko si ti!”, nego će se pokunjeno povući jer zna da mu ovaj može zagorčati život, jer zna da živi u društvu podijeljenom na prvoligaše i drugoligaše. Tim potezom će i sam u njega ugraditi svoju ciglu, ali, jebiga, reći će, nemam izbora, a u sebi će misliti: “Dolijat ćeš ti meni kad-tad”, kao što je mnogi splitski policajac promislio u periodu u kojem je don Vinko bio “netko i nešto”. Sad je, eto, napokon dolijao.
Ide citat iz teksta Ivice Đikića, urednika tjednika Novosti: “Ivo Josipović, dakle, zloupotrebljava svoju funkciju da bi se, suprotno ovlastima koje mu daje Ustav, privatno i zakulisno obračunavao s novinama koje izvještavaju o poslovnim akrobacijama njegovih bliskih prijatelja, i da bi umjetno stvarao marionetsku alternativu Srpskom narodnom vijeću, izdavaču ovoga lista. On neće da šalje demantije i ispravke, neće da tuži, neće da razgovara, neće da argumentira: neće, između ostalog, zato što dobro zna da Novosti u storiji o Emporionu i ZAMP-u nisu objavile doslovno nijednu netočnost, te zato što mu je savršeno jasno da smo dosad objavili samo manji dio te uzbudljive sage. On ne može podnijeti da list koji se financira javnim sredstvima kritički piše o njegovoj personi, koliko god to pisanje bilo potkrijepljeno službenim dokumentima, jer on sebe smatra državom i smatra da on daje novac novinama koje ga kritiziraju, a s time se ne može i ne zna nositi.”
“Pop je pop dok je na oltaru. Kad sađe s oltara, onda je čovik ka i svi mi”, kaže narodna mudrost. Kad prima delegacije na Pantovčaku, kad se konzultira s Vladom, kad radi ono što predsjednik treba raditi, Ivo Josipović je predstavnik ove države. Ali ako on misli da u momentu u kojem mora odgovoriti na pitanja o poslovnim akrobacijama svojih prijatelja i dalje predstavlja državu i pita se: “Znaju li ti novinari tko sam ja?”, a očito je tome tako, postaje jasno da je Josipović samo još jedan “Humphrey Bogart koji je umislio da je Humphrey Bogart”, da je “nova pravednost” bila samo baketina za naivne birače, a “pravedno društvo” bilo i ostalo nedosanjan mokri san.
Zato bi Ivo Josipović trebao dvaput pročitati ovu vijest o don Vinku Sanaderu. Da mu dođe do mozga da su svi oni koji ga sada kuju u zvijezde, koji se boje njegovog utjecaja, koji mu se, za razliku od novinara Novosti, ne usuđuju postavljati neugodna pitanja, zapravo u fazi čekanja i da u sebi misle: “Dolijat ćeš ti nama.” Pa kad izgubi sljedeće ili već koje izbore, kad ispadne iz prve lige, kad degradira na “običnog građanina”, kad postane “čovik ka i svi mi”, s užitkom će mu se napiti krvi. Bit će to još jedno šutiranje mrtvog konja. Još jedna demonstracija jada i bijede ovog društva.