ENG
Finale bezumne rasprodaje: Država prodaje Croatia osiguranje, a građani ostatke zlata i srebra
Autor/ica
Povezani članci
Za razliku od vodeće Amerike ili od raštimane stare Europe, gdje je i u vodećim medijima recesija usporavanje rasta nacionalne ekonomije, a depresija njezin značajan pad, u maloj koloniji Hrvatskoj depresije jedva da ima u medijima i u nacionalnoj statistici, dok se recesija stalno prevrednuje u rasponu od njezina uspješnog usporavanja do očekivanja da će vrlo skoro sama od sebe nestati. “Neoliberalni kapitalizam i ekonomska kriza nisu samo teorija, to je i život. Banke su unistile borbu ljudi za normalan i pristojan život. Mi nismo izazvali krizu,a moramo plaćati. Demokratski sustavi moraju stvoriti jače institucije koje će biti odgovorne građanima, a ne davati bjanko čekove da neki rade sto žele. Trebamo društvo novoga doba!” – Alejandro Toledo
Ovakvo stanje je permanentno valjda još od osnivanja Kraljevine SHS. I tako, naša mala kolonija samouvjereno gazi godinom globalne apokalipse kao ona s najdužim kriznim stažem, a dok civiliziran svijet barem stvara privid traženja izlaska iz krize, rješenje kojem pribjegavaju naši “odličnici” je rasprodaja.
Paul Wolfowitz, svojedobni predsjednik Svjetske banke, još je osamdesetih godina prošloga stoljeća govorio kako u arapskim zemljama i zemljama koje prolaze tranziciju iz tzv. istočnog bloka u tzv. Otvoreno društvo treba provesti konverziju u nereguliranu ekonomiju kako iste ne bi došle u poziciju tvoriti blok koji bi mogao ugroziti interese onih kojima isto to otvoreno društvo odgovara. Wolfowitz je u razgovoru s generalom Wesleyem Clarkom tada rekao kako upravo te zemlje mogu stvoriti novu globalnu vojnu moć koja bi mogla ugroziti financijere kampanja u SAD-u.
Upravo su to godine koje su ishodište naše današnje hrvatske društveno-političke elite. Kako bi potkrijepili ovu izjavu, dovoljno se samo prisjetiti financijera kampanja kako tadašnje tako i sadašnje vlasti. I dok su tih devedesetih godina razni neoliberalni gulamferi širom Hrvatske uvodili kapitalizam nekoliko obitelji, lažnu alternativu širili su fondovi poput Sorosevog Otvorenog društva. Ako bolje razmislimo, za svakodnevni život tako je manje važno zove li se doktrina neokonzervativizam tipova poput Paula Wolfowitza ili neoliberalizam tipova poput Soroseva idola Karla Poppera. Rezultat je vidljiv na sve strane.
Veliki ekonomski gurui poput Borislava Škegre, Ratka Čačića ili Slavka Linića, potpuno je svejedno, vide ekonomski napredak ove zemlje isključivo u rasprodaji njenoga vlasništva. Slika hrvatskih gradova danas sasvim odgovara tom napretku. Naime, u ovoj zemlji još jedino prosperira otkup zlata i srebra. Građani pojma nemaju što ih je snašlo te pokušavaju preživjeti još jedan mjesec prodajući zlatni sat koji su naslijedili od djedova ne bi li platili još koji račun.
Kukavice, evo neki dan objaviše kako ide u prodaju tvrtka punitelj državnog proračuna Croatia osiguranje. Kažem kukavice jer je za svaku drugu odluku osim ove bilo potrebno hrabrosti barem toliko koliko stane u zrno gorušice. To je zrno najmanje na svijetu, a oni nemaju niti toliko hrabrosti! A upravo je ovaj kukavičluk posljednji dokaz kako je na djelu kontinuitet upravljanja još od stjecanja državnosti. Ovaj kontinuitet upravljanja mogli bismo nazvati rasprodajom. No, nakon svake velike rasprodaje slijedi zatvaranje trgovine, a upravo tome se nada “Društvo mrtvih Friedmana”. Očito im nije dovoljno posjedovati resurse ove države, bit će potrebno posjedovati i njene građane, Kina neće dugo biti izvor jeftine radne snage, potrebno je stvoriti uvjete za radikalno pojeftinjenje radne snage u Europi. Popis zemalja o kojima je Wolfowitz osamdesetih godina govorio generalu Clarkeu znakovit je. Grčka, Ukrajina, Libija, Tunis, Sirija, Iran, zemlje bivše Jugoslavije, Grčka….
Kada je onomad Josip Kozarac pisao o Mrtvom kapitalu nije mogao ni sanjati kako će naša elita kontinuirano cinično koristiti njegovu frazu za osiromašenje i pretvaranje u roblje vlastita naroda. Kozarac je govorio o potrebi iskorištavanja naslijeđenog u smjeru stvaranja bogatstva, dok naš dragi Ratko frazu koristi ne bi li nas kao narod osiromašio. Kada kao građani i država prodamo zadnji zlatni sat naslijeđen od djedova slijedi nam neorobovlasničko društvo uz tek rijetke slobodnjake koji su svoju slobodu kupili dovodeći nas u spomenuto stanje.
Dvije su opcije na stolu. Ili smo već oguglali i kao javnost postali, kako piše Ladislav Tomičić u Novom listu, dresirane orwellovske ovce koje bleju neoliberalnim šupcima ugodnu bleju, ili će doći do demokracije novoga doba, kako u odabranom citatu kaže peruanski političar Toledo.
Autor/ica
